Da li se ikada pitate, zašto smo okruženi stvarima koje pomažu da uradimo sve brže, brže i brže? Da brže komuniciramo, ali i brže radimo, brže obavljamo poslove u banci brže putujemo, brže upoznamo nekoga, brže kuvamo, čistimo i sve to uradimo u isto vreme? Šta mislite o tome da ugurate još više obaveza u svaku budnu minutu? Znate, za moju generaciju Amerikanaca brzina se čini rođenjem dato pravo. Ponekad mislim da je naša minimalna brzina mah 3. Išta manje od toga, i strahujemo da izgubimo našu takmičarsku oštrinu. Ali čak i moja generacija počela je da se pita da li smo mi gospodari brzine Ili brzina gospodari nama. Ja sam antropolog u Rand korporaciji i dok mnogi antropolozi proučavaju antičke kulture, ja se fokusiram na moderne kulture i kako se prilagođavamo svim promenama koje se dešavaju u svetu. Nedavno, počela sam da proučavam brzinu sa inžinjerom Sejfuom Čondeom. Interesovalo nas je kako se ljudi prilagođavaju ovom dobu ubrzanja, njegovim bezbednosnim i strateškim implikacijama. Kako bi mogao naš svet da izgleda za 25 godina ako se trenutni tempo promene nastavlja ubrzavati? Šta bi to značilo za prevoz, ili učenje, komunikaciju, proizvodnju, naoružanje Ili čak prirodnu selekciju? Da li će nas brža budućnost učiniti bezbednijim i produktivnijim? Ili će nas učiniti ranjivijim? U našem istraživanju, ljudi su ubrzanje prihvatili kao neizbežno i uzbuđenja, kao i manjak kontrole. Ako uspore, boje se da bi rizikovali da postanu beskorisni. Oni kažu da im je draže da izgore, nego da zarđaju. Ali istovremeno, brinu se da bi brzina mogla da uruši njihove kulturne tradicije i njihov osećaj doma. Čak i ljudi koji pobeđuju u igri brzine priznaju da im nije lagodno. Vide ubrzanje kao proširenje razdvojenosti između onih koji imaju, džet-setera koji zuje unaokolo, i onih koji nemaju, koji su ostavljeni u digitalnoj prašini. Da, mi imamo dobre razloge da predvidimo da će budućnost biti brža, ali ono što sam ja shvatila jeste da je brzina paradoksalna, i kao svi dobri paradoksi uči nas o ljudskom doživljaju, apsurdnom i kompleksnom kakav i jeste. Prvi paradoks je da volimo brzinu, i oduševljeni smo njenim intenzitetom. Ali naši praistorijski mozgovi nisu baš za to opremljeni, zato izmišljamo rolerkostere, trkačke automobile i supersonične avione, ali doživljavamo ušinutost vrata, mučninu od vožnje, umor od leta. Nismo se razvili da radimo više stvari odjednom. Naprotiv, razvilii smo se da radimo jednu stvar sa neverovatnim fokusom, kao lov - ne nužno sa puno brzine ali sa izdržljivošću na velike razdaljine. Ali sada postoji sve veći jaz između naše biologije i životnih stilova, neslaganje između toga za šta su naša tela izgrađena i šta ih teramo da rade. To je fenomen koji su moji mentori nazvali "Kameno dobci u brzoj traci". (Smeh) Drugi paradoks brzine je da može biti objektivno izmerena. Zar ne? Kilometri po satu, gigabajti po sekundi. Ali kako se brzina pojmi, i da li nam se dopada, je vrlo subjektivno. Tako da možemo zabeležiti da se ritam po kojem usvajamo nove tehnologije ubrzava. Na primer, bilo je potrebno 85 godina od pojave telefona do trenutka kada je većina Amerikanaca imala telefon u kući. Nasupro tome, samo 13 godina je bilo potrebno da bi većina nas imala pametne telefone. A kako se ljudi ponašaju i reaguju na brzinu varira od kulture i između različitih ljudi unutar iste kulture. Interakcije koje se mogu posmatrati kao prijatno hitrim i pogodnim u nekim kulturama mogle bi se smatrati uvredljivim u drugim. Mislim, ne biste tražili čašu za poneti na japanskoj čajnoj ceremoniji da biste brzo stigli do narednog turističkog odredišta. Da li biste? Treći paradoks je da brzina stvara brzinu. Što brže odgovorim, više ću odgovora dobiti, brže ću opet morati da odgovorim. Imati više komunikacije i informacija na dohvat ruke u bilo kom trenutku je trebalo da