Dosad ste verovatno već čuli da je ekonomska nejednakost na istorijskom maksimumu, da jedna desetina procenta najbogatijih u Sjedinjenim Državama poseduje bogatstvo koliko 90 procenata najsiromašnijih zajedno, ili da osam najbogatijih pojedinaca u svetu poseduje jednako bogatstva koliko najsiromašnijih 3,5 milijardi stanovnika planete. Da li znate da je ekonomska nejednakost povezana sa kraćim životnim vekom, manjim osećajem sreće, većom stopom kriminala i većom stopom upotrebe droga? Zvuče kao problemi siromašnih, ali među bogatim, razvijenim državama ovi zdravstveni i društveni problemi su zapravo tešnje povezani sa nejednakošću u zaradi nego sa apsolutnom zaradom. I iz tog razloga, Sjedinjene Države, najbogatijia i najnejednakija od svih država, zapravo ima gore rezultate od svih drugih razvijenih država. Ankete pokazuju da velika većina Amerikanaca, i demokrate i republikanci, veruje da je nejednakost suviše visoka i žele uravnoteženije plate. Pa ipak, kao društvo, čini se da ne možemo da nađemo zajednički jezik, konsenzus, političku volju da učinimo nešto po tom pitanju. Iz razloga što je u poslednjim decenijama zajedno sa nejednakošću porasla i politička polarizacija. Gledamo na one koji se ne slažu s nama kao na idiote ili nemoralne. Skoro polovina demokrata i republikanaca trenutno smatra da druga strana ne samo da nije u pravu, već da je pretnja za državu. A taj animozitet nas sprečava da nađemo zajednički jezik da promenimo stvari. Ja sam profesor socijalne psihologije na Univerzitetu Severna Karolina i izučavam uticaj nejednakosti na ljudsko razmišljanje i ponašanje. Tvrdim da se ne radi o pukom nesrećnom podudaranju da su nejednakost i politička podeljenost zajedno u usponu. Postoje valjani psihološki razlozi zašto nejednakost pravi razdor u našoj politici. To znači da postoje dobre psihološke staze da se oboje poprave istovremeno. Kako bismo razumeli zašto nejednakost ima toliku moć, morate pre svega da razumete da se mi stalno poredimo sa drugim ljudima, a kada to radimo, zaista želimo da budemo na vrhu, i za nas je bolno kada smo na dnu. Psiholozi to nazivaju efektom „natprosečnosti". Većina ljudi veruje da su bolji od proseka skoro u svemu do čega im je stalo, što je praktično nemoguće jer je baš to definicija prosečnosti. (Smeh) Međutim, ljudi se tako osećaju. Većina ljudi misli da su pametniji od proseka, vredniji od proseka i da imaju bolje društvene veštine. Većina ljudi misli da su bolji vozači od proseka. (Smeh) To je tačno čak iako uradite istraživanje na uzorku ljudi koji su trenutno hospitalizovani zbog automobilske nesreće koju su uzrokovali. (Smeh) Dakle, mi zaista želimo da vdimo sebe kao natprosečne, a ako otkrijemo da nije tako, radi se o bolnom iskustvu s kojim moramo da se nosimo. A nosimo se s tim tako što menjamo svoj pogled na svet. Da bismo razumeli kako to deluje, moji saradnici i ja smo obavili eksperiment. Zatražili smo od učesnika da za novac odrade zadatak donošenja odluke, a u stvarnosti, svi su zaradili istu količinu novca. Međutim, nasumično smo ih podelili u dve grupe, jednoj grupi smo rekli da su bili bolji od proseka, a drugoj grupi smo rekli da su bili gori od proseka. Sad imamo jednu grupu koja se oseća bogatije i drugu koja se oseća siromašnije, ali bez objektivnog razloga. Potom smo im postavljali neka pitanja. Kada smo ih upitali: „Koliko ste dobri u donošenju odluka?" grupa natprosečnih je rekla da su bili sposobniji od ispodprosečne grupe. Grupa natprosečnih je rekla kako je njihov uspeh bio pravičan ishod meritokratije. Grupa ispodprosečnih je smatrala da je sistem namešten, a u ovom slučaju, naravno, bili su u pravu. (Smeh) Iako su obe grupe imale istu količinu novca, grupa koja se osećala bogatije smatrala je da treba smanjiti porez bogatima, smanjiti povlastice siromašnima. Pustite ih da vredno rade i budu odgovorni za sebe, rekli su. Te stavove obično smatramo ukorenjenim u čvrstim ubeđenjima i životnom iskustvu, ali desetominutna vežba zbog koje su se ljudi osećali bogatijim ili siromašnijim je bila dovoljna za izmenu datih stavova. Ova razlika između bogatstva i siromaštva i utiska o bogatstvu i siromaštvu je važna jer se ovo dvoje uvek ne podudaraju najsjanije. Često čujete ljude kako sa nostalgijom kažu: „Bili smo siromašni, ali nismo bili svesni toga.” To je bio moj slučaj dok sam odrastao, dok jednog dana, u redu četvrtaka za užinu, nismo imali novu kasirku koja nije znala pravila, i zatražila mi je 1,25 dolara. Bio sam zatečen jer mi nikad pre nije traženo da platim svoju užinu. Nisam znao šta da kažem jer nisam imao novca. I iznenda sam shvatio prvi put da su deca sa besplatnom užinom siromašna. Taj nelagodni trenutak u školskom redu za užinu je toliko toga promenio za mene jer sam se prvi put osećao siromašno. Nismo imali manje novca nego prethodnog dana, ali