Sedmog decembra 1941. godine, šesnaestogodišnja Aki Kurose je zajedno sa milionima Amerikanaca osetila užas kada su japanski avioni napali Perl Harbor. Ono što nije mogla da zna je da će upravo zbog tog osećaja užasa njena porodica i više od 120 000 Japanaca u Americi postati otuđeni od svoje zemlje, i socijalno i fizički. Od 1941. godine, broj Japanaca u Americi je rastao tokom više od 50 godina. Otprilike jedna trećina bili su imigranti. Mnogi od njih naselili su se na Zapadnoj obali i živeli tu decenijama. Ostali su se rodili kao američki državljani, poput Aki. Rođena kao Akiko Kato u Sijetlu, Aki je odrasla u mestu punom različitosti gde je sebe uvek gledala isključivo kao Amerikanku - do dana nakon napada, kada joj je nastavnik rekao: „Tvoj narod je bombardovao Perl Harbor." Zbog rasizma, paranoje i straha da će ih sabotirati, Japanci u Americi obeleženi su kao potencijalni izdajnici. Agenti Ef-Bi-Aja krenuli su da pretražuju domove, zaplenjuju stvari i privode vođe te zajednice bez suđenja. Akina porodica nije osetila ove ekstremne mere odmah, ali 19. februara 1942. godine, predsednik Ruzvelt izdao je izvršni nalog 9066. Nalog je odobrio uklanjanje svih ljudi za koje se sumnjalo da su neprijatelji - uključujući i bilo koga ko je i delimično japanskog porekla - iz označenih vojnih zona. U početku, Japance su isterivali iz zabranjenih zona, usmeravajući ih ka unutrašnjosti zemlje. Međutim, kada im je vlada ugasila bankovne račune i uspostavila ograničenja poput policijskog časa, mnogi nisu mogli da odu, uključujući i Akinu porodicu. U martu, Japancima je proglasom zabranjeno da menjaju mesto boravka, što ih je ostavilo zarobljenim u vojnim zonama. U maju, vojska je Aki i njenu porodicu, zajedno sa preko 7 000 Japanaca koji su živeli u Sijetlu, odvela u kamp „Harmonija“ u Pjualupu u državi Vašington. To je bio jedan od privremenih centara za pritvor, gde su se nekada nalazila sajmišta i trkačke staze, a sada loše prilagođene štale i barake u koje su smeštali čitave porodice. Tokom narednih meseci, vojska je preseljavala Japance u ono što će biti stalni kampovi u pustim područjima zapadnih i južnih delova zemlje, odvevši Aki i njenu porodicu u Minidoku u južnom Ajdahu. Mnogi od ovih kampova, koje su čuvali naoružani vojnici, su još uvek bili u izgradnji kada su zatvorenici dovedeni. Ovi na brzinu sastavljeni zatvori bili su prenaseljeni i nehigijenski. Ljudi su se često razboljevali i nisu dobijali adekvatnu medicinsku pomoć. Agencija za ratna preseljenja oslanjala se na zatvorenike da održavaju kampove u funkciji. Mnogi su radili u prostorijama kampa ili predavali u loše opremljenim učionicama, dok su ostali gajili biljke i životinje. Neki Japanci su protestovali, organizovali štrajkove radnika i pobune. Ali mnogi drugi su trpeli, poput Akinih roditelja. Stalno su se trudili da rekonstruišu barem deo svojih života pre kampova, ali nisu mogli da pobegnu od realnosti svoje trenutne situacije. Kao i mnogi mladi zatvorenici, Aki je bila odlučna da ode iz kampa. Završila je poslednju godinu srednje škole u Minidoki i uz pomoć organizacije kvekera koja se bori protiv rasizma, uspela je da upiše Univerzitet Frends u Kanzasu. Međutim, za Akinu porodicu stvari neće početi da se menjaju do pred kraj 1944. Prekretnica je bio slučaj Vrhovnog suda koji je proglasio da je svako dalje zadržavanje američkih građana bez optužbi protivzakonito. Na jesen 1945. godine, rat se završio i kampovi su ugašeni. Preostali zatvorenici dobili su celih 25 dolara i voznu kartu do svojih adresa na kojima su živeli pre rata, ali mnogi nisu više imali dom niti posao kojima bi mogli da se vrate. Akina porodica uspela je da zadrži svoj stan, a Aki se naposletku vratila u Sijetl nakon završetka fakulteta. Međutim, zbog posleratnih predrasuda bilo je teško naći posao. Zatvorenike su sačekali diskriminacija i prezir od strane radnika i stanara koji su došli na njihovo mesto. Srećom, Japanci u Americi nisu bili sami u borbi protiv rasne diskriminacije. Aki se zaposlila pomoću jednog od prvih sindikata međurasnih radnika u Sijetlu i priključila se Kongresu za rasnu jednakost. Postala je nastavnica i tokom sledećih nekoliko decenija zagovarala je multikulturalno obrazovanje koje se bavi i socijalnim aspektom društva, što će imati uticaja na hiljade učenika. Međutim, mnogi bivši zatvorenici, posebno oni starije generacije, nisu uspeli da oporave svoje živote posle rata. Deca bivših zatvorenika započela su pokret koji je zahtevao da se Sjedinjene Države iskupe za ovu istorijsku nepravdu. Godine 1988. američka vlada uputila je zvanično izvinjenje za hapšenja u ratu, priznavši da je taj čin bio strašna posledica rasizma, histerije i lošeg upravljanja države. Tri godine nakon ovog izvinjenja, Aki Kurose dobila je nagradu za borbu za ljudska prava od ogranka Ujedinjenih Nacija u Sijetlu, time veličajući njenu viziju o miru i poštovanju ljudi svakog porekla.