Pre dvadeset godina, kad sam bio advokat i pravnik za ljudska prava stalno zaposlen u Londonu u najvišem sudu u zemlji koji i dalje zaseda, neki bi rekli zbog istorijske greške, u ovoj zgradi ovde, upoznao sam mladića koji je upravo dao otkaz u britanskom ministarstvu spoljnih poslova. Kad sam ga upitao: "Zašto si dao otkaz", ispričao mi je ovu priču. Jednog jutra je otišao kod šefa i rekao: "Hajde da nešto preduzmemo povodom kršenja ljudskih prava u Kini." A njegov šef je odgovorio: "Ne možemo uraditi bilo šta zbog kršenja ljudskih prava u Kini jer imamo trgovinske odnose s Kinom." Pa je moj prijatelj otišao povijenog repa i šest meseci kasnije ponovo se vratio kod šefa, a ovaj put je rekao: "Preduzmimo nešto povodom ljudskih prava u Burmi", kako se tada zvala. Njegov šef je ponovo zastao i rekao: "Oh, ali ne možemo da uradimo bilo šta povodom ljudskih prava u Burmi jer nemamo bilo kakve trgovinske odnose s Burmom." (Smeh) Ovo je bio trenutak kad je znao da mora da ide. Nije ga samo licemerje dotuklo. Radilo se o nespremnosti njegove vlade da uđe u knflikt s drugim vladama, u žestoke rasprave, dok sve vreme nevini ljudi ispaštaju. Stalno nam govore da je konflikt loš, a da je kompromis dobar; da je konflikt loš, ali da je konsenzus dobar; da je konflikt loš, a saradnja je dobra. Međutim, po mom mišljenju, to je suviše pojednostavljeno viđenje sveta. Ne možemo da znamo da li je konflikt loš, dok ne znamo ko se bori, zbog čega se bori i kako se bori. A kompromisi mogu da budu u potpunosti truli, ako povređuju ljude koji ne donose odluke, ljude koji su ranjivi, obespravljeni, ljude koje imamo obavezu da štitimo. Sad, možda ste unekoliko skeptični zbog advokata koji se zalaže za prednosti konflikta i za stvaranje problema nasuprot kompromisima, ali sam takođe kvalifikovani posrednik, a ovih dana provodim vreme besplatno držeći govore o etici. Kao što me menadžer moje banke voli da podseti, gubim status. Ali ako prihvatite moj argument, to bi trebalo da promeni, ne samo to kako vodimo privatne živote, koje bih želeo za kratko da ostavim po strani, već će da promeni i način na koji razmišljamo o većim problemima javnog zdravlja i okoline. Dozvolite da objasnim. Svaki osnovac u Sjedinjenim Državama, uključujući i moju 12-ogodišnju kćerku, uči da postoje tri grane vlade: zakonodavna, izvršna i sudska grana. Džejms Madison je napisao: "Ako postoji neki princip svetiji u našem Ustavu, i zaista u bilo kom slobodnom ustavu, od bilo kog drugog, to je onaj koji razdvaja zakonodavnu, izvršnu i sudsku vlast." Sad, tvorci sistema nisu samo bili zabrinuti zbog koncentracije i vršenja vlasti. Takođe su razumeli opasnost uticaja. Sudije ne mogu da određuju ustavnost zakona, ako učestvuju u njihovom sastavljanju, niti mogu da pozivaju druge grane vlasti na odgovornost, ako sarađuju s njima ili imaju bliske veze s njima. Ustav je, kako je to jedan čuveni akademik sročio: "poziv na borbu." A služe nama ljudima, kada se ove grane uistinu međusobno bore. Sad, prepoznajemo važnost borbe, ne samo u javnom sektoru među našim granama vlade. Takođe nam je poznata i u privatnom sektoru, u odnosima među korporacijama. Zamislimo da se dva američka avioprevoznika zajedno dogovore da neće obarati cene u njihovoj ekonomskoj klasi ispod 250 dolara po karti. To je saradnja, neki bi rekli dosluh, a ne konkurencija i na štetu je nas ljudi jer skuplje plaćamo karte. Slično, zamislite da dva avioprevoznika kažu: "Pazite, avioprevoznik A će da uzme rutu od Los Anđelesa do Čikaga", a