Od oktobra 2018,
Huan Karlos Rivera
nije više mogao da priušti
da živi u svom domu
u Kopanu, u Hondurasu.
Kako prenose "Jutarnje novosti Dalasa",
banda je uzimala 10 posto njegove zarade
iz njegove berbernice.
Njegovu suprugu su napali
dok je odlazila na posao u vrtiću.
I bili su zabrinuti zbog bezbednosti
njihove mlade kćerke.
Šta su mogli da urade?
Da pobegnu?
Da traže azil u drugoj državi?
Nisu želeli to da urade.
Samo su želeli da žive bezbedno
u svojoj zemlji.
Ali njihove opcije su bile ograničene.
Stoga je tog meseca,
Huan Karlos preselio svoju porodicu
na bezbednije mesto,
dok se on pridružio grupi migranata
na dugom i opasnom putovanju
od Centralne Amerike do posla,
za koji je član porodice rekao
da ga čeka u Sjedinjenim Državama.
Do sada smo svi upoznati
sa tim šta ih je dočekalo
na američko-meksičkoj granici.
Sve strože i strože kazne
za one koji su tu prelazili granicu.
Krivično gonjenje zbog ilegalnog prelaska.
Nehuman pritvor.
A što je najužasnije -
razdvajanje porodica.
Ovde sam da vam kažem
da je ovakav pristup ne samo pogrešan,
već i nepotreban.
Ovo uverenje da su nehumana sredstva
jedini način da se uspostavi red
je netačan.
I u suštini je ono suprotno tome istinito.
Jedino će humani sistem
stvoriti red na granici.
Kada je sigurno, uredno
i legalno putovanje u Ameriku dostupno,
veoma malo ljudi bira put
koji je nebezbedan,
neuredan i ilegalan.
Sad, cenim ideju
da bi legalna imigracija
mogla da reši graničnu krizu
možda zvuči pomalo maštovito.
Ali evo ih dobre vesti:
uradili smo ovo i pre.
Radim na imigraciji već godinama
na Kato Institutu
i drugim istraživačkim
centrima u Vašingtonu
i kao viši politički savetnik
za republikanskog člana Kongresa,
pregovaram dvostranačku
imigracionu reformu.
I video sam iz prve ruke
kako je Amerika implementirala
sistem humanog reda na granici
sa Meksikom.
Zove se program gostujućeg radnika.
A evo ih i još bolje vesti:
ovaj uspeh možemo da ponovimo
sa Centralnom Amerikom.
Naravno, neki ljudi
će i dalje morati
da traže azil na granici.
Ali da bi se razumelo koliko uspešno
bi ovo moglo biti za imigrante
poput Huan Karlosa,
shvatite da je do nedavno
skoro svaki imigrant kog je
granična policija uhapsila
bio Meksikanac.
Godine 1986. je svaki agent
granične patrole
uhapsio 510 Meksikanaca.
I preko jednog dnevno.
Do 2019. ovaj broj je bio samo osam.
To je jedan svaka 43 dana.
Smanjenje od 98 posto.
Pa kuda su to svi Meksikanci otišli?
Najznačajnija promena
je to da su SAD počele da izdaju
stotine hiljada gostujućih
radnih viza Meksikancima,
kako bi mogli da dođu legalno.
Hose Vaskez Kabrera je bio među prvim
gostujućim meksičkim radnicima
koji je iskoristio prednosti
ovog proširenja vize.
Rekao je "Njujork Tajmsu"
da je pre njegove vize
počinio zastrašujuće ilegalne
prelaske preko granice,
hrabro protiv skoro smrtonosne
vrućine i izdajničkog predela.
Jedanput je zmija ubila člana
njegove grupe.
Hiljade drugih Meksikanaca
takođe nisu uspeli,
umirući od dehidratacije u pustinjama
ili utopivši se u Rio Grandeu.
Milioni drugih su uhvaćeni i uhapšeni.
Gostujuće radne vize su zamalo
okončale ovaj nehuman haos.
Kao što je Vaskez Kabrera rekao:
"Više ne moram da rizikujem svoj život
da bih izdržavao svoju porodicu.
I kada sam ovde, ne moram da se krijem."
Vize za gostujuće radnike su zapravo
smanjile broj ilegalnih prelazaka
više nego broj izdatih viza.
Hose Basilio, drugi meksički
gostujući radnik,
je objasnio zašto
"Vašington Postu" u aprilu.
Rekao je da uprkos tome
što nije dobio vizu ove godine,
ne bi rizikovao sve svoje buduće prilike
prelazeći ilegalno.
Ovo verovatno objašnjava zašto je
od 1996. do 2019.
za svakog gostujućeg radnika
primljenog legalno iz Meksika,
došlo do pada od dva hapšenja za one
Meksikance koji su prelazili ilegalno.
