Jeste li ikada pokušali
da razumete tinejdžera?
Iscrpljujuće je, zar ne?
Mora da vas zbunjuje činjenica
da su neki tinejdžeri uspešni u školi,
predvode klubove i timove
i volontiraju u svojim zajednicama,
ali jedu kapsule deterdženta
u onlajn izazovu,
brzo voze i pritom šalju poruke,
pijanče i eksperimentišu
sa ilegalnim drogama.
Kako toliko tinejdžera
može biti pametno, vešto i odgovorno,
i nesmotreno rizikovati u isto vreme?
Kada sam imala 16 godina,
dok sam često posmatrala
svoje vršnjake uživo,
ali i putem društvenih mreža,
počela sam da se pitam zašto se
toliko tinejdžera izlaže rizicima.
Izgleda da ih časovi
prevencije zloupotrebe droga
u petom razredu ne mogu sprečiti.
(Smeh)
Ono što mi je bilo još alarmantnije je da,
što su više bili izloženi
štetnim rizicima,
lakše im je bilo da i dalje rizikuju.
Ovo me je zbunilo,
ali me je učinilo
i neverovatno radoznalom.
Kao neko sa imenom
koje bukvalno znači „istraživati znanja“,
počela sam da tragam
za naučnim objašnjenјem.
Nije tajna da su tinejdžeri
starosti od 13 do 18 godina
skloniji rizikovanju
nego deca ili odrasli,
ali šta ih čini tako odvažnim?
Da li odjednom postanu nepromišljeni,
ili je to samo prirodna faza
kroz koju prolaze?
Neuronaučnici su već pronašli dokaze
da je mozak tinejdžera
i dalje u procesu sazrevanja
i da su zbog toga izuzetno loši
u donošenju odluka,
zbog čega postaju žrtve
rizičnih ponašanja.
U tom slučaju, ako okrivimo
mozak koji je još u razvoju,
zašto su onda tinejdžeri
ranjiviji od dece,
iako su njihovi mozgovi
razvijeniji od dečijih?
Takođe, ne rizikuju svi tinejdžeri
na svetu na istom nivou.
Postoje li neki drugi suštinski
ili slučajni uzroci
koji ih teraju da rizikuju?
E, pa upravo to sam odlučila da istražim.
Bazirala sam svoje istraživanje
na psihološkom procesu
poznatom kao „habituacija“,
ili prosto ono što zovemo „navikavanje“.
Habituacija objašnjava kako se naš mozak
prilagođava nekim vrstama ponašanja,
kao što je laganje,
sa ponovljenim izlaganjima.
Ovaj koncept me je inspirisao
da napravim projekat
da utvrdim kako isti princip
može da se primeni
na neumorno rizikovanje tinejdžera.
Predvidela sam da habituacija
kod rizikovanja
može promeniti već ranjiv mozak tinejdžera
ublažavajući ili čak brišući
negativne emocije povezane sa rizikom,
kao što su strah ili krivica.
Takođe sam mislila da će ih,
zbog manjeg osećaja straha i krivice,
ova smanjena osetljivost navesti
na još više rizikovanja.
Ukratko, želela sam
da sprovedem istraživanje
kako bih odgovorila
na jedno veliko pitanje:
zašto tinejdžeri i dalje donose
nezamislive odluke
koje su štetne po njihovo
zdravlje i blagostanje?
Ali imala sam jednu veliku
prepreku na svom putu.
Kako bih istražila ovaj problem,
trebali su mi tinejdžeri za eksperiment,
laboratorije i uređaji da izmerim
njihovu moždanu aktivnost,
nastavnici ili profesori da me nadgledaju
i da me vode na tom putu.
Trebala su mi sredstva.
Ali, vidite, ja sam pohađala
srednju školu u Južnoj Dakoti
sa ograničenim mogućnostima
za naučna istraživanja.
Moja škola je imala sportove,
bend, hor, debatni tim i druge klubove,
ali nije bilo naučnog programa
niti mentora za istraživanje.
Ali ideja da srednjoškolci
rade istraživanje ili učestvuju
u naučnom sajmu je bila totalno strana.
