Jeste li ikada pokušali da razumete tinejdžera? Iscrpljujuće je, zar ne? Mora da vas zbunjuje činjenica da su neki tinejdžeri uspešni u školi, predvode klubove i timove i volontiraju u svojim zajednicama, ali jedu kapsule deterdženta u onlajn izazovu, brzo voze i pritom šalju poruke, pijanče i eksperimentišu sa ilegalnim drogama. Kako toliko tinejdžera može biti pametno, vešto i odgovorno, i nesmotreno rizikovati u isto vreme? Kada sam imala 16 godina, dok sam često posmatrala svoje vršnjake uživo, ali i putem društvenih mreža, počela sam da se pitam zašto se toliko tinejdžera izlaže rizicima. Izgleda da ih časovi prevencije zloupotrebe droga u petom razredu ne mogu sprečiti. (Smeh) Ono što mi je bilo još alarmantnije je da, što su više bili izloženi štetnim rizicima, lakše im je bilo da i dalje rizikuju. Ovo me je zbunilo, ali me je učinilo i neverovatno radoznalom. Kao neko sa imenom koje bukvalno znači „istraživati znanja“, počela sam da tragam za naučnim objašnjenјem. Nije tajna da su tinejdžeri starosti od 13 do 18 godina skloniji rizikovanju nego deca ili odrasli, ali šta ih čini tako odvažnim? Da li odjednom postanu nepromišljeni, ili je to samo prirodna faza kroz koju prolaze? Neuronaučnici su već pronašli dokaze da je mozak tinejdžera i dalje u procesu sazrevanja i da su zbog toga izuzetno loši u donošenju odluka, zbog čega postaju žrtve rizičnih ponašanja. U tom slučaju, ako okrivimo mozak koji je još u razvoju, zašto su onda tinejdžeri ranjiviji od dece, iako su njihovi mozgovi razvijeniji od dečijih? Takođe, ne rizikuju svi tinejdžeri na svetu na istom nivou. Postoje li neki drugi suštinski ili slučajni uzroci koji ih teraju da rizikuju? E, pa upravo to sam odlučila da istražim. Bazirala sam svoje istraživanje na psihološkom procesu poznatom kao „habituacija“, ili prosto ono što zovemo „navikavanje“. Habituacija objašnjava kako se naš mozak prilagođava nekim vrstama ponašanja, kao što je laganje, sa ponovljenim izlaganjima. Ovaj koncept me je inspirisao da napravim projekat da utvrdim kako isti princip može da se primeni na neumorno rizikovanje tinejdžera. Predvidela sam da habituacija kod rizikovanja može promeniti već ranjiv mozak tinejdžera ublažavajući ili čak brišući negativne emocije povezane sa rizikom, kao što su strah ili krivica. Takođe sam mislila da će ih, zbog manjeg osećaja straha i krivice, ova smanjena osetljivost navesti na još više rizikovanja. Ukratko, želela sam da sprovedem istraživanje kako bih odgovorila na jedno veliko pitanje: zašto tinejdžeri i dalje donose nezamislive odluke koje su štetne po njihovo zdravlje i blagostanje? Ali imala sam jednu veliku prepreku na svom putu. Kako bih istražila ovaj problem, trebali su mi tinejdžeri za eksperiment, laboratorije i uređaji da izmerim njihovu moždanu aktivnost, nastavnici ili profesori da me nadgledaju i da me vode na tom putu. Trebala su mi sredstva. Ali, vidite, ja sam pohađala srednju školu u Južnoj Dakoti sa ograničenim mogućnostima za naučna istraživanja. Moja škola je imala sportove, bend, hor, debatni tim i druge klubove, ali nije bilo naučnog programa niti mentora za istraživanje. Ali ideja da srednjoškolci rade istraživanje ili učestvuju u naučnom sajmu je bila totalno strana. Prosto rečeno, nisam baš imala sastojke za jelo dostojno pravog kuvara. Ove prepreke su me frustrirale, ali sam bila i tvrdoglava tinejdžerka. Kao ćerka imigranata iz Bangladeša i jedna od šačice muslimanskih učenika u mojoj srednjoj školi u Južnoj Dakoti, često sam se borila da se uklopim. Želela sam da budem neko ko će nekako doprineti društvu, a ne samo tamnoputa devojčica koja nosi maramu i koja je anomalija u svom homogenom gradu. Nadala sam se da ću ovim istraživanjem moći to da utvrdim i koliko naučno istraživanje može biti važno za decu kao što sam ja, koja nisu našla svoje mesto negde drugo. Sa ograničenim mogućnostima za istraživanje, maštovitost mi je omogućila da prevaziđem naizgled nemoguće prepreke. Postala sam kreativnija u radu sa raznim metodologijama, materijalima i ispitanicima. Pretvorila sam skromnu školsku biblioteku u laboratoriju, a svoje vršnjake u zamorce. (Smeh) Moj entuzijastični profesor geografije, koji je ujedno i školski trener ragbija, je postao moj navijač, ali i mentor koji je potpisivao neophodnu dokumentaciju. Kada je postalo logistički nemoguće koristiti laboratorijsku elektroencelografiju, ili EEG, tj. uređaj sa elektrodama koji meri emocionalne reakcije, svojim novcem sam kupila prenosivu EEG opremu, umesto novog telefona iPhone X za koji mnoga deca mojih godina štedi. Konačno sam započela istraživanje sa 86 učenika iz svoje srednje škole, starosti od 13 do 18 godina. Koristeći računare u školskoj biblioteci, dala sam im da urade kompjuterizovanu simulaciju donošenja odluka kako bih merila njihova rizična ponašanja u odnosu na ona u stvarnom životu, kao što su upotreba alkohola, droga