Možete pitati koga god želite i reći će vam da im je dosta borbe za pravdu. Manjinama i LGBT zajednici je dosta toga što je na njima da progovaraju i istupaju čak i kada ih se pokušava ušutkati i potisnuti. A bijelim saveznicima i cis saveznicima je također dosta. Dosta im je toga da im govore da krivo djeluju ili da uopće nije na njima da se miješaju. Ovaj umor utječe na sve nas. Zapravo, vjerujem da nećemo uspjeti dok ne pristupimo pravdi na novi način. Odrasla sam tijekom pokreta za ljudska prava na segregiranom Jugu. Kao petogodišnja djevojčica, jako me zanimao balet. To se činilo baš kao nešto što su petogodišnje djevojčice činile u 60-ima. Majka me odvela u baletnu školu. Znate, školu koja je imala učitelje koji bi hvalili vašu nadarenost i talent znajući da nikad nećete biti balerina. (Smijeh) Kada smo došle tamo, pristojno su nam rekli da „ne primaju crnce.” Vratile smo se u auto kao da smo jednostavno izašle iz dućana u kojem nije bilo soka od naranče. Ništa nismo rekle ... samo smo se odvezle do sljedeće škole. Oni su rekli: „Ne primamo crnce.” Bila sam zbunjena. Pa sam pitala majku zašto me ne žele. A ona je rekla: „Jednostavno nisu dovoljno pametni da te sad prime i ne znaju kako si odlična." (Uzvici) (Pljesak i uzvici) Pa, ja nisam znala što to znači. (Smijeh) Ali sam bila sigurna da nije dobro jer sam to mogla vidjeti u majčinim očima. Bila je ljuta i izgledalo je kao da će početi plakati. Upravo sam u tom trenutku odlučila da je balet glup. (Smijeh) Znate, imala sam puno takvih iskustava tijekom života, ali kako sam odrastala počela sam se ljutiti. I to ne samo na izravni rasizam i nepravdu. Bila sam ljuta na ljude koji su stajali sa strane i ništa nisu rekli. Na primjer, zašto nisu bijeli roditelji u baletnoj školi rekli: „To nije u redu. Dopustite djevojčici da pleše.” Ili zašto -- (Pljesak) Zašto nisu bijeli gosti u segregiranim restoranima rekli: „Hej, to nije u redu. Dopustite toj obitelji da jede.” Nije mi trebalo dugo da shvatim da rasna nepravda nije jedino područje u kojem su ljudi iz većine bili tihi. Kada bih sjedila u crkvi i čula nekakav homofobičan komentar prerušen u nešto iz Svetog pisma, rekla bih: „Oprostite, ali zašto heteroseksualni vjernici ne prekidaju ovu glupost?” (Pljesak) Ili ... u sobi punoj starijih osoba koji napadaju svoje mlađe kolege da su razmaženi, lijeni i previše samouvjereni, rekla bih: „Oprostite, zašto netko mojih godina ne govori 'prestanite stereotipizirati'?” (Publika) Da! (Pljesak) Bila sam navikla na reagiranje oko ovakvih problema, ali zašto ostali nisu? Moja me učiteljica u petom razredu, gospođa McFarland, naučila da pravda zahtijeva suučesnika. Ali nije dovoljan bilo tko. Rekla je da su nam potrebni neočekivani saveznici ako želimo vidjeti pravu promjenu. A mi koji osjećamo nepravdu na svojoj koži, moramo biti spremni prihvatiti pomoć, jer ako je ne prihvatimo, promjene su prespore. Mislim, zamislite da se heteroseksualni i gej ljudi nisu složili oko bračne jednakosti. Ili da predsjednik Kennedy nije bio zainteresiran za pokret za ljudska prava? Većina velikih promjena u ovoj zemlji dogodile bi se kasnije ili uopće ne bi da nije bilo neočekivanih saveznika. Kada isti ljudi govore na isti način na koji su uvijek govorili, najviše što možemo dobiti isti su rezultati iznova i iznova. Znate, saveznici često sa strane čekaju da ih se pozove. Ali što bi bilo da neočekivani saveznici vode rasprave o ovim problemima? Na primjer ... što kad bi crnci i američki starosjedioci vodili raspravu o imigraciji? (Pljesak) Ili kad bi bijelci vodili napad za zaustavljanje rasizma? (Pljesak i uzvici) Ili ... kad bi muškarci vodili promjenu za jednakost plaća za žene? (Pljesak i uzvici) Ili ... kada bi heteroseksualne osobe vodile bitku za LGBTQ prava? (Pljesak i uzvici) I što kad bi se ljudi bez invaliditeta zalagali za one s invaliditetom? (Pljesak i uzvici) Znate, možemo istupiti oko ovih problema, dati svoje mišljenje i zalagati se čak i kada nam se čini da problem nema veze s nama. I zapravo, to su problemi koji su najprivlačniji. I da, ljudima neće biti jasno zašto ste vi tamo, ali zato mi koji se nosimo s nepravdom moramo biti spremni prihvatiti pomoć. Znate, moramo se boriti protiv nepravde sa sviješću o milosti. Kada se bijelci počnu boriti za oslobođenje crnih i smeđih ljudi, crni i smeđi ljudi će morati biti spremni prihvatiti njihovu pomoć. I znam da je komplicirano, ali ovo je kolektivan rad i potrebno je da u njemu svi daju sve od sebe. Jedan dan kada sam bila u vrtiću učiteljica nam je predstavila lijepu, visoku bijelu damu, gospođicu Ann. Mislila sam da je najljepša bjelkinja koju sam ikad vidjela. Da budem iskrena, mislim da smo tada prvi put vidjeli bjelkinju u našoj školi. (Smijeh) Gospođica Ann je stajala pred nama i rekla nam je da će početi držati nastavu baleta baš u našoj školi i da je ponosna što je naša učiteljica plesa. Bilo je to nevjerojatno. I tako odjednom -- (pjevajući) nisam više mislila da je balet glup. (Smijeh) Vidite, sad znam da je gospođica Ann jako dobro znala da bjelačke baletne škole neće primiti crne djevojčice. To ju je ljutilo. Pa je došla u crnački kvart i sama počela držati nastavu baleta. I znate, bili su joj potrebni ljubav i hrabrost da bi to učinila. (Pljesak) I tamo gdje nije bilo pravde, ona ju je samo izgradila. Svi smo mi preživjeli jer smo stajali na ramenima naših crnih predaka. Svi smo uspjeli jer je gospođica Ann bila neočekivani saveznik. Znate, kada dodate svoje glas i svoje djelovanje u situacije za koje mislite da vas se ne tiču, zapravo inspirirate druge da čine isto. Gospođica Ann me inspirirala da uvijek obraćam pažnju na situacije koje nisu o meni, ali gdje vidim da su nepravda i nejednakost ipak prisutne. Nadam se da će i vas inspirirati jer da bi se dobila bitka za pravičnost svi ćemo morati progovoriti i istupiti. Svi mi ćemo morati to učiniti. I svi ćemo morati to učiniti čak i kad je teško i čak i kad osjećamo da nas se ne tiče jer vas se tiče i tiče se svih nas. Pravda računa na sve nas. Hvala. (Pljesak i uzvici)