Kada su me pozvali da održim ovaj govor pre par meseci, razmotrili smo nekoliko naslova sa organizatorima, i raspravljalo se i diskutovalo o mnogim različitim stvarima. Ali niko nije predložio ovaj, a razlog tome je što je pre dva meseca izbila velika epidemija ebole i širila se preko većih geografskih područja nego što smo ranije videli, i svet je bio prestravljen, zabrinut i uznemiren ovom bolešću, na način koji nismo videli u skoroj istoriji. Ali danas, ja mogu da stojim ovde i da vam govorim o pobedi nad ebolom zbog ljudi za koje nikad niste čuli, ljudi poput Pitera Klementa, liberijskog lekara koji radi u okrugu Lofa, mestu u Liberiji za koje verovatno mnogi od vas nikad nisu čuli. Razlog zašto je okrug Lofa tako važan je zato što je pre oko pet meseci, kada je epidemija tek počela da se širi, okrug Lofa bio tačno u središtu, u epicentru epidemije. Za to vreme, Lekari bez granica i tamošnji centar za lečenje su pregledali desetine pacijenata svakog dana, i u tim pacijentima, u tim zajednicama je vremenom strah od te bolesti postajao sve veći, i od toga šta ona čini njihovim porodicama, njihovim zajednicama, njihovoj deci, njihovim rođacima. I tako je Piter Klement dobio zadatak da pređe taj neravan put od 12 sati od glavnog grada, Monrovije, do okruga Lofa, da tamo pokuša da rastuću epidemiju dovede pod kontrolu. Kad je stigao, Piter je zatekao užas koji sam vam upravo spomenuo. Tako je on seo sa tamošnjim poglavicama, i slušao. A ono što je čuo je bilo srceparajuće. Čuo je o razorenosti i očajanju ljudi koji su pogođeni ovom bolešću. Čuo je srceparajuće priče ne samo o šteti koju je ebola nanela ljudima, nego i o tome šta je uradila porodicama i šta je uradila zajednicama. I slušao je tamošnje mesne poglavice i ono što su mu pričali - Rekli su: "Kada su nam deca bolesna, kada nam deca umiru, ne možemo da ih držimo onda kada najviše želimo da budemo uz njih. Kada nam rođaci umru, ne možemo da se pobrinemo za njih kako tradicija nalaže. Nije nam dozvoljeno da okupamo tela, da ih sahranimo onako kako naša zajednica i naši rituali nalažu." I zbog toga su bili duboko potrešeni, duboko uznemireni i čitava epidemija se odvijala pred njima. Ljudi su se obraćali zdravstvenim radnicima koji su došli, herojima koji su došli sa pokušaju da spasu zajednicu, da pomognu u radu sa zajednicom, a nisu bili u mogućnosti da im priđu. I onda je Piter sve objasnio poglavarima. Poglavari su slušali. Situacija se promenila. Piter je objasnio šta je to ebola. Objasnio je šta je ta bolest. Objasnio je šta ona čini njihovim zajednicama. Rekao je da ebola preti svemu što nas čini ljudskim bićima. Ebola znači da ne možete zagrliti svoju decu onako kako biste to uradili u ovakvoj situaciji. Ne možete sahraniti svoje mrtve onako kako biste to inače uradili. Sve to morate poveriti ovim ljudima u ovim svemirskim odelima. Dame i gospodo, ono što je usledilo je prilično izvanredno: zajednica, zdravstveni radnici i Piter su seli zajedno i sastavili su novi plan za kontrolisanje ebole u okrugu Lofa. A razlog zašto je ovo tako važna priča, dame i gospodo, jeste zato što danas, ovaj okrug koji je u centru epidemije koju ste pratili, koju ste gledali u novinama, koju ste gledali na televizijskim ekranima, danas okrug Lofa beleži skoro osam nedelja bez ijednog slučaja ebole. (Aplauz) Ali ovo naravno ne znači da je posao obavljen. I dalje postoji ogroman rizik da će tamo biti dodatnih slučajeva. Ali ono čemu nas uči jeste to da se ebola može pobediti. To je ključna stvar. Čak i u ovim razmerama, čak i sa brzim rastom koji smo videli u ovom okruženju, sada znamo da se ebola može pobediti. Kada se zajednice udruže sa zdravstvenim radnicima, kada rade zajedno, upravo tada se ova bolest može zaustaviti. Ali kako je ebola prvobitno završila u okrugu Lofa? Pa, da bismo to objasnili, moramo se vratiti 12 meseci do početka epidemije. I kao što mnogi od vas znaju, ovaj virus je bio neprimetan, nije bio primećen tri ili četiri meseca otkad je počeo. Zato što ovo nije bolest Zapadne Afrike, već je bolest Centralne Afrike, udaljena za pola kontinenta. Ljudi nisu nikad pre videli ovu bolest; zdravstveni radnici nisu nikad pre videli ovu bolest. Nisu znali sa čim imaju posla, i ono što još više komplikuje stvari, sam virus je izazivao simptom, manifestovao se u obliku koji nije bio primeren ovoj bolesti. Tako da ljudi koji su znali za ebolu, nisu uopšte prepoznali bolest. Iz tog razloga je neko vreme nisu mogli primetiti. Ali suprotno mišljenju javnosti ovih dana, kada je virus otkriven, nastao je ubrzan priliv pomoći. LBG su, kao što mnogi od vas znaju, brzo osposobili centar za lečenje ebole u tom