Ja sam sa južne strane Čikaga i u sedmom razredu sam imala najbolju drugaricu koja se zvala Dženi koja je živela na jugozapadnoj strani Čikaga. Dženi je bila bela, i ako znate bilo šta o podeljenoj demografiji Čikaga, znate da nema mnogo crnih ljudi koji žive na jugozapadnoj strani Čikaga. Ali je Dženi bila moja drugarica i mi bismo se družile s vremena na vreme nakon škole i vikendima. I tako smo jednog dana bile u njenoj dnevnoj sobi, pričale o stvarima koje se tiču trinaestogodišnjakinja i Dženina mlađa sestra Rozi je bila u sobi sa nama i sedela je iza mene, igrala se mojom kosom, a ja nisam mnogo razmišljala o tome šta ona radi. Ali tokom pauze u razgovoru, Rozi me je potapšala po ramenu. Rekla je: „Mogu li da te pitam nešto?“ Ja sam rekla: „Da, Rozi. Naravno.“ „Jesi li ti crna?“ (Smeh) Svi u sobi su se sledili. Tišina. Dženina i Rozina mama nije bila daleko. Bila je u kuhinji, načula je razgovor i bila je prestravljena. Rekla je: „Rozi! Ne možeš da postavljaš ljudima takva pitanja.“ A Dženi je bila moja drugarica i znam da joj je bilo veoma neprijatno. Bilo mi je pomalo žao nje, ali zapravo se nisam uvredila. Shvatila sam da nije Rozina krivica što u deset kratkih godina na zemlji, živeći na jugozapadnoj strani Čikaga, nije bila stopostotno sigurna kako izgleda crna osoba. To je fer. Ali ono što me je više iznenadilo, tokom sveg ovog vremena koje sam provela sa porodicom Dženi i Rozi - družila se sa njima, igrala se sa njima, čak fizički dolazila u kontakt sa njima - sve dok Rozi nije dotakla moju kosu, nije joj palo na pamet da me pita da li sam crna. To je bio prvi put da sam shvatila koliko veliku ulogu tekstura moje kose igra u potvrđivanju moje etničke pripadnosti, ali i da će odigrati ključnu ulogu u načinu na koji me vide drugi u društvu. Garet A. Morgan i Madam Sidžej Voker bili su pioniri industrije za negu crnačke kose i lepotu ranih 1900-tih. Oni su poznati kao pronalazači krema za kosu sa hemijskom osnovom i alatki za ispravljanje kose dizajniranih da trajno ili delimično trajno promene teksturu crnačke kose. Često kada razmišljamo o istoriji crnih ljudi u Americi, mislimo na užasna dela i brojne nepravde koje smo iskusili kao obojeni ljudi zbog boje naše kože, kada je zapravo u Americi nakon građanskog rata kosa afroameričkog muškarca ili žene bila poznata kao „karakteristika koja odaje“ status crnca, više nego boja kože. I pre nego što su oni bili važan deo multimilijarderske industrije za negu kose, naše oslanjanje na sredstva i proizvode kao što su kreme za ispravljanje kose ili prese više je bilo vezano za naš opstanak i napredak kao rase u postrobovlasničkoj Americi. Tokom godina, navikli smo se na ovu ideju da ravnija i duža kosa znači i bolja i lepša. Postali smo opsednuti kao kultura ovom idejom da imamo ono što volimo da zovemo „dobra kosa“. Ovo suštinski znači: što su opuštenije lokne, to je bolja kosa. I dopustili smo da ove institucionalizovane ideje formiraju lažan smisao za hijerarhiju koji će odrediti šta će se smatrati dobrom vrstom kose, a šta neće. Što je još gore, dopustili smo ovim lažnim ideologijama da napadnu percepciju nas samih, a i dalje nastavljaju da inficiraju naš kulturni identitet kao afroameričkih žena danas. I šta smo mi uradile? Išle smo u frizerski salon na šest do osam nedelja, obavezno, da izložimo svoje lobanje