i kockanje. Noseći EEG opremu, učenici su radili test 12 puta u toku tri dana kako bi imitirali periodična izlaganja riziku. Kontrolna ploča na EEG opremi je merila njihove različite emocionalne odgovore kao što su pažnja, interesovanje, uzbuđenje, frustracija, krivica, nivo stresa i opuštenost. Oni su takođe ocenili svoje emocije na odobrenoj skali za merenje emocija. To je značilo da sam merila proces habituacije i njene efekte na donošenje odluka. Trebalo je 29 dana da završim istraživanje. Nakon što sam mesecima mahnito pravila nacrte predloga, detaljno izračunavala podatke u kofeinskom bunilu u dva ujutru, uspela sam da završim rezultate. I oni su pokazali da habituacija kod rizikovanja može zapravo promeniti mozak tinejdžera menjajući njihove emocionalne nivoe, izazivajući još veće rizikovanje. Emocije učenika koje su inače povezane sa rizicima, kao što su strah, stres, krivica i nervoza, kao i pažnja, su bile na visokom nivou kada su prvi put bili izloženi simulatoru rizika. Ovo je ograničilo njihovo iskušenje i pojačalo samokontrolu, što ih je sprečilo da i dalje rizikuju. Ipak, što su više bili izloženi rizicima kroz simulator, osećali su manje straha, krivice i nervoze. Ovo je dovelo do situacije u kojoj nisu više mogli da osećaju prirodan strah mozga i instinkt opreza. Takođe, pošto su to tinejdžeri i mozgovi im još nisu potpuno razvijeni, u njima se probudilo više interesovanja i oduševljenja u vezi sa uzbudljivim aktivnostima. Kakve su bile posledice? Nedostajalo im je samokontrole za logičko donošenje odluka, izlagali su se većem riziku i donosili štetnije odluke. Tako da ne možemo samo kriviti mozak koji je još u razvoju. Proces habituacije takođe igra ključnu ulogu u rizikovanju i eskalaciji rizika. Iako je spremnost tinejdžera na rizik u velikoj meri rezultat strukturalnih i funkcionalnih promena povezanih sa njihovim mozgovima u razvoju, opasni deo koji je naglasilo moje istraživanje je da habituacija kod rizika zapravo može fizički da promeni mozak tinejdžera i da izazove još veće rizikovanje. Dakle, u pitanju je kombinacija nezrelog tinejdžerskog mozga i uticaja habituacije koja kao savršena oluja ostavlja štetnije efekte. Ovo istraživanje može pomoći roditeljima i javnosti da razumeju da tinejdžeri ne ignorišu upozorenja voljno ili prosto prkose roditeljima učestvujući u sve opasnijim načinima ponašanja. Najveća prepreka na koju nailaze je habituacija kod rizikovanja: sve fizičke, primetne i emocionalne funkcionalne promene koje upravljaju, kontrolišu i utiču na njihovo preterano izlaganje riziku. Da, trebaju nam zakoni koji omogućavaju bezbedniju okolinu i ograničavaju izlaganje visokom riziku, ali nam isto tako trebaju zakoni koji odražavaju ovaj uvid. Ovi rezultati su upozorenje i za tinejdžere. Pokazuju da prirodni i neophodni strah i krivica koji nas štite od nebezbednih situacija zapravo otupe kada oni uporno biraju riskantne načine ponašanja. Sa nadom da podelim moja saznanja sa drugarima tinejdžerima i naučnicima, odnela sam svoje istraživanje na Intelov međunarodni sajam nauke i inženjerstva, ili ISEF, koji je dostigao broj od preko 1800 studenata iz 75 zemalja, regiona i teritorija, koji predstavljaju svoja najnovija istraživanja i pronalaske. To je kao olimpijada naučnih sajmova. (Smeh) Tamo sam predstavila svoje istraživanje stručnjacima u neuronaukama i psihologiji i sakupila važne informacije. Ali možda najnezaboravniji trenutak nedelje bio je kada su glasni zvučnici iznenada objavili moje ime tokom ceremonije dodele nagrada. Bila sam u tolikoj neverici da sam se pitala: „Da li je ovo samo još jedna greška kao sa filmom „La La Land“ na Oskaru?“ (Smeh) Srećom, nije bila. Stvarno sam osvojila prvo mesto u kategoriji „bihejvioralne i društvene nauke.“ (Aplauz) Suvišno je reći da ne samo da sam bila uzbuđena što sam dobila ovo priznanje, nego celo to iskustvo sajma nauke koje je uvažilo moje napore održava moju radoznalost i ojačava moju kreativnost, istrajnost i maštovitost. Ova slika mene kako eksperimentišem u svojoj školskoj biblioteci možda deluje uobičajeno, ali za mene, ona predstavlja neku vrstu inspiracije. Podseća me da me je ovaj proces naučio da rizikujem. Znam da to može zvučati neverovatno ironično. Ali, rizikovala sam shvatajući da nepredviđene prilike često dobijamo iz rizika - ne od onih opasnih, negativnih koje sam ja proučavala, nego dobrih, pozitivnih rizika. Što sam više rizikovala, bila sam sve sposobnija da podnesem svoje neobične okolnosti, što je dovelo do više tolerancije, otpornosti i strpljenja za završetak projekta. Ove lekcije su me dovele do novih ideja kao što su: da li isto važi za suprotno od negativnog rizikovanja? Može li pozitivno rizikovanje eskalirati sa ponovljenim izlaganjem? Da li pozitivne radnje dovode do pozitivnog funkcionisanja mozga? Mislim da sam upravo dobila ideju za naredno istraživanje. (Aplauz)