avioprevoznik B kaže: "Mi ćemo da uzmemo rutu od Čikaga do Vašingtona i nećemo biti konkurencija." Ponovo, radi se o saradnji ili dosluhu, umesto konkurentnosti i na štetu je nas ljudi. Te razumemo važnost borbe kada se radi o odnosima između grana vlade, javnog sektora. Takođe razumemo važnost konflikta kada se radi o odnosima među korporacijama, privatnom sektoru. Ali zaboravili smo je u odnosima između javnog i privatnog sektora. A vlade širom sveta sarađuju s industrijom kako bi rešili probleme javnog zdravlja i okoline, često sarađujući baš s onim korporacijama koje stvaraju ili pogoršavaju probleme koje pokušavaju da reše. Rečeno nam je da su ovi odnosi situacije bez gubitnika. Ali šta ako je neko na gubitku? Daću vam neke primere. Agencija Ujedinjenih nacija je odlučila da se bavi ozbiljnim problemom: lošom sanitacijom u školama u ruralnoj Indiji. Uradili su to ne samo u saradnji sa nacionalnom i lokalnom vladom, već i sa televizijskom firmom i sa velikom multinacionalnom firmom gaziranih pića. U zamenu za manje od milion dolara, gde je korporacija dobila prednosti višemesečne reklamne kampanje, uključujući 12-očasovni teleton, sa sve upotrebom firminog logoa i zaštitnih boja. Ovo je bio dogovor, koji je bio u potpunosti razumljiv s tačke gledišta korporacije. Uvećava ugled firme i stvara odanost brendu i njegovim proizvodima. Ali po mom mišljenju, ovo je suštinski problematično za vladinu agenciju, agenciju koja ima misiju da promoviše održivost. Povećanjem potrošnje pića sa šećernim zaslađivačima, proizvedenih iz oskudnih zaliha vode i koji se piju iz plastičnih flaša, u državi koja se već bori sa gojaznošću, ovo niti je održivo s gledišta javnog zdravlja, niti sa gledišta ekologije. A kako bi rešila jedan problem javnog zdravlja, agencija seje seme drugog. Ovo je tek jedan primer od desetina koje sam otkrio tokom istraživanja za knjigu o odnosima između vlade i industrije. Takođe bih mogao da vam govorim o inicijativama u parkovima u Londonu i širom Britanije, koji uključuju istu firmu koja promoviše vežbanje ili zaista o britanskoj vladi koja stvara dobrovoljne garancije u partnerstvu s industrijom, umesto da reguliše industriju. Ove saradnje ili partnerstva su postale paradigma u javnom zdravstvu i, opet, imaju smisla s tačke gledišta industrije. Omogućuju im da formulišu probleme i rešenja u javnom zdravstvu tako da oni predstavljaju najmanju pretnju, kako bi bili najsaglasniji s njihovim komercijalnim interesima. Tako gojaznost postaje problem odlučivanja pojedinca, ličnog ponašanja, lične odgovornosti i nedostatka fizičke aktivnosti. To nije problem, kada se ovako formuliše, multinacionalnog prehrambenog sistema koji uključuje veće korporacije. I, opet, ne krivim industriju. Industrija se prirodno uključuje u strategije uticaja kako bi promovisala sopstvene komercijalne interese. Međutim, vlade imaju odgovornost da razviju kontrastrategije da zaštite nas i opšte dobro. Greška koju vlade prave kada sarađuju na ovaj način s industrijom je to da stapaju opšte dobro i zajednički jezik. Kada sarađujete s industrijom, nužno sklanjate sa stola ono što bi moglo da podstiče opšte dobro, na šta industrija neće pristati. Industrija neće pristati na pojačanu regulaciju, ukoliko ne smatraju da bi to odbilo još veću regulaciju ili bi možda izbacilo neku konkurenciju sa tržišta. Niti firme mogu da pristanu da urade određene stvari, na primer da povećaju cene svojih nezdravih proizvoda jer bi to narušilo zakon o konkurenciji, kako smo utvrdili. Stoga, naše