Možete pitati koga god želite
i reći će vam
da im je dosta borbe za pravdu.
Manjinama i LGBT zajednici je dosta
toga što je na njima da progovaraju
i istupaju
čak i kada ih se pokušava ušutkati
i potisnuti.
A bijelim saveznicima
i cis saveznicima je također dosta.
Dosta im je toga da im govore
da krivo djeluju
ili da uopće nije na njima da se miješaju.
Ovaj umor utječe na sve nas.
Zapravo,
vjerujem da nećemo uspjeti
dok ne pristupimo pravdi na novi način.
Odrasla sam tijekom
pokreta za ljudska prava
na segregiranom Jugu.
Kao petogodišnja djevojčica,
jako me zanimao balet.
To se činilo baš kao nešto što su
petogodišnje djevojčice činile u 60-ima.
Majka me odvela u baletnu školu.
Znate, školu koja je imala učitelje
koji bi hvalili vašu nadarenost i talent
znajući da nikad nećete biti balerina.
(Smijeh)
Kada smo došle tamo,
pristojno su nam rekli da
„ne primaju crnce.”
Vratile smo se u auto kao da smo
jednostavno izašle iz dućana
u kojem nije bilo soka od naranče.
Ništa nismo rekle ...
samo smo se odvezle do sljedeće škole.
Oni su rekli: „Ne primamo crnce.”
Bila sam zbunjena.
Pa sam pitala majku zašto me ne žele.
A ona je rekla: „Jednostavno nisu
dovoljno pametni da te sad prime
i ne znaju kako si odlična."
(Uzvici)
(Pljesak i uzvici)
Pa, ja nisam znala što to znači.
(Smijeh)
Ali sam bila sigurna da nije dobro
jer sam to mogla vidjeti u majčinim očima.
Bila je ljuta
i izgledalo je kao da će početi plakati.
Upravo sam u tom trenutku odlučila
da je balet glup.
(Smijeh)
Znate, imala sam puno takvih iskustava
tijekom života,
ali kako sam odrastala
počela sam se ljutiti.
I to ne samo
na izravni rasizam i nepravdu.
Bila sam ljuta na ljude koji su stajali
sa strane i ništa nisu rekli.
Na primjer, zašto nisu bijeli roditelji
u baletnoj školi rekli:
„To nije u redu.
Dopustite djevojčici da pleše.”
Ili zašto --
(Pljesak)
Zašto nisu bijeli gosti
u segregiranim restoranima rekli:
„Hej, to nije u redu.
Dopustite toj obitelji da jede.”
Nije mi trebalo dugo da shvatim
da rasna nepravda nije jedino područje
u kojem su ljudi iz većine bili tihi.
Kada bih sjedila u crkvi i čula
nekakav homofobičan komentar
prerušen u nešto iz Svetog pisma,
rekla bih: „Oprostite,
ali zašto heteroseksualni vjernici
ne prekidaju ovu glupost?”
(Pljesak)
Ili ...
u sobi punoj starijih osoba
koji napadaju svoje mlađe kolege
da su razmaženi, lijeni
i previše samouvjereni,
rekla bih: „Oprostite,
zašto netko mojih godina ne govori
'prestanite stereotipizirati'?”
(Publika) Da!
(Pljesak)
Bila sam navikla na reagiranje
oko ovakvih problema,
ali zašto ostali nisu?
Moja me učiteljica u petom razredu,
gospođa McFarland,
naučila da pravda zahtijeva suučesnika.
Ali nije dovoljan bilo tko.
Rekla je da su nam potrebni
neočekivani saveznici
ako želimo vidjeti pravu promjenu.
A mi koji osjećamo nepravdu na svojoj koži,
moramo biti spremni prihvatiti pomoć,
jer ako je ne prihvatimo,
promjene su prespore.
Mislim, zamislite da se heteroseksualni
i gej ljudi nisu složili
oko bračne jednakosti.