učini donošenje odluka lakšim i racionalnijim. Ali izgleda da se to u stvari ne dešava. Evo još jednog paradoksa: ako je trebalo da nas sve ove brze tehnologije oslobe napora posla, zašto se svi osećamo pod pritiskom vremena? Zašto uništavamo naše automobile u rekordnom broju, zato što mislimo da moramo odmah odgovoriti na tu poruku? Zar ne bi život u brzoj traci trebao biti malo zabavniji i malo manje anksiozan? Oni koji govore nemački imaju i reč za to: "Eilkrankheit." Na engleskom je to "bolest žurbe". Kada moramo da donesemo brze odluke, pokreće se automatski mozak, i mi se oslanjamo na naša usvojena ponašanja naše reflekse, naše kognitivne pristrasnosti da nam pomognu da shvatimo i odreagujemo brzo. Ponekad nam to spašava život, zar ne? Borba ili bekstvo. Ali ponekad nas skrene sa pravog puta na duže staze. Često, kada naše društvo prolazi kroz ogromne neuspehe, to nisu tehnološki neuspesi. To su neuspesi koji se dese kada donosimo užurbane odluke na autopilotu. Nismo razmislili kreativno ili kritički da bismo povezali tačke ili iskorenili pogrešnu informaciju ili razjasnili kompleksnosti. Takvo razmišljanje ne može biti urađeno brzo. To je sporo razmišljanje. Dva psihologa, Danijel Kaneman i Amos Tverski su ovo naglasili još 1974, i mi se dalje borimo da uradimo nešto sa njihovim saznanjima. Cela moderna istorija može se smatrati jednim izlivom ubrzanosti za drugim. To je kao da smatramo, ako dovoljno ubrzamo, možemo pobeći od naših problema. Ali mi to nikada ne postignemo. Mi to znamo u našim životima i donosioci zakona znaju to isto. Zato se sada okrećemo ka veštačkoj inteligenciji da nam pomogne da donesemo brže i pametnije odluke da shvatimo taj sve širi univerzum podataka. Ali mašine koje drobe podatke nisu zamena za kritičko i održivo razmišljanje koje vrše ljudi, čijim je mozgovima iz kamenog doba potrebno malo više vremena da im impulsi splasnu, da se uspori um i da se dopusti da teku misli. Ako počinjete da mislite da samo treba da povučemo kočnice, to neće uvek biti pravo rešenje. Mi znamo da voz, koji previše brzo ide kroz krivinu može iskliznuti iz šina, ali Sejfu, inžinjer naučio me je da voz koji ide presporo kroz krivinu može isto iskliznuti iz šina. Tako da upravljanje ovim izlivom ubrzanja počinje sa razumevanjem da mi imamo više kontrole nad brzinom nego što mislimo da imamo, individualno i kao društvo. Ponekad ćemo morati sebe da ustrojimo da idemo brže. Mi ćemo hteti da rešimo zastoje, ubrzamo oporavak od katastrofe za žrtve uragana ili da koristimo 3D štampanje da odmah proizvedemo šta nam treba, baš kada nam treba. Ponekad, međutim, želećemo da učinimo našu okolinu sporijom da stvorimo izlaz iz tog iskustva ubrzanosti. I okej je da ne budemo stimulusani sve vreme. Dobro je za odrasle i za decu. Možda je dosadno, ali daje nam vremena da razmislimo. Sporo vreme nije protraćeno vreme. I moramo da ponovo promislimo šta znači uštedeti vreme. Kultura i rituali oko sveta se grade u usporenosti, jer nam usporenost pomaže da ojačamo naše zajedničke vrednosti i povežemo se. A povezanost je kritičan deo ljudskosti. Moramo da ovladamo brzinom, i to znači da pažljivo razmislimo o ustupcima od bilo koje tehnologije. Da li će vam pomoći da vratite vreme koje možete koristiti da izrazite ljudskost? Da li će vam izazvati bolest žurbe? Da li će drugim izazvati bolest žurbe? Ako ste dovoljno te sreće da odlučite tempo kojim želite da putujete kroz život, to je privilegija. Iskoristite je. Možda odlučite da morate da ujedno ubrzate i da stvorite sporo vreme: vreme za razmišljanje, da se pročistite u vašem tempu; vreme da slušate, da saosećate, da odmorite um, da otežete za stolom za večeru. Dakle kako ulazimo u budućnost, uzmimo u obzir postavljanje tehnologije brzine, svrhu brzine i naša očekivanja od brzine na ljudskiji tempo. Hvala vam. (Aplauz)