Kad sam bila dete,
svakog drugog petka,
bih odlazila iz doma svoje majke i očuha -
iz domaćinstva koje je indijsko
i britansko, ateističko, budističko,
agnostičko, vegetarijansko,
ponekad i u fazonu Novog doba,
demokratsko.
Išla bih na 2,25 kilometra
u dom svog oca i maćehe
i ušla bih u porodicu
koja je bila belačka, evangelistička,
konzervativna, republikanska,
koja je išla u crkvu dvaput nedeljno
i jela meso.
Ne treba vam psihijatar
da objasni kako sam završila
u oblasti konfliktologije.
(Smeh)
Bilo da sam posredovala u dijalozima
u Šarlotsvilu, Istanbulu
ili Ahmedabadu,
izazov je uvek bio isti:
uprkos svim izgledima,
i sa integritetom,
kako da postignete
da se ljudi smisleno povežu,
da rizikuju,
da dožive promenu pod uticajem iskustva?
Prisustvovala bih izuzetno
lepoj energiji u tim prostorijama.
A potom bih napustila te prostorije
i prisustvovala svakodnevnim
skupovima kao i svi vi -
venčanju, konferenciji
ili pikniku povodom povratka u školu -
i mnogi ne bi imali isti efekat.
Postojao je procep u smislenosti
između tih konfliktnih grupa
visokog intenziteta
i mojih svakodnevnih okupljanja.
Mogli biste reći, naravno,
nečija rođendanska žurka
neće biti na nivou dijaloga o rasi,
ali to nije ono na šta sam reagovala.
Kao posrednik u dijalogu,
naučena sam da sve sklonim na stranu
i fokusiram se
na interakciju između ljudi,
dok se domaćini u svakodnevnom životu
fokusiraju da stvari budu kako treba -
hrana, cveće, pribor za jelo -
a interakciju između ljudi
većim delom prepuste slučaju.
Počela sam da razmišljam kako možemo
promeniti svakodnevna okupljanja
da bismo se fokusirali
na stvaranje smisla i povezivanje ljudi,
bez opterećivanja keteringom.
Krenula sam da intervjuišem
desetine hrabrih i neobičnih domaćina -
trenera olimpijskog hokeja,
koreografa Sirka du Solejl,
rabina, savetnika u kampu -
da bih bolje razumela šta stvara smislena,
pa čak i transformativna okupljanja.
Htela bih da danas podelim sa vama
deo onoga što sam naučila
o novim pravilima okupljanja.
Kada većina ljudi planira okupljanje,
počinju unapred razrađenim pristupom.
Rođendanska žurka? Torta i svećice.
Sastanak rukovodstva?
Jedan braon sto, 12 muškaraca bele rase.
(Smeh)
Pretpostavimo da je svrha očigledna
i prebrzo prelazimo na formu.
To ne samo da dovodi do dosadnih
i jednoličnih okupljanja,
već i propušta dublju priliku
da se zaista bavimo svojim potrebama.
Prvi korak pri stvaranju
smislenijih svakodnevnih okupljanja
je prihvatanje određene sporne svrhe.
Jedna trudnica koju znam se užasavala
žurke pred dolazak svoje bebe.
Ideja o igrama tipa
„zakači pelenu na bebu“
i o otvaranju poklona
činila se čudno i beznačajno.
Zastala je i zapitala se
koja je svrha žurke pred porođaj.
Koja je moja potreba u ovom trenutku?
Shvatila je da je to bavljenje strahom
od njenog i muževljevog -
sećate se tog tipa? -
prelaska u roditeljstvo.
Zatražila je od dve prijateljice
da osmisle okupljanje na osnovu toga.
I tako se jednog sunčanog popodneva
okupilo šest žena.
Najpre, da bi se pozabavile njenim strahom
od porođaja - bila je prestravljena -
pričale su priče iz njenog života
kako bi je podsetile na osobine
koje već poseduje -
hrabrost, radoznalost, veru, posvećenost -
za koje su smatrale da će je ohrabriiti
i pomoći joj i pri porođaju.
Dok su govorile, za svaku osobinu
bi zakačile perlu na ogrlicu
koju će nositi oko vrata u porodilištu.
Zatim je ušao njen muž
i napisali su nove zavete,
porodične zavete, i čitali ih naglas,
najpre se obavezavši
da će njihov brak ostati bitan
dok prelaze u roditeljstvo,
ali i buduće zavete svom budućem sinu
o tome šta su želeli da preuzmu
od obe strane porodice,
kao i šta treba da prestane
sa ovom generacijom.
Zatim je došlo još prijatelja,
što podrazumeva i muškarce, na večeru.
Umesto poklona, svako je doneo
omiljenu uspomenu iz detinjstva
da podeli sa ljudima za stolom.
Možda mislite da je to mnogo
za žurku povodom dolaska bebe,
da je malo čudno ili malo intimno.
Dobro.
Specifično je.
Otvoreno za raspravu.
Prilagođeno je njima,
kao što vaše okupljanje
treba da bude prilagođeno vama.
Naredni korak u stvaranju
smislenih svakodnevnih okupljanja
je podsticanje dobre polemike.
Možda ste naučili, kao i ja,
da nikada ne razgovarate o seksu,
politici ili religiji za vreme večere.
To je dobro pravilo
po tome što čuva harmoniju,
ili je bar to njegov cilj.
