Niko ne voli da greši. A ja sam napravila ogromnu grešku. A razumevanje u čemu sam pogrešila je dovelo do otkrića koje u potpunosti menja način na koji razmišljamo o Zemlji i Mesecu. Ja sam planetarna naučnica i omiljena aktivnost mi je da izazivam sudare planeta. (Smeh) U mojoj laboratoriji, mogu da pucam u stene pomoću ovakvih topova. (Pucanj topa) (Smeh) U mojim eksperimentima, mogu da stvorim ekstremne uslove prisutne tokom nastanka planete. A uz pomoć kompjuterskih modela, mogu da sudaram čitave planete kako bih izazvala njihov rast ili mogu da ih uništim. (Smeh) Želim da razumem kako da napravim Zemlju i Mesec i zašto je Zemlja toliko različita od drugih planeta. Vodeća ideja o nastanku Zemlje i Meseca se naziva „teorijom velikog udara”. Teorija tvrdi da je telo veličine Marsa udarilo mladu Zemlju i da je Mesec nastao od diska formiranog od otpadaka oko planete. Ova teorija može da objasni toliko toga u vezi s Mesecom, ali ima ogromni nedostatak: predviđa da se Mesec uglavnom sastoji od planete veličine Marsa i da su Zemlja i Mesec sačinjeni od različitih materijala. Međutim, to nije ono što vidimo. Zemlja i Mesec su zapravo poput identičnih blizanaca. Genetski kod planeta je zapisan u izotopima elemenata. Zemlja i Mesec imaju identične izotope. To znači da su Zemlja i Mesec sačinjeni od istog materijala. Zaista je čudno da su Zemlja i Mesec blizanci. Sve planete su sačinjene od različitih materijala, stoga sve imaju različite izotope, sve imaju sopstvene genetske kodove. Ne postoje druga planetarna tela koja imaju istu genetsku vezu. Samo su Zemlja i Mesec blizanci. Kada sam počela da radim na poreklu Meseca, postojali su naučnici koju su želeli da odbace čitavu ideju velikog udara. Nisu videli način na koji ova teorija može da objasni posebnu vezu između Zemlje i Meseca. Svi smo pokušavali da smislimo nove ideje. Problem je bio što nije bilo boljih ideja. Sve druge ideje su imale čak i krupnije nedostatke. Pa smo pokušavali da spasimo teoriju velikog udara. Mladi naučnik iz moje grupe je predložio da pokušamo da izmenimo obrtanje prilikom velikog udara. Možda je Zemljino brže okretanje moglo da izmeša više materijala i tako objasni Mesec. Odabran je sudarač veličine Marsa jer je mogao da napravi Mesec i da uzrokuje dužinu dana na Zemlji. Ljudima se zaista sviđao taj deo modela. Međutim, šta ako je nešto drugo odredilo dužinu dana na Zemlji? Onda bi postojalo mnogo više mogućih velikih udara koji su mogli da stvore Mesec. Zanimalo me je šta bi moglo da se desi, pa sam pokušala da simuliram velike udare brže rotacije i otkrila sam da je moguće napraviti disk od iste smeše materijala kao u slučaju planete. Bili smo prilično uzbuđeni. Možda je ovo bio način da se objasni Mesec. Problem je bio što smo takođe otkrili da to nije naročito verovatno. Većinu vremena, disk je različit od planete i činilo se da bi ovakav nastanak Meseca bio astronomska slučajnost, a bilo je prosto svima teško da prihvate ovu ideju da je Mesečeva posebna veza sa Zemljom slučajna. Teorija o velikom udaru je i dalje bila u nevolji, a mi smo i dalje pokušavali da otkrijemo kako da napravimo Mesec. Onda je došao dan kad sam uvidela svoju grešku. Moj student i ja smo posmatrali podatke o ovim brzorotirajućim velikim udarima. Tog dana, zapravo nismo razmišljali o Mesecu, posmatrali smo planetu. Planeta postaje veoma vrela i delimično isparava od energije udarca. Međutim, podaci nisu ličili na planetu. Izgledali su veoma čudno. Planeta je neobično bila povezana s diskom. Javio mi se onaj superuzbudljivi osećaj kada nešto krajnje pogrešno može da bude nešto krajnje zanimljivo. U svim mojim proračunima, pretpostavila sam postojanje planete sa odvojenim diskovima oko sebe. Računanjem sastava diska smo testirali da li je udar mogao da stvori Mesec. Međutim, više se nije činilo tako prosto. Pravili smo grešku smatrajući da će planeta uvek da izgleda kao planeta. Tog dana, znala sam da veliki