Znam da vi znate da ljudi žive duže i društva postaju sve više seda. Slušate o tome sve vreme. Čitate o tome u novinama. Slušate o tome na televiziji. Ponekad sam zabrinuta, toliko slušamo o tome da smo počeli prihvatati duže živote s dozom samozadovoljstva, čak spokojstva. Da ne bude zabune, duži životi mogu i ja verujem da hoće poboljšati kvalitet života u svim životnim dobima. Da bismo ovo razmotrili, dozvolite mi da prikažem širi kontekst i da prikažem promene kroz koje prolazimo. Za više godina je produženo trajanje prosečnog života u 20. veku, nego tokom svih prethodnih milenijuma ljudske evolucije. U treptaju oka gotovo smo udvostručili trajanje životnog veka. Pa ako vam se čini da niste baš shvatili sve ovo u vezi sa starenjem, nemojte se zabrinjavati. To je sasvim nova stvar. Stope plodnosti su padale istovremeno sa produživanjem prosečnog životnog veka. Ta piramida koja je uvek predstavljala starosnu strukturu populacije, sa mnogo mladih na dnu i malim brojem starijih ljudi na njenom vrhu koji su uspeli i preživeli do starosti, promenila je oblik u pravougaonik. Ako spadate u one koji se ježe od statistika populacije, ovo su podaci koji bi trebalo da vas naježe. Zato što to znači da po prvi put u istoriji čovečanstva, većina dece rođene u razvijenom svetu, ima priliku da ostari. Kako se to dogodilo? Nismo genetički izdržljiviji od naših predaka pre 10.000 godina. Ovo produženje životnog veka je neverovatan proizvod kulture - recept sadrži nauku i tehnologiju, i rasprostranjene promene u ponašanju koje su poboljšale zdravlje i blagostanje. Kroz kulturne promene, naši preci su u velikoj meri eliminisali ranu smrt, te ljudi sada mogu uživati u životu do kraja. Postoje problemi povezani sa starenjem - bolesti, siromaštvo, gubitak društvenog statusa. Nije baš vreme za ležanje na lovorikama. Ipak, što više saznajemo o starenju, postaje sve jasnije da je kretanje nizbrdo vrlo netačan opis. Starenje donosi neka izvanredna poboljšanja - više znanja, stručnost - i emocionalni aspekti života se poboljšavaju. Upravo tako, stariji ljudi su srećni. Srećniji su od sredovečnih ljudi, a sigurno i od mladih. Studija za studijom dolazi do istog zaključka. Centar za kontrolu bolesti je nedavno sproveo anketu u kojoj su pitali ispitanike da li su doživeli značajnu psihološku uznemirenost u protekloj nedelji. Potvrdno je odgovorilo manje starijih ljudi nego sredovečnih ispitanika, i mladih ljudi. Nedavna Galupova anketa je pitala učesnike koliko su stresa, brige i ljutnje doživeli u proteklom danu. Stres, briga i ljutnja, sve to opada sa godinama. Društveni naučnici ovo nazivaju paradoksom starenja. Ipak, ostariti nije lako. Postavljali smo razna pitanja da bismo videli možemo li poništiti ovo saznanje. Pitali smo da li je moguće da su trenutne generacije starijih sada i ranije bile najbolje generacije. Odnosno, da mlađi ljudi danas možda neće osetiti takva poboljšanja kad oni budu starili. Pitali smo da li možda stariji ljudi samo pokušavaju pozitivnije predstaviti egzistenciju koja je inače deprimirajuća. (Smeh) Što smo više pokušavali da poništimo ovo saznanje, nalazili smo sve više dokaza koji ga potvrđuju. Pre mnogo godina, sa kolegama sam pokrenula istraživanje u kome smo pratili istu grupu ljudi tokom 10 godina. Originalni uzorak je bio između 18 i 94 godine. Proučavali smo, da li se i kako njihova emotivna iskustva menjanju u periodu starenja. Naši učesnici su nosili elektronske pejdžere nedelju dana. Mi bismo im se nasumice javljali tokom dana i večeri. Svaki put kad bismo im se javili pitali bismo ih nekoliko pitanja - Na skali od jedan do sedam, koliko ste trenutno srećni? Koliko ste trenutno tužni? Koliko ste trenutno frustrirani? - kako bismo mogli dobiti osećaj o vrsti emocija i osećanja koje su imali u njihovoj svakodnevici. Koristeći ovo intenzivno istraživanje na pojedincima, otkrili smo da nije samo jedna generacija ta kojoj ide bolje od ostalih, već su isti pojedinci tokom vremena postepeno prijavljivali relativno veće pozitivno iskustvo. Vidite ovaj blagi pad u poodmaklim godinama. Postoji blagi