Ali otklanja ključni sastojak smisla,
a to je uzbuđenje,
goruća značajnost.
Najbolji skupovi nauče
da neguju dobre polemike
tako što stvaraju uslove za to,
jer ljudsku povezanost
jednako ugrožava nezdravi mir
kao i nezdravi konflikt.
Nekada sam radila sa arhitektonskom firmom
koja je bila na prekretnici.
Morali su da smisle da li žele
i dalje da budu arhitektonska firma
i usredsrede se na izgradnju objekata
ili da se preorijentišu i postanu
nešto najnovije, dizajnerska firma,
pri čemu bi se usmerili na ono
nakon konstrukcije prostora.
U prostoriji je postojalo
stvarno neslaganje,
ali se to nije moglo primetiti
jer se niko nije javno izjašnjavao.
Zato smo sproveli dobru polemiku.
Nakon pauze za ručak,
sve arhitekte su se vratile,
i poveli smo bokserski meč.
Ušli su,
uzeli smo jednog arhitektu i stavili ga
u jedan ugao da zastupa arhitekturu,
a drugog smo stavili da zastupa dizajn.
Stavili smo im bele peškire oko vrata,
ukradene iz kupatila - izvinjavam se -
puštali muziku iz „Rokija“ na ajpedu,
dodelili im po jednog menadžera
poput Dona Kinga
da ih podstrekne i pripremi ih
kontraargumentima,
i onda ih u suštini naveli da raspravljaju
koji je najbolji mogući argument
za svaku od vizija za budućnost.
Norma ljubaznosti
je blokirala njihov napredak.
I rekli smo onda da svi ostali
fizički odaberu stranu
pred svojim kolegama.
I pošto su mogli da pokažu
koju stranu zastupaju,
prekinuli su zastoj.
Arhitektura je pobedila.
Dakle, to je u poslovnom svetu.
A šta mislite o hipotetičkoj
napetoj večeri na Dan zahvalnosti?
Niko ne reaguje?
(Smeh)
Dakle, najpre tražite svrhu.
Šta je ovoj porodici potrebno ove godine?
Ako je deo tih potreba
negovanje dobrog uzbuđenja,
onda pokušajte da zabranite
iznošenje mišljenja na jednu noć
i tražite priče umesto toga.
Izaberite temu koja se odnosi
na postojeći konflikt.
Ali umesto mišljenja,
zamolite sve da podele priču
iz svog života i iskustva
za koju nijedna osoba za stolom nije čula,
o različitosti ili o pripadanju,
ili o trenutku kada je osoba
promenila mišljenje,
čime se ljudima daje način
da se međusobno približe,
a da ne izvrnu kuću naglavačke.
I najzad, da biste stvorili
smislenija svakodnevna okupljanja,
stvorite privremeni alternativni svet
primenom privremenih pravila.
Pre nekoliko godina sam počela
da primećujem pozivnice
uz koje su išla pravila.
Malo dosadno ili kontrolišuće, je l' da?
Pogrešno.
U ovom multikulturalnom,
intersekcijskom društvu,
gde sve više nas okupljaju i odgajaju
ljudi i pravila ponašanja
koji se razlikuju od naših,
gde ne delimo propisana ponašanja,
nezapisane norme su problem,
dok nam privremena pravila omogućavaju
da se povežemo na smislen način.
Ona su kao ustav namenjen
samo jednoj određenoj svrsi.
Na primer, timska večera,
na kojoj se okupljaju različite generacije
i ne dele iste pretpostavke
o kulturi korišćenja telefona:
ko prvi pogleda telefon,
taj plaća račun.
(Smeh)
Probajte.
(Aplauz)
U preduzetničkom savetničkom krugu
u kome su isključivo neznanci,
gde domaćini ne žele da svi samo slušaju
onog rizičnog kapitalistu u prostoriji -
(Smeh)
znalački smeh -
(Smeh)
ne smete da otkrijete
kojim se poslom bavite.
Na večeri sa majkama,
gde želite da preokrenete norme
u vezi sa tim o čemu žene,
koje su usput i majke,
pričaju kada se okupe,
ako govorite o svojoj deci,
morate da popijete piće naiskap.
(Smeh)
To je prava večera.
Pravila su moćna,
jer nam omogućavaju da privremeno
promenimo i uskladimo ponašanje.
A u raznovrsnim društvima
kratkoročna pravila imaju posebnu snagu.
Omogućavaju nam da se okupimo
uprkos različitosti,
da se povežemo,
da zajedno stvaramo svrhu,
a da pri tom ne moramo biti isti.
Kada sam bila dete,
snalazila sam se u svoja dva sveta
tako što bih postala kameleon.
Ako bi neko kinuo u kući moje majke,
rekla bih: „Nazdravlje,“
a kod oca: „Bog ti dao zdravlje.“
Da bih se zaštitila, krila sam se,
kao što to čine mnogi među nama.
I tek kad sam odrasla
i radila na konfliktima,
počela sam da prestajem sa skrivanjem.
Shvatila sam da okupljanja za mene,
u najboljem slučaju,
omogućavaju da budemo među drugima,
da nas drugi vide onakvim kakvi jesmo,
i da bismo mi videli.
Način na koji se okupljamo je važan
jer kako se okupljamo,
tako i živimo.
Hvala.
(Aplauz)