udar stvara nešto sasvim novo. Imala sam trenutke eureke. Ovo nije bio jedan od njih. (Smeh) Zaista nisam znala šta se zbivalo. Imala sam taj čudni, novi objekat ispred sebe, kao i izazov da pokušam da ga razumem. Šta radite kada se suočite sa nepoznatim? Kako uopšte da otpočnete? Sve smo dovodili u pitanje: šta je planeta? Kada planeta više nije planeta? Poigravali smo se s novim idejama. Morali smo se otarasiti starog načina razmišljanja i poigravajući se, mogla sam da odbacim sve podatke, sva pravila stvarnog sveta i oslobodim um da istražuje. A stvarajući mentalni prostor na kom sam mogla da isprobavam skandalozne ideje i da ih potom vratim u stvarni svet radi testiranja, bila sam u stanju da učim. A poigravajući se, naučili smo toliko toga. Kombinovala sam eksperimente iz laboratorije sa kompjuterskim modelima i otkrila sam da je nakon većine velikih udara Zemlja toliko vrela da nema površinu. Postoji samo duboki sloj gasa koji postaje sve gušći sa dubinom. Zemlja bi izgledala kao Jupiter. Bez ičega na šta biste stali. A to je tek bio deo problema. Želela sam da razumem čitav problem. Nisam mogla da odustanem od izazova razumevanja šta se zaista zbiva tokom velikih udara. Trebalo nam je skoro dve godine odbacivanja starih ideja i stvaranja novih da razumemo podatke i shvatimo šta to znači za Mesec. Otkrila sam novi tip astronomskog objekta. Ne radi se o planeti. Sačinjen je od planeta. Planeta je telo čija je sopstvena gravitacija dovoljno jaka da mu podari sferni oblik. Vrti se u celosti oko sebe. Ukoliko postane toplija i vrti se brže, ekvator postaje sve veći dok ne dosegne prelomnu tačku. Pogurajte je preko prelomne tačke i materijal u predelu ekvatora se širi i postaje disk. U tom trentuku krši sva pravila koja je čine planetom. Više ne može u celosti da se obrće oko sebe, oblik joj se sve više menja kako postaje sve veća; planeta je postala nešto sasvim novo. Imenovali smo naše otkriće: sinestija. Imenovali smo ga po boginji Hestiji, grčkoj boginji ognjišta i doma jer smatramo da je Zemlja postala dom. Prefiks znači „sveukupno”, kako bi se naglasila veza između svih materijala. Sinestija je ono što planeta postaje kada je toplota i obrtanje odgurnu mimo granica sfernog oblika. Da li biste želeli da vidite sinestiju? (Klicanje) U ovoj vizualizaciji jedne od mojih simulacija, mlada Zemlja se već obrće brzo zbog prethodnog velikog udara. Izobličena je, ali je naša planeta i dalje prepoznatljiva po vodi na površini. Zbog energije od udara, njena površina isparava, voda, atmosfera. I svi gasovi se međusobno izmešaju za svega nekoliko sati. Otkrili smo da mnogi veliki udari stvaraju sinestije, ali ovi plamteći, jarki objekti ne žive dugo. Hlade se, skupljaju i ponovo postaju planete. Dok su stenovite planete, poput Zemlje, rasle, verovatno su postajale sinestije jednom ili više puta. Sinestija nam pruža novi način rešavanja problema nastanka Meseca. Naša je pretpostavka da je Mesec oblikovan unutar ogromne, isparavajuće sinestije. Mesec je rastao zbog kiša od magme koje su se kondenzovale iz isparavanja stena. Mesečeva posebna veza sa Zemljom postoji zato što je Mesec nastao unutar Zemlje kada je Zemlja bila sinestija. Mesec je mogao da kruži unutar sinestije godinama, skriven od pogleda. Mesec je otkriven tokom sinestijinog hlađenja i skupljanja unutar njene orbite. Sinestija se pretvorila u planetu Zemlju tek nakon što se hladila još stotinama godina. U našoj novoj teoriji, veliki udar stvara sinestiju, a sinestija se cepa u dva nova tela, stvarajući našu Zemlju i Mesec koji su izotopski identični. Sinestije su nastajale širom univerzuma. A mi smo to tek sad shvatili, otkrivajući ih u našoj mašti. Šta mi i dalje promiče u svetu koji me okružuje? Šta mi se skriva od pogleda zbog mojih sopstvenih pretpostavki? Sledeći put kada pogledate u Mesec, setite se: stvari koje mislite da znate mogu da budu prilike da otkrijete nešto istinski zadivljujuće. (Aplauz)