Predmeti koje stvaramo imaju jednu ključnu osobinu: žive dulje nego mi. Mi umiremo, oni nas nadživljuju; mi imamo jedan život, oni ih imaju mnogo, a u svakom od tih života mogu poprimati različita značenja. Dakle, dok mi imamo po jednu biografiju, oni ih imaju mnogo. Jutros vam želim ispričati priču, biografiju -- točnije, biografije -- jednog predmeta. Jedne izuzetne stvari. Ta stvar, slažem se, na prvi pogled nije ništa posebno. Otprilike je veličine lopte za ragbi. Izrađena je od gline i oblikovana u cilindrični oblik. Gusto je ispisana i potom osušena na suncu. Kao što vidite, svašta je prošla, a nije ni čudo uzmemo li u obzir da je napranjena prije dvije i pol tisuće godina, a otkrivena u arheološkim iskapanjima 1879. godine. No danas je, po mom mišljenju, ta stvar, važan čimbenik u bliskoistočnoj politici. Riječ je o predmetu uz koji su vezane fascinantne priče koje nisu ni blizu završene. Naša priča počinje za iransko-iračkog rata, odnosno onog niza događaja koji je kulminirao invazijom na Irak od strane stranih sila, svrgavanjem despota i naglom promjenom režima. Želio bih započeti s jednom epizodom iz tog niza događaja koja će većini vas biti poznata. Radi se o Baltazarovoj gozbi, jer u priči se radi o iračko-iranskom ratu iz 539. godine pr.n.e. Podudarnosti između događaja koji su se zbili 539.pr.n.e.. i onih 2003. godine naše ere, te između, zapanjujuće su. Gledate Rembrandtovu sliku, danas izloženu u londonskoj Nacionalnoj galeriji, koja prikazuje tekst iz knjige proroka Daniela iz hebrejskog Svetog Pisma Mislim da otprilike znate priču Baltazar, sin Nabukodonozora, onoga koji je pokorio Izrael, opljačkao Jeruzalem i porobio narod te odveo Židove natrag u Babilon. Također je uzeo hramsko posuđe. Opljačkao je i oskvrnuo Hram, a to veliko zlatno posuđe iz jeruzalemskog Hrama bilo je odneseno u Babilon. Njegov sin Baltazar odluči prirediti gozbu, a da bi ona bila još uzbudljivija, odlučio ju je začiniti s malo svetogrđa, pa je iznio hramsko posuđe. U tom trenutku već je bio u ratu s Irancima, s perzijskim kraljem. Te noći, govori nam Daniel, na vrhuncu gozbe ukazala se ruka i napisala na zidu: "Odvagnut si na tezulji i nađen si prelagan; razdijeljeno je tvoje kraljevstvo i predano Medijcima i Perzijancima." (Dn:27-28) Iste te noći, Kir, kralj perzijski, ušao je u Babilon i Baltazarov je režim pao. To je, naravno, velik trenutak u povijesti židovskog naroda. Sjajna je to priča. Priča koju svi znamo. Priča o ruci koja piše po zidu dio je našeg svakodnevnog jezika. Ono što se zatim dogodilo bilo je nešto izuzetno i tu naš cilindar ulazi u priču. Kir, kralj Perzijanaca ulazi u Babilon bez otpora. To veliko babilonsko carstvo koje se protezalo od središnjeg južnog Iraka do Mediterana pada Kiru u ruke i on piše proglas. Upravo je to ovaj cilindar: proglas vladara kojeg vodi Bog, te koji je svrgnuo iračkog despota i donio slobodu narodu. Na zvonkom babilonskom -- proglas je napisan na babilonskom jeziku -- on piše: "Ja sam Kir, kralj sveg svemira, kralj veliki i moćni kralj Babilona, vladar sve četiri strane svijeta." Kao što vidite, nisu se libili preuveličavati. Ovo je vjerojatno prva prava izjava za medije koju je dala pobjednička vojska u povijesti. A napisali su je, uskoro ćete vidjeti, vrlo vješti stručnjaci za odnose s javnošću. Tako da preuveličavanje zapravo ne iznenađuje. I, što je to taj veliki i moćni kralj, vladar sve četiri strane svijeta, odlučio učiniti? Pokorivši Babilon, nastavlja on, smjesta će osloboditi sve narode koje su Babilonci - Nabukodonozor i Baltazar - oteli i odveli u ropstvo i pustiti ih da se vrate kućama. Pustit će ih da se vrate u svoje zemlje. I ne samo to, svima će im vratiti njihove bogove, idole, hramsko posuđe koje je bilo zaplijenjeno. Svi narodi koje su Babilonci potisnuli i prognali, moći će se vratiti kućama i ponijeti