vlade ne bi trebalo da mešaju opšte dobro sa zajedničkim jezikom, naročito kad zajednički jezik znači postizanje dogovora sa industrijom. Želim da vam dam još jedan primer, da se pomaknemo sa visokoprofilne saradnje na nešto što je ispod zemlje, i bukvalno i figurativno: hidraulično kopanje prirodnog gasa. Zamislite da ste kupili zemljišnu parcelu, ne znajući da su prodata prava na minerale. To se desilo pre pomame za gasom. Izgradite svoj dom iz snova na tom placu i uskoro otkrijete da naftna kompanija gradi bunarsku platformu na vašoj zemlji. To su bile nedaće porodice Halovič. Za kratak vremenski period, počeli su da se žale na glavobolje, bolove u grlu, peckanje u očima, uz smetnje zbog buke, vibriranje i jaka svetla od plamsanja prirodnog gasa. Veoma glasno su iznosili kritike, a potom su ućutali. I zahvajujući "Pitsburg Post-gazeti" gde je objavljena ova slika, i još jednim novinama, otkrili smo zašto su ućutali. Novinari su pošli na sud i pitali: "Šta se desilo sa Halovičima?" A ispostavilo se da su Haloviči postigli tajno poravnanje sa rukovodiocima naftne firme, i to je bilo poravnanje "uzmi-ili-ostavi". Naftna firma je rekla, možete da uzmete šestocifreni iznos, preselite se drugde i započnite život iznova, ali zauzvrat morate da obećate da nećete govoriti o svom iskustvu s našom firmom, da nećete govoriti o svom iskustvu s kopanjem gasa, nećete govoriti o zdravstvenim posledicama koje su potencijalno otkrivene tokom lekarskog pregleda. Sad, ne krivim Haloviče jer su prihvatili poravnanje "uzmi-ili-ostavi" i što su započeli svoje živote drugde. I možemo da razumemo zašto bi firma želela da utiša šarku koja škripi. Želim da uprem prst u pravni i regulatorni sistem, sistem u kom postoji mreža sporazuma, baš poput ovoga, koja služi za utišavanje ljudi i skrivanje jedinica podataka od eksperata za javno zdravlje i epidemologa, sistem u kom će se regulatori čak uzdržati od izdavanja ukaza o prestupu u slučaju zagađenja, ukoliko se vlasnik zemljišta i plinska firma dogovore o poravnanju. Ovo nije sistem koji je samo loš sa tačke gledišta zdravstva; on izlaže opasnosti lokalne porodice koje su u neznanju. Sad, dao sam vam dva primera, ne zato što su to usamljeni primeri. To su primeri sistemskog problema. Mogao bih da podelim neke protivprimere, na primer, slučaj javnog zvaničnika koji tuži farmaceutsku firmu zbog prikrivanja činjenice da njihovi antidepresanti povećavaju samoubilačke misli kod adolescenata. Mogao bih da vam govorim o regulatoru koji se ustremio na prehrambenu firmu jer je preuveličavala navodnu zdravstvenu korist njihovog jogurta. I mogu da vam govorim o zakonodavcu koji se uprkos žestokom lobiranju, usmerenom sa obe strane, bori za zaštitu okoline. Ovo su usamljeni primeri, ali su svetionici u mraku i mogu da nam pokažu put. Započeo sam predlažući da se ponekad moramo upustiti u sukob. Vlade bi trebalo da se rvu, bore, ponekad uključuju u direktan sukob sa korporacijama. Ne iz razloga što su vlade po prirodi dobre, a korporacije su po prirodi zle. I jedni i drugi su sposobni za dobro i zlo. Ali korporacije, razume se, delaju u cilju promovisanja svojih komercijalnih interesa a rade to tako što nekad podrivaju, a nekad promovišu opšte dobro. Međutim, odgovornost je vlada da štite i promovišu opšte dobro. I trebalo bi da insistiramo da se bore za to. Zato što su vlade zaštitnici javnog zdravlja; vlade su zaštitnici okoline; i vlade su te koje su zaštitnici tih suštinskih delova našeg opšteg dobra. Hvala vam. (Aplauz)