teškim hemikalijama za ispravljanje počevši vrlo rano - ponekad sa osam, 10 godina - što će dovesti do gubitka kose, ćelavosti, ponekad čak i opekotina na lobanji. Mi pržimo svoju kosu na temperaturama od 230 stepeni Celzijusovih ili više gotovo svakodnevno, kako bismo održale ravnu kosu. Ili jednostavno prekrivamo svoju kosu perikama ili umecima, a korenu dopuštamo da diše jedino kada smo same, kada niko ne zna šta se zapravo događa tamo ispod. Usvojile smo ovu praksu u sopstvenim zajednicama, pa tako nije ni čudo zašto danas tipična idealna slika profesionalne crne žene, naročito u korporativnoj Americi, često izgleda ovako, radije nego ovako. A zasigurno ne izgleda ovako. U septembru ove godine, federalni sud je doneo odluku da je u skladu sa zakonom da kompanija diskriminiše zapošljavanje osobe ukoliko on ili ona nosi dredove. U tom slučaju, menadžerka za zapošljavanje u Mobilu u Alabami zvanično govori: „Ne kažem da su tvoji neuredni, ali... znaš na šta mislim.“ Pa, o čemu je pričala? Da li je mislila da su ružni? Ili možda su samo previše afrocentrični i crnački za njen ukus. Ili možda nema veze sa afrocentričnošću i više je samo u vezi sa tim što je previše „urbano“ za profesionalnu sredinu. Možda se iskreno brinula da izgledaju „strašno“ i da će zastrašiti klijente i njihovu bazu mušterija. Sve ove reči su one koje se prečesto dovode u vezu sa stigmom koja se kači za prirodne frizure. I to... to mora da se promeni. Godine 2013, belačka studija koju je objavio Deloitov liderski centar za inkluziju, ispitala je 3 000 pojedinaca na izvršnim pozicijama u vezi sa prekrivanjem na radnom mestu u pogledu izgleda, stavova, pripadnosti i udruživanja. Razmatrajući prekrivanje izgleda, studija je pokazala da 67% obojenih žena prikriva na radnom mestu svoj izgled. Od ukupnog broja ispitanih koji su priznali prikrivanje svog izgleda, 82% je reklo da je donekle do izuzetno važno za njih da čine to kako bi profesionalno napredovali. Ovo je Ursula Berns. Ona je prva afroamerička žena koja je direktorka kompanije na listi Fortune 500 - kompanije Ziroks. Poznata je po prepoznatljivom izgledu, ovom koji vidite ovde. Kratka, lepo skraćena, dobro ošišana afrička frizura. Gospođa Berns je ono što volimo da zovemo „prirodna devojka“. Ona utabava put i pokazuje šta je moguće za afroameričke žene koje se trude da se popnu na korporativnoj lestvici, ali i dalje žele da nose prirodne frizure. Ali danas većina afroameričkih žena koje mi i dalje posmatramo kao vođe, ikone i uzore, i dalje biraju ravnu kosu. Možda je to zato što one tako žele - ovo je iskreno ono kako se one osećaju najbolje - ali možda - a mogla bih da se kladim - deo njih oseća kao da to moraju da bi dostigle nivo uspeha koji imaju danas. Postoji pokret za prirodnu kosu koji se širi zemljom i takođe u nekim mestima u Evropi. Milioni žena ispituju šta znači prelazak na prirodnu kosu i skraćuju godine i godine suvih, oštećenih krajeva kako bi povratile svoje prirodne lokne. Znam to jer ja zagovaram i ambasador sam ovog pokreta otprilike protekle tri godine. Nakon 27 godina preterane toplote i grubih hemikalija, moja kosa je počela da pokazuje ekstremne znakove habanja i oštećenja. Kidala se, tanjila se, izgledala je prosto ekstremno suvo i lomljivo. Sve te godine jurnjave za konvencionalnom slikom lepote koju smo videli ranije