Možete pitati koga god želite i reći će vam da su siti borbe za pravdu. Pripadnici crne rase i LGBT zajednice su siti toga što su uvek oni ti koji moraju da se zalažu i istupaju čak i kada ih drugi ućutkuju i potiskuju. Beli saveznici i cis saveznici su siti takođe. Siti toga da im se govori da postupaju pogrešno ili da ih se ova tema uopšte ni ne tiče. Ta zasićenost utiče na sve nas. Zapravo, verujem da nećemo uspeti ukoliko ne pristupimo pravdi na drugi način. Odrasla sam usred pokreta za građanska prava na rasno segregisanom jugu Amerike. Kao petogodišnja devojčica bila sam vrlo zainteresovana za balet. To je, izgleda, bilo često za petogodišnjakinje '60-ih godina. Mama me je odvela u školu baleta. Jednu od onih škola u kojima profesorke govore o tvom talentu znajući da nikada nećes postati balerina. (Smeh) Kada smo stigle ljubazno su nam rekli "da ne prihvataju crnce." Vratile smo se u auto kao da se vraćamo iz prodavnice u kojoj je nestalo soka od pomorandže. Ništa nismo rekle. Samo smo se odvezle do sledeće škole baleta. Rekli su: „Ne prihvatamo crnce.” Bogami, bila sam zbunjena. Pitala sam mamu zašto me nisu želeli. Odgovorila je: „Pa, nisu dovoljno pametni da te prihvate, i ne znaju koliko si sjajna.” (Ovacije) (Aplauz i ovacije) Hm, ja nisam znala šta to znači. (Smeh) Međutim, bila sam sigurna da nije dobro, jer sam primetila u maminim očima. Bila je ljuta, izgledalo je kao da je na ivici suza. Istog trena sam odlučila da je balet glup. (Smeh) Imala sam dosta sličnih iskustava ali kako sam odrastala počela sam da se ljutim. Ne samo zbog rasizma i nepravde, već i na ljude koji su to posmatrali a ništa nisu rekli. Zašto nisu beli roditelji u školi baleta rekli „Ovo je pogrešno. Pustite devojčicu da pleše." Ili zašto... (Aplauz) Zašto beli klijenti u segregisanim restoranima nisu rekli: „Hej, to nije ispravno. Pustite tu porodicu da jede." Nije mi trebalo mnogo da shvatim da rasna nepravda nije bila jedina gde su ljudi u većini ćutali. Kada bih u crkvi čula homofobičan komentar podržan biblijskim kontekstom rekla bih: „Izvinite, zašto heteroseksualci ne kažu nešto protiv ove gluposti?" (Aplauz) Ili... U sobi punoj bebi bumera i generacije X koji omalovažavaju generaciju milenijalaca govoreći da su razmaženi, lenji, puni sebe rekla bih: „Izvinite, zašto neko mojih godina ne kaže da je dosta stereotipa?" (Publika) Da! (Aplauz) Uvek sam se zalagala za ova pitanja, ali zašto nisu i svi ostali? Moja učiteljica iz petog razreda, Gđa MekFarland, naučila me je da je za pravdu potreban saučesnik. Ali ne bilo kakav. Rekla je da su nam potrebni neočekivani saveznici ako želimo da vidimo prave promene. Mi koji lično doživljavamo nepravdu moramo da budemo spremni da prihvatimo pomoć, jer kad je ne prihvatimo, proces promene traje predugo. Zamislite da se heteroseksualci i homoseksualci nisu udružili u borbi za gej brakove. Ili da predsednik Kenedi nije bio zainteresovan za pokret za građanska prava? Većina pokreta u Americi bi se odložila ili bi zamrla da nije bilo neočekivanih saveznika. Ukoliko se isti ljudi zalažu na isti način kao i uvek, uvek će postizati iste rezultate. Znate, saveznici često sede sa strane i čekaju da ih neko pozove. Ali šta bi bilo kada bi neočekivani saveznici bili na čelu borbe? Na primer... Kada bi crni i izvorni Amerikanci vodili pitanje imigracije? (Aplauz) Ili kada bi beli ljudi vodili borbu da se dovede kraj rasizmu? (Aplauz i ovacije) Ili... Ako bi muškarci vodili borbu za jednake zarade oba pola? (Aplauz i ovacije) Ili... Ako bi heteroseksualci bili na čelu borbe za LGBTQ pitanja? (Aplauz i ovacije) I ako bi se osobe sa neoštećenim motornim sposobnostima borile za hendikepirana lica? (Aplauz i ovacije) Možemo da se založimo za pojedina pitanja i da se borimo čak i kada nas se problem naizgled ne tiče. To su, u suštini, najprimamljiviji problemi. Dobro, da, ljudima neće biti jasno otkud vi tu, ali upravo zbog toga mi koji trpimo nepravdu moramo da prihvatimo pomoć. Moramo se boriti protiv nepravde dostojanstveno. Kada ljudi bele rase krenu da se bore za slobodu ljudi crne rase, oni će morati da prihvate tu pomoć. I znam da je to teško, ali to je rad u zajednici i svi moramo učestvovati. Jednog dana kada sam bila u vrtiću, vaspitačica nas je upoznala sa prelepom, visokom belom ženom, Gđicom En. Meni je bila najlepša bela žena koju sam ikada videla. U stvari, ako mogu da budem iskrena, mislim da je to bio prvi put da sam videla belu ženu u našem vrtiću. (Smeh) Gđica En je stala pred nas i rekla da će početi sa časovima baleta baš u našem vrtiću i da je ponosna što će biti naša profesorka baleta. Bilo je neverovatno. Odjednom... (pevušeći) više nisam mislila da je balet glup. (Smeh) Sada znam da je Gđica En bila svesna toga da baletske škole za belu decu ne prihvataju crne devojčice. Bila je besna zbog toga. Došla je u naselje u kom žive crna deca da lično započne časove baleta. Za to su potrebni ljubav i hrabrost. (Aplauz) Stvorila je pravdu gde je nije bilo. Svi mi smo preživeli zahvaljujući dostignućima naših crnih predaka. Procvetali smo zahvaljujući Gđici En, jer je bila neočekivani saveznik. Dodajući svoj glas i svoje postupke situacijama za koje smatrate da vas se ne tiču, zapravo inspirišete druge da urade isto. Gđica En me je inspirisala da uvek tražim situacije koje nisu o meni ali u kojima uviđam nepravdu i nejednakost. Nadam se da će inspirisati i vas, jer da bismo dobili borbu za pravdu svi ćemo morati da se oglasimo i da se založimo. Svi ćemo morati to da uradimo. Moraćemo čak i kada je teško i kada mislimo da nas se ne tiče. Tiče vas se. Tiče nas se. Pravdi smo potrebni svi. Hvala. (Aplauz i ovacije)