sam prvi put počeo da različito gledam na stvari. Promenio se moj pogled na svet. Počeo sam da primećujem kako se deca koja plaćaju užinu oblače bolje od dece sa besplatnom užinom. Počeo sam da primećujem velke žute kocke sira vladine pomoći koje su se pojavljivale na našim vratima i bonove za hranu koje bi moja majka izvadila u piljarnici. Oduvek sam bio stidljivo dete, ali nakon toga, gotovo da nisam progovarao u školi. Ko sam ja da govorim? Decenijama su socijalni naučnici tragali za dokazima da bi osećanje nestašice u odnosu na druge ljude motivisalo političko delanje. Smatrali su da bi to pokrenulo proteste, štrajkove, možda čak i revolucije. Međutim, iznova i iznova su otkrivali da to parališe ljude jer istina je da osećanje manje vrednosti sa sobom donosi stid. Zbog toga ljudi okreću leđa, zgađeni na sistem. Osećanje superiornosti, pak - e to je već podsticajno. Podstiče nas da štitimo tu poziciju i ima važne posledice na našu politiku. Kako biste videli zašto, razmotrite sledeći eksperiment. Ponovo smo tražili od učesnika da za novac donesu neke odluke, jednoj grupi smo rekli da su bili bolji od proseka, a drugoj grupi smo rekli da su bili gori od proseka. I ponovo je grupa natprosečnih rekla da se radi o pravednoj meritokratiji, smanjite porez bogatima, smanjite povlastice siromašnima. Međutim, ovaj put smo takođe pitali šta misle o drugim učesnicima koji se ne slažu s njima po datim pitanjima. Da li su pametni ili nesposobni? Da li su razumni ili pristrasni? Grupa natprosečnih je rekla da svako ko se ne slaže s njima mora da je nesposoban, pristrasan, zaslepljen ličnim interesima. Grupa ispodprosečnih nije slično pretpostavljala o svojim protivnicima. Postoje mnoga psihološka istraživanja koja pokazuju da kada se ljudi slažu s nama, smatramo ih bistrim, a kada se ne slažu s nama, smatramo da su idioti. (Smeh) Međutim, novina je što smo otkrili da to u potpunosti pokreće grupa koja se osećala boljom od proseka, koja je osećala da ima pravo da odbaci sve te ljude koji se ne slažu s njima. Zato razmislite kako ovo utiče na našu politiku, dok se situirani i nesituirani sve više udaljavaju. Da, mnogi od nas smatraju da su ljudi na drugoj strani idioti, ali ljudi koji su dovoljno politički angažovani da viču jedni na druge zbog politike su zapravo uglavnom dobrostojeći. Zapravo, kako je nejednakost rasla u skorašnjim decenijama, zainteresovanost i učešće u politici među siromašnima je dotaklo dno. Iznova vidimo da ljudi koji se osećaju zapostavljeno ne izlaze na ulice da protestuju i ne organizuju kampanje za registraciju glasača. Često čak i ne glasaju. Umesto toga, okreću leđa i odustaju. Stoga, ako želimo da uradimo nešto po pitanju ekstremne nejednakosti, moramo da popravimo politiku. A ako želimo da popravimo našu politiku, moramo da učinimo nešto po pitanju nejednakosti. Dake, šta da radimo? Divna stvar kod spirala je što možete da prekinete ciklus u bilo kojoj tački. Smatram da najviše šansi imamo započinjući sa onima od nas koji su imali najviše koristi od uspona nejednakosti, onima od nas koji su bolji od proseka. Ako ste uspešni, prirodno je da pripišete uspeh svom vrednom radu. Međutim, kao i u istraživanjima koja sam vam pokazao, svi to rade, bilo da je vredan rad uistinu bio najviše bitan ili ne. Svaka uspešna osoba koju znam može da se seti vremena kad su vredno radili i nije im išlo. Takođe mogu da se sete vremena kada su imali korist od dobre sreće ili pomoći, ali taj deo je teži. Psiholozi Šaj Dejvidaj i Tom Gilovič to nazivaju „asimetrijom vetra u lice i vetra u leđa". Kada se borite s vetrom u lice, sve što vidite su prepreke. To primećujete i pamtite. Međutim, s vetrom u leđa i kada vam sve ide po volji, sve što primećujete ste vi sami i vaši neverovatni talenti. Stoga moramo da zastanemo i razmislimo na trenutak kako bismo prepoznali sve vetrove u leđa koji su nam pomogli. Lako je zapaziti šta nije u redu s ljudima koji se ne slažu s vama. Neki od vas su odlučili da sam idiot u prva dva minuta jer sam rekao da je nejednakost štetna. (Smeh) Teži deo je uvideti da da ste u različitoj poziciji, možda biste stvari posmatrali drugačije, baš kao učesnici u našim eksperimentima. Dakle, ako ste u životu u grupi natprosečnih - a ako gledate TED govor, najverovatnije jeste - (Smeh) ostavljam vam sledeći izazov: sledeći put kad poželite da odbacite nekoga ko se ne slaže s vama kao idiota, razmislite o vetrovima u leđa koji su vam pomogli da budete tu gde jeste. Koje ste srećne olakšice imali koje su mogle da imaju drugačiji ishod? Za koje pomoći ste zahvalni? Prepoznavanje vetrova u leđa nam pruža nužnu skromnost da uvidimo da neslaganje s nama ne čini ljude idiotima. Istinski težak posao počiva u traženju zajedničkog jezika jer su dobrostojeći ti koji imaju moć i odgovornost da promene stvari. Hvala vam. (Aplauz)