Ili da predsjednik Kennedy
nije bio zainteresiran
za pokret za ljudska prava?
Većina velikih promjena u ovoj zemlji
dogodile bi se kasnije
ili uopće ne bi
da nije bilo neočekivanih saveznika.
Kada isti ljudi govore
na isti način na koji su uvijek govorili,
najviše što možemo dobiti
isti su rezultati
iznova i iznova.
Znate, saveznici često sa strane
čekaju da ih se pozove.
Ali što bi bilo da neočekivani saveznici
vode rasprave o ovim problemima?
Na primjer ...
što kad bi crnci i američki starosjedioci
vodili raspravu o imigraciji?
(Pljesak)
Ili kad bi bijelci vodili napad
za zaustavljanje rasizma?
(Pljesak i uzvici)
Ili ...
kad bi muškarci vodili promjenu
za jednakost plaća za žene?
(Pljesak i uzvici)
Ili ...
kada bi heteroseksualne osobe
vodile bitku za LGBTQ prava?
(Pljesak i uzvici)
I što kad bi se ljudi
bez invaliditeta zalagali
za one s invaliditetom?
(Pljesak i uzvici)
Znate, možemo istupiti oko ovih problema,
dati svoje mišljenje i zalagati se
čak i kada nam se čini da problem
nema veze s nama.
I zapravo,
to su problemi koji su najprivlačniji.
I da,
ljudima neće biti jasno zašto ste vi tamo,
ali zato mi koji se nosimo s nepravdom
moramo biti spremni prihvatiti pomoć.
Znate, moramo se boriti protiv nepravde
sa sviješću o milosti.
Kada se bijelci počnu boriti
za oslobođenje crnih i smeđih ljudi,
crni i smeđi ljudi će morati biti spremni
prihvatiti njihovu pomoć.
I znam da je komplicirano,
ali ovo je kolektivan rad
i potrebno je da u njemu
svi daju sve od sebe.
Jedan dan kada sam bila u vrtiću
učiteljica nam je predstavila
lijepu, visoku bijelu damu, gospođicu Ann.
Mislila sam da je najljepša bjelkinja
koju sam ikad vidjela.
Da budem iskrena,
mislim da smo tada prvi put
vidjeli bjelkinju u našoj školi.
(Smijeh)
Gospođica Ann je stajala pred nama
i rekla nam je da će početi
držati nastavu baleta
baš u našoj školi
i da je ponosna
što je naša učiteljica plesa.
Bilo je to nevjerojatno.
I tako odjednom --
(pjevajući) nisam više mislila
da je balet glup.
(Smijeh)
Vidite, sad znam da je gospođica Ann
jako dobro znala
da bjelačke baletne škole
neće primiti crne djevojčice.
To ju je ljutilo.
Pa je došla u crnački kvart
i sama počela držati nastavu baleta.
I znate, bili su joj potrebni ljubav
i hrabrost da bi to učinila.
(Pljesak)
I tamo gdje nije bilo pravde,
ona ju je samo izgradila.
Svi smo mi preživjeli
jer smo stajali na ramenima
naših crnih predaka.
Svi smo uspjeli jer je gospođica Ann
bila neočekivani saveznik.
Znate, kada dodate svoje glas
i svoje djelovanje
u situacije za koje mislite
da vas se ne tiču,
zapravo inspirirate druge da čine isto.
Gospođica Ann me inspirirala
da uvijek obraćam pažnju
na situacije koje nisu o meni,
ali gdje vidim da su nepravda
i nejednakost ipak prisutne.
Nadam se da će i vas inspirirati
jer da bi se dobila bitka za pravičnost
svi ćemo morati progovoriti
i istupiti.
Svi mi ćemo morati to učiniti.
I svi ćemo morati to učiniti
čak i kad je teško
i čak i kad osjećamo da nas se ne tiče
jer vas se tiče
i tiče se svih nas.
Pravda računa na sve nas.
Hvala.
(Pljesak i uzvici)