Sada, tačno je da
meksički gostujući radnici
rade neke izuzetno teške poslove.
Beru voće, čiste krabe,
uređuju pejzaže na 40 stepeni.
I neki kritičari smatraju
da gostujuće radne vize
zapravo nisu humane
i da su radnici samo
zloupotrebljeni robovi.
Ali je Vaskez Kabrera smatrao da je
viza gostujućeg radnika oslobađajuća.
Ne robija.
I on je poput skoro svih ostalih
gostujućih radnika,
odabrao legalan put umesto
ilegalnog, iznova i iznova.
Proširenje vize gostujućeg radnika
za Meksikance
je bilo među najznačajnijim
humanim promenama
ikada sprovedenim
u američkoj imigracionoj politici.
I ta humana promena
je nametnula red haosu.
Pa gde ovo ostavlja ljude
iz Centralne Amerike
poput Huan Karlosa?
Pa ljudi iz Centralne Amerike su primili
samo tri posto viza gostujućih
radnika izdatih u 2019,
čak iako je njihov udeo
u graničnim hapšenjima skočio na 74%.
SAD su izdale samo jednu vizu
gostujućeg radnika za ljude
iz Centralne Amerike
za svakih 78 koji su ilegalno
prešli granicu 2019.
Stoga ako ne mogu da dobiju
papire kod kuće,
mnogi rizikuju,
dolazeći preko Meksika, tražeći azil
na granici ili prelaze ilegalno,
čak iako poput Huan Karlosa
više vole da dođu da rade.
SAD mogu bolje da urade.
Treba da stvore nove vize
za gostujuće radnike,
posebno za ljude iz Centralne Amerike.
Ovo bi podstaklo američke poslodavce
da traže i zaposle ljude
iz Centralne Amerike,
plaćajući njihove letove do SAD-a
i odvraćajući ih od ilegalne,
opasne putanje ka severu.
Ljudi iz Centralne Amerike bi mogli
da stvore uspešne živote kod kuće
bez potrebe da traže azil na granici
ili da prelaze ilegalno,
oslobađajući prezasićen sistem.
Neki ljudi bi mogli reći
da puštanje radnika da idu tamo-ovamo
nikada neće funkcionisati
u Centralnoj Americi
gde je velika stopa nasilja.
Ali opet, uspelo je u Meksiku,
čak dok se stopa ubistava u Meksiku
utrostručila u prethodnoj deceniji
do višeg nivoa nego
u većini Centralne Amerike.
I odgovaralo bi Huan Karlosu,
koji je rekao da uprkos pretnjama
bi samo želeo da živi
u Sjedinjenim Državama privremeno,
kako bi zaradio dovoljno novca
da izdržava svoju porodicu
u njihovom novom domu.
Čak je predložio da bi program gostujućeg
radnika bio jedna od najboljih stvari
da se pomogne ljudima
iz Hondurasa poput njega.
Sintija, 29-godišnja samohrana majka
troje dece iz Hondurasa,
se izgleda slaže.
Ona je rekla "Vol Strit Žurnalu"
da je došla zbog posla,
kako bi izdržavala svoju decu i majku.
Ankete ljudi iz Centralne Amerike
koji su putovali kroz Meksiko,
koje je sproveo koledž
"Severna Granica" iz Meksika,
potvrđuju da su Huan i Sintija norma.
Većina, ne svi, ali većina
zaista dolazi zbog poslova,
čak iako, poput Rivera,
se i suočavaju sa ozbiljnim
pretnjama kod kuće.
Koliko bi minimalno plaćen posao
pomogao čoveku iz Hondurasa,
poput Huana ili Sintije?
Ljudi iz Hondurasa poput njih zarade
za mesec dana u Americi
koliko bi zaradili radeći
čitave godine u Hondurasu.
Nekoliko godina rada u Americi
bi mogle da pokrenu osobu
iz Centralne Amerike u višu srednju klasu
gde je lakše susresti se sa bezbednošću.
Ono što nedostaje ljudima
iz Centalne Amerike nije želja za radom.
Nije želja da doprinesu
američkoj ekonomiji,
da doprinesu životima Amerikanaca.
Ono što im nedostaje
je legalna alternativa za azil.
Mogućnost da to urade legalnim putem.
Naravno da novi program gostujućeg radnika
neće 100 posto rešiti
ovaj kompleksni fenomen.
Mnogi azilanti će morati
i dalje da traže bezbednost
na američkoj granici.
Ali sa smanjenim protokom,
lakše možemo utvrditi načine
da se da se nosimo s njima humano.
Ali naposletku,
nijedna jedinstvena politika
nije dokazala da je uradila više
kako bi kreirala imigracioni sistem
koji je i human i uredan
nego da se radnicima dozvoli
legalan dolazak.
Hvala.
(Aplauz)