konačno su počele da uzimaju danak. Želela sam da učinim nešto po tom pitanju i zbog toga sam započela ono što sam nazvala „izazov bez toplote“, gde bih se uzdržala od korišćenja toplote u stilizovanju svoje kose tokom šest meseci. I kao dobar milenijalac, dokumentovala sam to na društvenim mrežama. (Smeh) Dokumentovala sam dok sam nerado sekla osam do 10 cm moje voljene kose. Dokumentovala sam dok sam se borila da ovladam ovim prirodnim frizurama i takođe dok sam se borila da ih prihvatim i da mislim da zapravo izgledaju dobro. I dokumentovala sam kako je tekstura moje kose polako počinjala da se menja. Deljenjem ovog putovanja otvoreno, naučila sam da nisam jedina žena koja prolazi kroz ovo i da zapravo postoje hiljade i hiljade drugih žena koje su dugo želele da učine isto. One bi mi se obratile i rekle bi: „Šajen, kako si napravila tu prirodnu frizuru koju sam videla pre neki dan? Koji novi proizvod si počela da koristiš koji je možda malo bolji za moju teksturu dok počinje da se menja?“ Ili: „Koje su neke od prirodnih rutina za kosu koje bi trebalo da počnem da usvajam da postepeno povratim zdravlje svoje kose?“ Ali sam takođe shvatila da postoji veliki broj žena koje su veoma oklevale da naprave prvi korak jer ih je paralisao strah. Strah od nepoznatog - kako će one sada izgledati? Kako će se osećati po pitanju sebe sa svojim prirodnim frizurama? I najvažnije od svega za njih, kako će ih drugi videti? Tokom poslednje tri godine brojnih razgovora sa svojim prijateljima i takođe sa potpunim strancima sa svih strana sveta, naučila sam neke veoma važne stvari o tome kako se afroameričke žene identifikuju sa svojom kosom. Kada se osvrnem unazad ka onoj menadžerki za zapošljavanje u Mobilu u Alabami, ja bih rekla: „Zapravo, ne. Ne znamo o čemu govoriš.“ Ali evo nekoliko stvari koje znamo. Mi znamo da kada crne žene prihvate ljubav prema svojoj prirodnoj kosi, to pomaže da se ukinu generacije učenja da crno u svom prirodnom stanju nije lepo, ili da je to nešto što treba da se sakrije ili prikrije. Mi znamo da crne žene izražavaju svoju individualnost i osećaju se osnaženo redovnim eksperimentisanjem sa različitim frizurama. I takođe znamo da, kada smo pozvane da nosimo svoju prirodnu frizuru na radnom mestu, to ojačava osećanje da nas zasebno cene i prema tome nam pomaže da se razvijamo i napredujemo profesionalno. Ovim završavam. U vreme rasne i društvene tenzije, prihvatanje ovog pokreta i drugih sličnih ovom pomaže nam da se uzdignemo iznad granica statusa kvo. Pa kada vidite ženu sa pletenicama ili loknama kako joj padaju niz leđa, ili primetite svoju koleginicu koja je prestala da ispravlja kosu za posao, nemojte prosto da joj priđete i divite se i pitate je da li možete da je dodirnete - (Smeh) Zaista je cenite. Aplaudirajte joj. Dođavola, čak joj bacite kosku ako osetite da to treba da uradite. Jer ovo - ovo je mnogo više od frizure. Ovo je o ljubavi prema sebi i sopstvenoj vrednosti. Ovo je o tome da se bude dovoljno hrabar da se ne poklekne pred pritiskom tuđih očekivanja. I o tome da znate da donošenje odluke da se udaljite od norme ne definiše ko smo, već jednostavno otkriva ko smo. I najzad, biti hrabar je jednostavnije kada možemo da računamo na saosećanje drugih. Tako da se, nakon danas, zasigurno nadam da možemo da računamo na vas. Hvala vam. (Aplauz)