pad. Ali ni u jednom momentu se ne vraća na nivo koji vidimo u ranoj zrelosti. Bilo bi suviše pojednostavljeno reći da su stariji ljudi "srećni." Oni su u našem istraživanju pozitivniji, ali su i skloniji nego mlađe osobe da dožive pomešane emocije - tugu istovremeno kad doživljavate sreću; znate, suza u oku kad se smešite prijatelju. Drugo istraživanje je pokazalo da se stariji ljudi nose sa tugom komotnije. Lakše prihvataju tugu nego mlađi ljudi. Pretpostavljamo da bi ovo moglo pomoći objašnjenju zašto stariji ljudi bolje od mlađih ljudi rešavaju žustre emotivne konflikte i rasprave. Stariji ljudi mogu sagledati nepravdu sa saosećanjem, ali ne i očajanjem. Ako je sve ostalo jednako, stariji ljudi usmeravaju svoje kognitivne resurse, poput pažnje i pamćenja, rađe prema pozitivnoj informaciji nego negativnoj. Ako pokažemo starijim, mlađim i sredovečnim ljudima slike, kao ove koje vidite na ekranu i kasnije ih pitamo da se prisete svih slika koje mogu, stariji ljudi, za razliku od mlađih, pamte više pozitivnih slika nego negativnih. Upitali smo starije i mlađe ljude da pogledaju lica u laboratorijskim istraživanjima, neka koja se mršte, a neka koja se smeju. Stariji ljudi gledaju prema nasmešenim licima i sklanjaju pogled sa namrštenih, ljutih lica. U svakodnevnom životu, ovo se odražava kroz više radosti i zadovoljstva. Kao društveni naučnici, nastavljamo da ispitujemo moguće alternative. Rekli smo, stariji ljudi možda govore o više pozitivnih emocija zato što su kognitivno oštećeni. (Smeh) Rekli smo, da nisu moža te pozitivne emocije samo jednostavnije za obradu nego negativne emocije, pa se prebacujete na pozitivne emocije? Možda su nervni centri u našem mozgu oštećeni tako da više ne možemo da obrađujemo negativne emocije. To ipak nije u pitanju. Većina mentalno jakih starijih osoba su oni koji najčešće pokazuju ovaj efekat pozitivnosti. U uslovima gde je to zaista važno, stariji ljudi obrađuju negativnu informaciju podjednako dobro kao i pozitivnu informaciju. Kako je to moguće? U našem istraživanju, otkrili smo da su te promene bitno utemeljene u jedinstvenoj ljudskoj sposobnosti da posmatra vreme - ne samo kao vreme na satu i kalendaru, već kao vreme života. I ako postoji paradoks starenja, to je da saznanje da nećemo živeti zauvek menja naš pogled na život u pozitivnom smislu. Kad su vremenski okviri dugi i nejasni, kao što obično i jesu u mladosti, ljudi se stalno pripremaju, pokušavaju da upiju sve informacije koje mogu rizikuju, istražuju. Možemo provoditi vreme sa ljudima koji nam se ni ne sviđaju, jer je to na neki način zanimljivo. Možemo naučiti nešto neočekivano. (Smeh) Idemo na sastanke na slepo. (Smeh) Znate, na kraju krajeva, ako ne uspe, uvek postoji sutra. Ljudi iznad 50. ne idu na sastanke ne slepo. (Smeh) Ne toliko. (Smeh) Kako starimo, naši vremenski okviri se smanjuju i naši ciljevi se menjaju. Kad uvidimo da nemamo sve vreme sveta, jasnije vidimo svoje prioritete. Manje marimo za trivijalne stvari. Uživamo u životu. Zahvalniji smo, pomirljiviji. Ulažemo u emotivno važnije delove života, i život postaje bolji, pa smo iz dana u dan srećniji. Ali ta ista promena perspektive čini nas manje tolerantnim nego ikad prema nepravdi. Do 2015. u SAD-u će biti više ljudi koji su stariji od 60 godina, nego onih ispod 15 godina. Šta će se dogoditi sa društvima koja su prepuna starijih ljudi? Brojevi neće odrediti ishod. Kultura hoće. Ako uložimo u nauku i tehnologiju, te pronađemo rešenja za stvarne probleme sa kojima se stariji ljudi suočavaju i usredsredimo se na stvarne snage starijih ljudi, onda dodate godine života mogu dramatično poboljšati kvalitet života za sva životna doba. Društva sa milionima talentovanih, emotivno stabilnih građana koji su zdraviji i školovaniji od bilo koje generacije pre njih, koji su potkovani znanjem o praktičnim stvarima života i motivisani da reše velike stvari, mogu biti bolja društva nego ikada. Moj otac, koji ima 92 godine voli da kaže: "Prestanimo pričati samo o tome kako spasiti starce i počnimo da pričamo o tome kako da oni spasu sve nas." Hvala vam. (Aplauz)