sa sobom svoje bogove. Bit će im dozvoljeno obnoviti oltare i žrtvenike i štovati svoje bogove, na svoj način, na svojim odabranim mjestima. Ovo je taj proglas, ovaj je predmet dokaz da je Židovima nakon babilonskog sužanjstva nakon tih godina za kojih su sjedili na babilonskim obalama i plakali sjećajući se Jeruzalema, tim je Židovima bilo dozvoljeno da se vrate kući. Mogli su se vratit u Jeruzalem i ponovno sagraditi Hram. To je središnji dokument židovske povijesti. A Knjiga Ljetopisa, Knjiga Ezrina u hebrejskom Pismu izvijestila je o tome zvučnim izrazima. Ovo je židovska verzija iste priče: "Ovako veli perzijski kralj Kir: 'Sva zemaljska kraljevstva dade mi Jahve, Bog nebeski. On mi naloži da mu sagradim Dom u Jeruzalemu. Tko je god među vama od svega njegova naroda, Bog njegov bio s njim pa neka ide onamo." (2 Ljet 36: 23) Ide onamo: "ide gore" - aaleh. Središnja je tema ipak ideja povratka, središnji dio života židovstva. Kao što znate, taj povratak iz progonstva i izgradnja drugog hrama, promijenili su židovstvo iz temelja. Tu je promjenu taj veliki povijesni trenutak omogućio Kir, kralj Perzije, a zabilježen je na hebrejskom u pismu i na babilonskom u glini. Dva izuzetno važna teksta... no što je s politikom? Ti su događaji označili temeljni pomak u povijesti Bliskog istoka. Iransko carstvo, odnosno Medijci i Perzijanci, ujedinjeni pod Kirom, postali su prvo veliko svjetsko carstvo. Kir ga je utemeljio 530-ih godina pr.n.e., a do vremena vladavine njegovog sina Darija cjelokupno istočno Sredozemlje kontrolirali su Perzijanci. To carstvo zapravo i jest Bliski istok kakav danas poznajemo i ono je oblikovali Bliski istok kakav danas poznajemo. Bilo je to najveće carstvo koje je svijet do tad vidio. K tome, bila je to prva multikulturna, vjerski raznovrsna država većih razmjera i moralo se njime vladati na posve nov način. Moralo se njime vladati na više različitih jezika. Sama činjenica da je proglas napisan na babilonskom nešto nam govori. Carstvo je moralo uzeti u obzir različite običaje, različite narode, religije i uvjerenja. Kir sve to poštuje. On nam postavlja model upravljanja velikim multinacionalnim, multikonfesionalnim, multikulturalnim društvom. Kao rezultat nastalo je carstvo koje je uključivalo sve zemlje koje vidite na zaslonu, carstvo koje je preživjelo 200 godina u stabilnosti dok ga nije uništio Aleksandar Veliki. Za sobom je u naslijeđe ostavilo san o ujedinjenom Bliskom istoku u kojem ljudi različitih vjera mogu živjeti zajedno. Grčke invazije dokrajčile su taj san. Naravno, Aleksandar nije mogao održati vlast i carstvo se raspalo. No, ono što je Kir predstavljao bilo je apsolutno ključno. Grčki historičar Ksenofont napisao je svoje djelo "Kiropedija" u čast Kiru kao velikom vladaru. Otada je u europskoj kulturi Kir predstavljao uzor. Ovo je slika iz 16. stoljeća koja pokazuje koliko je rašireno bilo štovanje Kira. Ksenofontova knjiga o Kiru, o tome kako voditi raznoliko društvo, bila je jedna od knjiga koje su inspirirale utemeljitelje američke revolucije. Jefferson ga je silno poštovao. Kirovi ideali bili su u skladu s idealima 18. stoljeća, o stvaranju vjerske tolerancije u novoj državi. No, vratimo se Babilonu, gdje nisu baš cvjetale ruže. Za Aleksandrom su slijedila druga carstva. Babilon propada, pretvara se u ruševine i gube se svi tragovi velikoga babilonskog carstva, sve do 1879. godine, kad je otkriven ovaj cilindar. Otkrila ga je ekspedicija Britanskog muzeja koja je vršila iskapanja u Babilonu. To nas vodi do nove priče. Kirov cilindar postaje dijelom velike rasprave koja je plamtjela sredinom 19. stoljeća. Jesu li pisma pouzdana? Možemo li se osloniti na njih? Znali smo za povratak Židova i Kirov dekret samo preko hebrejskog Pisma. Nije bilo drugih dokaza. Iznenada, pojavilo se ovo. Zavladalo je veliko uzbuđenje u svijetu u