Zamislite svet sa raznim reljefnim oblicima. Ima gustu atmosferu u kojoj vetrovi krstare na površini i kiše padaju. Ima planine i ravnice, reke, jezera, i mora, peščane dine i kratere. Zvuči kao Zemlja, zar ne? Ovo je Titan. U avgustu 1981, Vojadžer 2 je uhvatio ovaj kadar Saturnovog najvećeg meseca. Misije Vojadžera putuju dalje nego ikada do sada, čineći solarni sistem i van njega delom naše geografije. Ali ova slika, ovaj maglovit mesec je pravi podsetnik koliko je misterije ostalo. Otkrili smo mnogi toga dok je Vojadžer prolazio pored, a ipak nemamo predstavu šta leži ispod ovog atmosferskog pokrivača. Da li je tamo ledena površina sa istim reljefom kao na drugim mesecima koji su opaženi na Saturnu i Jupteru? Ili možda samo ogroman okean tečnog metana? Ogrnuta gustom maglom, Titanova površina je bila velika, nerešena misterija za koju su Kasini-Hajgens, par orbitera i lendera lansiranih 1997, napravljeni da bi je odgonetnuli. Posle spuštanja u 2004, rane slike Titanove površine koje je Kasini poslao samo su pojačale interesovanje. Mesecima nam je trebalo da razumemo ono što vidimo na površini. Da odredimo, na primer, da su tamne pruge, koje su prvo bile toliko neprepoznatljive da smo ih nazivali mačjim ogrebotinama, bile u stvari dine od organskog peska. U periodu od 13 godina, Kasini je proučavao Saturn i njegove prstenove i mesece. Mi smo imali privilegiju da počev od skoro nikakvog znanja o površini Titana, dođemo do razumevanja njegove geologije, uloge koju atmosfera igra u oblikovanju njegove površine, čak i nagoveštaje onoga što leži duboko ispod površine. Zaista, Titan je jedan od nekoliko nebeskih okeana, satelita u hladnom delu solarnog sistema van orbite Marsa i pojasa asteroida sa ogromnim okeanima tekuće vode ispod površine. Titanov unutarnji okean možda ima više od deset puta tekuće vode nego sve reke, jezera, mora, i okeani na Zemlji. Na Titanu postoje isto tako egzotična jezera i mora tečnog metana i etana. Nebeski okeani su neki od najviše očaravajućih mesta u sunčevom sistemu, a tek smo počeli da ih istražujemo. Ovo je Dragonflaj (Vilin konjic). U Džon Hopkinsovoj laboratoriji primenjene fizike, radimo na misiji za nov Nasin program Granice. Planirano je lansiranje 2026. i dolazak do Titana 2034. Dragonflaj je lender rotokopter, iste veličine kao Marsovi roveri ili veličine manjeg auta. Titanova gusta atmosfera u kombinaciji sa niskom gravitacijom je sjajno mesto za letenje, i to je upravo ono za šta je Dragonflaj napravljen. Tehnički oktokopter, Dragonflaj je mobilna laboratorija koja može da leti od mesta do mesta noseći sa sobom sve naučne instrumente. Dragonflaj će istraživati Titan na zaista jedinstven način, proučavajući vreme i geologiju, i čak će sakupljati uzorke sa površine da bismo naučili od čega su sastavljeni. Sve u svemu, Dragonflaj će provesti oko tri godine istražujući Titan, proučavajući njegovu složenu hemiju, posmatrajući atmosferu i kako reaguje sa površinom. i čak osluškujući zemljotrese, ili tehnički titantrese, u Titanovoj kori. Tim Dragonflaja, na stotine ljudi širom Severne Amerike i celog sveta, vredno radi na planu ove misije, unapređuju rotokopter, njegov nezavistan navigacioni sistem. i njegove instrumente, koji će svi morati da rade zajedno prilikom naučnih merenja na površini Titana. Dragonflaj je sledeći korak u našem istraživanju ove fascinantne prirodne laboratorije. U prolasku, Vojadžer je nagovestio mogućnosti. Prilikom orbitiranja oko Saturna više od decenije i spuštanju kroz atmosferu Titana, Kasini i Hajgens su otkrili Titanove zastore još više. Dragonflaj će živeti u Titanovoj sredini, gde, do sada, naš jedini blizak susret je ova slika koju je Hajgensova sonda napravila u Januaru 2005. Na mnogo načina, Titan je najbliža poznata analogija ranoj Zemlji. Zemlji pre razvitka života. Od Kasini-Hajgens merenja, znamo da sastojci života, bar života kakvog poznajemo, postoje na Titanu, i Dragonflaj će biti potpuno uronjen u ovu stranu sredinu, tražeći jedinjenja ista kao ona koja su možda podržavala razvitak života na Zemlji i učeći nas o nastanjivosti drugih svetova. Nastanjivost je sjajan koncept. Šta je neophodno da bi sredina bila prilagodljiva životu, bilo životu kojeg mi poznajemo na Zemlji, ili možda egzotičnom životu koji se razvio pod veoma drugačijim okolnostima? Mogućnost života negde drugde je inspirisala ljudsku maštu i istraživanja tokom istorije. Na velikom planu, to je razlog zašto su planete okeani u spoljašnjem sunčevom sistemu postali tako bitni ciljevi istraživanja. "Šta ako" vodi istraživanja ljudi. Ne znamo kako je hemija prišla biologiji ovde na Zemlji, ali isti hemijski procesi su se možda desili na Titanu, gde su organski molekuli imali priliku da se mešaju sa tekućom vodom na površini. Da li je organska sinteza napredovala pod ovim uslovima? I ako jeste, dokle? Ne znamo... još uvek. Ono što ćemo naučiti od Dragonflaja, ovog fundamentalnog ljudskog napora, je uzbudljivo. To je potraga za gradivnim blokovima, temeljima, hemijskim vezama kao one koje su konačno dovele do života na zemlji. Još uvek nismo sigurni šta ćemo naći kada stignemo do Titana, ali to je baš i razlog zbog kojeg idemo. Godine 1994, Karl Sagan je napisao "Na Titanu, molekuli koji padaju kao mana sa neba u poslednjih četiri milijarde godina, su možda još uvek tamo, prilično neizmenjeni, duboko zaleđeni, čekaju hemičare sa Zemlje." Mi smo ti hemičari. Dragonflaj je potraga za većim znanjem ne samo Titana i misterija našeg solarnog sistema već našeg porekla. Hvala vam.