Prosto rečeno, nisam baš imala sastojke
za jelo dostojno pravog kuvara.
Ove prepreke su me frustrirale,
ali sam bila i tvrdoglava tinejdžerka.
Kao ćerka imigranata iz Bangladeša
i jedna od šačice muslimanskih učenika
u mojoj srednjoj školi u Južnoj Dakoti,
često sam se borila da se uklopim.
Želela sam da budem neko
ko će nekako doprineti društvu,
a ne samo tamnoputa devojčica
koja nosi maramu
i koja je anomalija
u svom homogenom gradu.
Nadala sam se da ću ovim istraživanjem
moći to da utvrdim
i koliko naučno istraživanje
može biti važno za decu kao što sam ja,
koja nisu našla svoje mesto negde drugo.
Sa ograničenim mogućnostima
za istraživanje,
maštovitost mi je omogućila da prevaziđem
naizgled nemoguće prepreke.
Postala sam kreativnija u radu
sa raznim metodologijama,
materijalima i ispitanicima.
Pretvorila sam skromnu školsku biblioteku
u laboratoriju,
a svoje vršnjake u zamorce.
(Smeh)
Moj entuzijastični profesor geografije,
koji je ujedno i školski trener ragbija,
je postao moj navijač,
ali i mentor koji je potpisivao
neophodnu dokumentaciju.
Kada je postalo logistički nemoguće
koristiti laboratorijsku
elektroencelografiju,
ili EEG,
tj. uređaj sa elektrodama
koji meri emocionalne reakcije,
svojim novcem sam kupila
prenosivu EEG opremu,
umesto novog telefona iPhone X
za koji mnoga deca mojih godina štedi.
Konačno sam započela istraživanje
sa 86 učenika iz svoje srednje škole,
starosti od 13 do 18 godina.
Koristeći računare u školskoj biblioteci,
dala sam im da urade kompjuterizovanu
simulaciju donošenja odluka
kako bih merila njihova rizična ponašanja
u odnosu na ona u stvarnom životu,
kao što su upotreba alkohola,
droga i kockanje.
Noseći EEG opremu,
učenici su radili test
12 puta u toku tri dana
kako bi imitirali
periodična izlaganja riziku.
Kontrolna ploča na EEG opremi
je merila njihove različite
emocionalne odgovore
kao što su pažnja, interesovanje,
uzbuđenje, frustracija,
krivica, nivo stresa i opuštenost.
Oni su takođe ocenili svoje emocije
na odobrenoj skali za merenje emocija.
To je značilo da sam merila
proces habituacije
i njene efekte na donošenje odluka.
Trebalo je 29 dana
da završim istraživanje.
Nakon što sam mesecima mahnito
pravila nacrte predloga,
detaljno izračunavala podatke
u kofeinskom bunilu u dva ujutru,
uspela sam da završim rezultate.
I oni su pokazali
da habituacija kod rizikovanja
može zapravo promeniti mozak tinejdžera
menjajući njihove emocionalne nivoe,
izazivajući još veće rizikovanje.
Emocije učenika koje su
inače povezane sa rizicima,
kao što su strah,
stres, krivica i nervoza,
kao i pažnja,
su bile na visokom nivou kada su prvi put
bili izloženi simulatoru rizika.
Ovo je ograničilo njihovo iskušenje
i pojačalo samokontrolu,
što ih je sprečilo da i dalje rizikuju.
Ipak, što su više bili izloženi
rizicima kroz simulator,
osećali su manje straha,
krivice i nervoze.
Ovo je dovelo do situacije
u kojoj nisu više mogli da osećaju
prirodan strah mozga i instinkt opreza.
Takođe, pošto su to tinejdžeri
i mozgovi im još nisu potpuno razvijeni,
u njima se probudilo
više interesovanja i oduševljenja
u vezi sa uzbudljivim aktivnostima.
Kakve su bile posledice?
Nedostajalo im je samokontrole
za logičko donošenje odluka,
izlagali su se većem riziku
i donosili štetnije odluke.