kojem je onima koji su vjerovali u Pisma vjera u Stvoritelja bila poljuljana otkrićem evolucije i geološkim otkrićima. Ovo je predstavljalo dokaz da su pisma povijesno vjerodostojna. Bio je to važan trenutak 19. stoljeća. Međutim, tu su se stvari zakomplicirale. Osnovne činjenice pokazale su se istinitima. Bravo za arheologiju! No, interpretacija tih činjenica nije bila tako jednostavna. Jer, iskaz na cilindru i biblijski iskaz razlikuju se u jednom ključnom segmentu. Babilonski cilindar napisali su svećenici babilonskog vrhovnog boga, Marduka. Dakle, ne iznenađuje to što oni cijelu stvar pripisuju Marduku. "I gle, Marduk zazva Kira po imenu" Marduk je taj koji uzima Kira za ruku i poziva ga da bude pastir njegovim ljudima i predaje mu vlast nad Babilonom. Marduk je taj koji nalaže Kiru da učini ta velika, velikodušna djela, da oslobodi narod. Iz toga proizlazi da bismo svi trebali biti zahvalni Marduku i štovati njega. Hebrejski pisci u Starom zavjetu, nećete se iznenaditi, imaju malo drukčije gledište. U njihovim očima, naravno, nema šanse da je Marduk taj po kome se sve to dogodilo. Mora se raditi o Jahvi. Tako u Izaiji imamo prekrasne tekstove u kojima se za to zahvaljuje ne Marduku nego Bogu Izraelovom -- Bogu Izraelovom, koji je također pozvao Kira po imenu, također ga uzeo za ruku i pozvao ga da bude pastir njegovom narodu. Sjajan je to primjer kako dvije različite vjerske tradicije tumače isti događaj, prisvajaju i usvajaju političke činjenice. Kao što znamo, Bog je obično na strani pobjedničkih četa. Pitanje je samo, koji je bog u pitanju? Ta debata zaokuplja društvo devetnaestog stoljeća, koje spoznaje da su hebrejska pisma dio mnogo šireg vjerskog kontinuuma. Također je nedvojbeno da je cilindar stariji od Izaijinog teksta, a ipak, Jahve progovara riječima veoma sličnim Mardukovima. Stječe se dojam da je Izaija sam toga svjestan jer kaže -- ovdje je naravno govornik Bog -- "Po imenu ja te pozvah, imenovah te premda me znao nisi." (Iz 45:4) Mislim da se priznaje kako Kir nije svjestan da djeluje po Jahvinim naredbama No, Kira bi isto tako iznenadilo i da je znao da djeluje po Mardukovim nalozima. Jer, naravno, Kir je dobar Perzijanac s potpuno drugim skupom božanstava koja se ne spominju ni u jednom od ova dva teksta. (Smijeh) To je bilo 1879. godine. Četrdeset godina kasnije, eto nas u 1917. godini, kada cilindar ulazi u sasvim novi svijet. Ovaj put, svijet stvarne politike suvremenog svijeta. Godina je Balfourove deklaracije, godina kad nova imperijalna sila na Bliskom istoku, Britanija, odlučuje da će objaviti da je područje tadašnje Palestine dom židovskog naroda i da će dozvolliti Židovima povratak na to područje. Odgovor na ovo kod židovske populacije Istočne Europe ekstatičan je. Diljem Istočne Europe Židovi vješaju Kirove slike i slike Georgea V. jednu uz drugu. To su dva velika vladara koja su dozvolila povratak u Jeruzalem. Kirov cilindar tako se opet vraća u žižu javnog interesa, a tekst koji je na njemu napisan uzima se kao dokaz da je ono što će uslijediti nakon završetka rata 1918. godine dio božanskog plana. Svi znate što se zatim dogodilo. Udareni su temelji države Izrael, a pedeset godina nakon toga, krajem 60-ih, postaje jasno da je uloga Britanije kao imperijalne sile gotova. Tako počinje još jedna priča o Kirovom cilindru. SAD i Britanija odlučuju da se bliskoistočnu regiju mora biti sačuvati od komunizma pa stvaraju novu supersilu da to postignu. Ta će sila biti Iran, odnosno šah. Šah će tako izmisliti iransku povijest, odnosno povratak iranskoj povijesti koja njega stavlja u središte jedne velike tradicije. Dat će iskovati novčiće na kojima je prikazan s Kirovim cilindrom. Organizirat će veliku proslavu u Perzepolisu i za nju će zatražiti Kirov cilindar, koji će biti posuđen iz Britanskog muzeja i poslan u Teheran, gdje će postati dio