Zašto jadikujemo kada čujemo - „Šekspir“? Ako mene pitate, to je najčešće zbog njegovih reči. Svi ti „tvoj“, „ti“ i „stoga“ i „zašto si ti?“ mogu da budu više nego pomalo dosadni. Ipak, morate da se zapitate - zašto je on tako popularan? Zašto su njegove drame iznova obrađivane više nego drame ijednog drugog dramaturga? To je zbog njegovih reči. Tamo u kasnom 15. veku i ranom 16. veku, reči su bile najbolji alat koji je osoba mogla da ima, i bilo je mnogo tema za razgovor. Ipak, većina je bila prilično depresivna. Znate, uz Crnu kugu i sve to. Šekspir stvarno koristi mnogo reči. Jedno od njegovih najvećih dostignuća je njegova upotreba uvreda. One bi ujedinile celu publiku; i bez obzira na to gde ste sedeli mogli ste da se smejete onome što se dešavalo na sceni. Reči, posebno dijalog u postavci drame, koriste se iz mnogo različitih razloga: da podese raspoloženje na sceni, da obezbede više atmosfere postavci, i da razviju odnose između likova. Uvrede ovo postižu na veoma kratak i oštar način. Hajde prvo da se posvetimo „Hamletu“. Baš pre ovog dijaloga, Polonije je otac Ofelije, koja je zaljubljena u kraljevića Hamleta. Kralj Klaudije pokušava da odgonetne zašto se kraljević Hamlet ponaša tako ludo otkako se kralj oženio Hamletovom majkom. Polonije nudi da njegova ćerka izvuče informacije od Hamleta. Onda dolazimo do scene druge, drugog čina. Polonije: „Poznajete li me, gospodaru?“ Hamlet: „Vrlo dobro; vi ste snabdevač ribom.“ Polonije: „Nisam, gospodaru.“ Hamlet: „Onda bih voleo da ste tako pošten čovek.” Čak i ako niste znali šta se podrazumeva pod „snabdevačem ribom“, možete koristiti neke tragove iz konteksta. Prvo: Polonije je reagovao negativno, znači mora da je nešto loše. Drugo: Ribe smrde, znači mora da je nešto loše. I treće: „snabdevač“ jednostavno ne zvuči kao dobra reč. Dakle, čak i ako ne znate značenje, počinjete da shvatate karakterizaciju odnosa između Hamleta i Polonija, koji nije bio dobar. Ako temeljnije istražite - „snabdevač ribom“ se odnosi na neku vrstu trgovačkog posrednika, u ovom okviru, odnosilo bi se na nešto slično „svodniku”, kao da Polonije prodaje svoju ćerku za novac, što i čini, za kraljevu milost. Ovo nam dozvoljava da vidimo da Hamlet nije tako lud kao što se pravi, i pojačava neprijateljstvo između ova dva lika. Želite li još jedan primer? „Romeo i Julija“ sadrži neke od najboljih uvreda u Šekspirovim dramama. To je drama o dva klana, i nesrećnim ljubavnicima koji oduzmu svoje živote. Pa, kao i sa svakim pesničenjem, znate da ima ozbiljnog vređanja. I niste razočarani. Još u prvoj sceni, prvog čina, odmah na početku, prikazan nam je nivo nepoverenja i mržnje između članova dve porodice, Kapuletijevih i Montekijevih. Gregorio: „Namrštiću se kada prođem pored njih, pa neka shvate kako im je volja.“ Samson: „Ne, već kako smeju. Ja ću im pokazati šipak; i to će, ako otrpe, biti sramota za njih.“ Dolaze Avram i Baltazar. Avram: „Pokazujete li vi nama šipak, gospodine?“ Samson: „Ja zaista pokazujem šipak, gospodine.“ Avram: „Pokazujete li vi nama šipak, gospodine?“ Dobro, kako ovaj razvoj događaja pomaže da razumemo raspoloženje i likove? Pa, hajde da analiziramo uvrede. Pokazati šipak se možda ne čini nešto bitnim u današnje vreme, ali Samson kaže da je to uvreda za njih. Ako je tako primaju, mora biti da jeste bila uvreda. Ovo počinje da nam pokazuje nivo neprijateljstva čak i između ljudi koji rade za ove dve kuće. I obično ne biste nešto nekome uradili osim ako ne želite da ih isprovocirate na borbu, što je upravo ono što će se desiti. Kad bolje razmislimo, pokazati šipak u vreme kada je ova drama napisana je bilo kao danas pokazati nekome srednji prst. Prilično jaka osećanja idu uz to, stoga počinjemo da osećamo tenziju ove scene. Kasnije na sceni, Tibalt, iz kuće Kapuletijevih, upućuje jednu dobru uvredu Benvoliu, iz kuće Montekijevih. Tibalt: „Šta, mačuješ se sa plašljivim slugama? Okreni se, Benvolio, i vidi svoju smrt.“ Benvolio: „Ja samo održavam mir. Vrati mač ili ga upotrebi sad, da zajedno ove ljude razvadimo.“ Tibalt: „Zamahuješ mačem, a pričaš o miru! Mrzim tu reč kao što mrzim pakao, Montekijeve, i tebe. Drž' se, kukavico!“ U redu, „plašljive sluge“. Ponovo, znamo da to nije dobra stvar. Obe porodice se mrze, a ovo samo doliva ulje na vatru. Koliko je tačno loš ovaj ubod? „Plašljivi sluga“ je kukavica, i nazvati nekoga tako pred njegovim ljudima i suparničkom porodicom, znači da će biti borbe. Tibalt u suštini izaziva Benvolia, i, da bi sačuvao svoju čast, Benvolio mora da se bori. Ovaj dijalog nam pruža uvid u karakterizaciju ova dva lika. Tibalt misli o Montekijevima da nisu ništa više od kukavičkih pasa, i nimalo ih ne poštuje. Ponovo, doprinoseći dramatičnoj tenziji ove scene. U redu, ovde sledi upozorenje za one koji nisu čitali. Tibaltova vrela krv i jaka mržnja prema Montekijevima je ono što mi ljudi književnosti zovemo njegovom „tragičnom manom“, ili onim što izaziva njegovu propast. O, da. On nastrada od Romeove ruke. Dakle, kada čitate Šekspira, stanite i pogledajte reči, jer one stvarno pokušavaju nešto da vam kažu.