Tako da ne možemo samo kriviti
mozak koji je još u razvoju.
Proces habituacije takođe igra
ključnu ulogu u rizikovanju
i eskalaciji rizika.
Iako je spremnost tinejdžera na rizik
u velikoj meri rezultat
strukturalnih i funkcionalnih promena
povezanih sa njihovim
mozgovima u razvoju,
opasni deo koji je naglasilo
moje istraživanje
je da habituacija kod rizika
zapravo može fizički da promeni
mozak tinejdžera
i da izazove još veće rizikovanje.
Dakle, u pitanju je kombinacija
nezrelog tinejdžerskog mozga
i uticaja habituacije
koja kao savršena oluja
ostavlja štetnije efekte.
Ovo istraživanje može pomoći
roditeljima i javnosti
da razumeju da tinejdžeri
ne ignorišu upozorenja voljno
ili prosto prkose roditeljima učestvujući
u sve opasnijim načinima ponašanja.
Najveća prepreka na koju nailaze
je habituacija kod rizikovanja:
sve fizičke, primetne i emocionalne
funkcionalne promene
koje upravljaju, kontrolišu i utiču
na njihovo preterano izlaganje riziku.
Da, trebaju nam zakoni
koji omogućavaju bezbedniju okolinu
i ograničavaju izlaganje visokom riziku,
ali nam isto tako trebaju zakoni
koji odražavaju ovaj uvid.
Ovi rezultati su upozorenje
i za tinejdžere.
Pokazuju da prirodni
i neophodni strah i krivica
koji nas štite od nebezbednih situacija
zapravo otupe kada oni uporno biraju
riskantne načine ponašanja.
Sa nadom da podelim moja saznanja
sa drugarima tinejdžerima i naučnicima,
odnela sam svoje istraživanje
na Intelov međunarodni sajam
nauke i inženjerstva, ili ISEF,
koji je dostigao broj
od preko 1800 studenata
iz 75 zemalja, regiona i teritorija,
koji predstavljaju svoja najnovija
istraživanja i pronalaske.
To je kao olimpijada naučnih sajmova.
(Smeh)
Tamo sam predstavila svoje istraživanje
stručnjacima u neuronaukama i psihologiji
i sakupila važne informacije.
Ali možda najnezaboravniji
trenutak nedelje
bio je kada su glasni zvučnici
iznenada objavili moje ime
tokom ceremonije dodele nagrada.
Bila sam u tolikoj neverici
da sam se pitala:
„Da li je ovo samo još jedna greška
kao sa filmom „La La Land“ na Oskaru?“
(Smeh)
Srećom, nije bila.
Stvarno sam osvojila prvo mesto
u kategoriji „bihejvioralne
i društvene nauke.“
(Aplauz)
Suvišno je reći
da ne samo da sam bila uzbuđena
što sam dobila ovo priznanje,
nego celo to iskustvo sajma nauke
koje je uvažilo moje napore
održava moju radoznalost
i ojačava moju kreativnost,
istrajnost i maštovitost.
Ova slika mene kako eksperimentišem
u svojoj školskoj biblioteci
možda deluje uobičajeno,
ali za mene, ona predstavlja
neku vrstu inspiracije.
Podseća me da me je ovaj proces
naučio da rizikujem.
Znam da to može zvučati
neverovatno ironično.
Ali, rizikovala sam shvatajući
da nepredviđene prilike
često dobijamo iz rizika -
ne od onih opasnih, negativnih
koje sam ja proučavala,
nego dobrih,
pozitivnih rizika.
Što sam više rizikovala,
bila sam sve sposobnija
da podnesem svoje neobične okolnosti,
što je dovelo do više tolerancije,
otpornosti i strpljenja
za završetak projekta.
Ove lekcije su me dovele do novih ideja
kao što su: da li isto važi
za suprotno od negativnog rizikovanja?
Može li pozitivno rizikovanje
eskalirati sa ponovljenim izlaganjem?
Da li pozitivne radnje dovode
do pozitivnog funkcionisanja mozga?
Mislim da sam upravo dobila
ideju za naredno istraživanje.
(Aplauz)