velikih manifestacija, slavlja dinastije Pahlavi. Kirov cilindar - šahovo jamstvo. Deset godina kasnije, nova priča: iranska revolucija 1979. godine, islamska revolucija, nema više Kira; ta nas povijest ne zanima, zanima nas islamski Iran sve dok Irak, nova supersila koju smo postavili u regiji ne napadne. Slijedi još jedan iransko-irački rat, a za Irance postaje nužnost sjećati se svoje slavne prošlosti slavne prošlosti u kojoj su se Iranci borili protiv Iraka i pobijedili. Postaje im neophodno pronaći simbol koji će ujediniti Irance, muslimane kao i nemuslimane, kršćane, zoroastrijance, Židove koji žive u Iranu, vjernike, kao i one koji to nisu. Očiti simbol je Kir. Tako, kad su Britanski muzej i Nacionalni muzej u Teheranu započeli suradnju, Iranci su zatražili samo jednu stvar na posudbu Jedini predmet koji su željeli na posudbu bio je upravo Kirov cilindar. Tako se prošle godine Kirov cilindar vratio u Teheran drugi put u svojoj povijesti. Na ovoj slici vidimo kako ga u vitrinu polaže ravnateljica Nacionalnog muzeja u Teheranu, jedna od mnogih žena u Iranu koje drže rukovodeće pozicije, gđa Ardakani. Bio je to događaj od iznimne važnosti. Ovo je slika istog tog događaja, ali s druge strane. U Teheranu je cilindar obišlo između milijun i dva milijuna ljudi u razdoblju od nekoliko mjeseci. S time se ne mogu mjeriti ni najposjećenije izložbe na Zapadu. Povele su se mnoge rasprave o značaju tog cilindra, o Kirovom značaju no najviše od svega, o Kiru kakav je opisan na ovom cilindru: Kiru, branitelju domovine Kiru, prvaku iranskog identiteta i iranskih naroda, Kiru koji je tolerirao sve vjere. U suvremenom Iranu zoroastrijancima i kršćanima zajamčena su mjesta u iranskom parlamentu, što je izvor silnog ponosa. Samo da bi vidjeli ovaj predmet, tisuće iranskih Židova dolazile su u Teheran. Postao je snažan simbol, predmet rasprave o tome što Iran predstavlja u domovini i svijetu. Treba li Iran i dalje biti branitelj potlačenih? Hoće li Iran osloboditi narode koje su tirani porobili i prognali? To je opojna nacionalna retorika koja je stvorena u sklopu parade povodom povratka Kirovog cilindra u domovinu. Ovdje vidite uvećanu repliku Kirovog cilindra na pozornici s velikim ličnostima iz iranske povijesti okupljenima kako bi zauzele svoje mjesto u iranskoj baštini. Taj je narativ predstavio sam iranski predsjednik Za mene je prilika da odnesem ovaj predmet u Iran, da mi bude dozvoljeno da ga onamo odnesem značila priliku da sudjelujem u jednoj izuzetnoj raspravi koja je vođena na najvišim razinama o tome što Iran jest, koje sve "verzije" Irana postoje i na koji način različite povijesti Irana mogu oblikovati današnji svijet. Ta rasprava još uvijek traje, a nastavit će se i dalje jer ovaj predmet predstavlja jedan od velikih izraza ljudskih nastojanja. Stoji uz bok američkom ustavu, a svakako govori više o stvarnim slobodama nego Magna Carta. Radi se o dokumentu koji može značiti toliko toga za Iran i za cijelu regiju. Replika ovog predmeta nalazi se u Ujedinjenim narodima. Bit će ondje, u New Yorku, ove jeseni kad se budu vodile velike rasprave o budućnosti Bliskog istoka. Želio bih završiti s pitanjem koja će biti sljedeća priča u kojoj će ovaj predmet odigrati ulogu? Zasigurno će se pojaviti u središtu još mnogih priča o Bliskom istoku. Koju to priču o Bliskom istoku, koju to priču o svijetu želite vidjeti kako odražava ono što je napisano i izraženo na ovom cilindru? Prava naroda na suživot u istoj državi, na slobodno prakticiranje različitih vjeroispovijesti, jedan Bliski istok, a i svijet u kojem religija nije uzrok podjela ni predmet rasprave? U svijetu Bliskog istoka danas kao što znate, rasprave su oštre, No, vjerujem da je moguće da je najmoćniji i najmudriji glas koji se u njima čuje možda upravo glas ovog nijemog predmeta, Kirovog cilindra. Hvala. (Pljesak)