području. Svetska zdravstvena organizacija i njeni partneri su za sledeća dva meseca zaposlili stotine ljudi koji su pomagali u praćenju virusa. Problem je, dame i gospodo, što se ovaj virus, sada dobro poznat kao ebola, do tada predaleko proširio. Premašio je jedan od najvećih odziva na izbijanje ebole do sad. Do polovine godine, nije samo Gvineja bila zaražena već i Sijera Leone i Liberija. Dok se virus geografski širio, brojevi su rasli i do tada nisu se samo stotine ljudi zarazile i umirale od ove bolesti, već isto tako ljudi koji su došli da pomognu u prvim redovima, ljudi koji su otišli da pokušaju pomoći, zdravstveni radnici, i drugi odazvanici su se takođe masovno razboljevali i umirali. Predsednici ovih država su prepoznali opasnost. Ubrzo su se sastali, dogovorili su se o zajedničkom dejstvu i zajedno su osnovali ujedinjeni urgentni centar u Konakriju kako bi pokušali zajedničkim snagama da okončaju i zaustave ovu bolest, kako bi sproveli strategije o kojima smo govorili. Ali ono što se sledeće desilo je nešto što nikad pre nismo videli kod ebole. Desilo se da se virus, ili neko zaražen virusom, ukrcao u avion odleteo u drugu zemlju, i po prvi put svedočimo kako u drugoj udaljenoj zemlji virus ponovo izbija. Ovog puta je to bila Nigerija, krcata metropola Lagos, 21 milion ljudi. Sada se virus nastanio u tu okolinu. I kao što možete da naslutite, nastala je međunarodna uzbuna, međunarodna zabrinutost u razmeri kakvu u skorije vreme nismo videli da je uzrokovana ovakvom bolešću. Svetska zdravstvena organizacija je odmah sazvala komisiju stručnjaka, sagledala situaciju, proglasila međunarodno vanredno stanje. Čineći to, očekivalo bi se da će nastati ogroman priliv međunarodne pomoći koja bi pomogla ovim zemljama koje su se u to vreme našle u teškim nevoljama i stanju zabrinutosti. Ali ono što smo videli je bilo nešto potpuno drugačije. Odziv je bio velik. Nekoliko zemalja je priteklo u pomoć - mnogo, mnogo nevladinih organizacija i drugih, kao što znate, ali u isto vreme se na mnogim mestima desilo suprotno. Podignuta je uzbuna, i uskoro su ove zemlje ostale bez potrebne podrške, i sve više izolovane. Komercijalne avio kompanije prestale su da lete u ove zemlje i ljudima koji nisu bili uopšte izloženi virusu je bilo zabranjeno da putuju. Ovo očigledno nije prouzrokovalo probleme samim zemljama, već i odazvanicima. One organizacije koje su pokušavale da dovedu ljude, da pomognu u savladavanju epidemije, nisu mogle da pošalju ljude avionima, nisu mogli da ih pošalju u te zemlje kako bi mogli da pomognu. U takvoj situaciji, dame i gospodo, virus poput ebole uzima prednost. I ono sledeće što smo videli je, takođe, bilo nešto što nikad pre nismo videli. Ne samo da je virus nastavio da se širi na mestima koja su već bila zaražena, već je počeo da eskalira i videli smo broj žrtava koji vidite ovde, nešto što nikada nismo videli u ovakvim razmerama, jedan vrtoglav rast slučaja ebole ne samo u ovim zemljama ili oblastima ovih zemalja koje su već zaražene već se širi sve dalje i dublje u unutrašnjost zemalja. Dame i gospodo, ovo je bila jedna od najviše zabrinjavajućih međunarodnih uzbuna u javnom zdravlju kojoj smo ikad svedočili. I ono što se zatim desilo u ovim zemljama, su mnogi od vas videli na televiziji, čitali o tome u novinama, videli smo kako se zdravstveni sistem ruši pod težinom ove epidemije. Videli smo kako se škole zatvaraju, tržišta prestaju sa radom, nisu više funkcionisala onako kako bi trebalo u ovim zemljama. Videli smo kako se dezinformacije i pogrešna shvatanja počinju širiti još brže u zajednicama, koje su se još više uznemirile povodom ove situacije. Počeli su da se povlače pred onim ljudima koje ste videli u svemirskim odelima kako su ih zvali, koji su došli da im pomognu. A onda se situacija još više pogoršala. Zemlje su morale objaviti vanredno stanje. U nekim oblastima je ogroman broj stanovništva morao biti smešten u karantin, a onda su izbile pobune. Bila je to jako, jako strašna situacija. Širom sveta, mnogi ljudi su se počeli pitati, hoćemo li ikad moći da zaustavimo ebolu kada počne ovako da se širi? Pitali su koliko uistinu dobro poznajemo ovaj virus? Stvarnost je da mi ne poznajemo ebolu tako dobro. To je jedna prilično savremena bolest u smislu onoga šta mi znamo o njoj. Ova bolest nam je poznata samo 40 godina, otkad je prvi put izbila u Centralnoj Africi 1976. godine. Ali uprkos tome, mi znamo mnogo toga: znamo da ovaj virus najverovatnije preživljava u jednoj vrsti slepog miša. Znamo da verovatno zalazi među ljudsko stanovništvo kada dođemo u dodir sa divljom životinjom koja je zaražena virusom i koja je verovatno od istog obolela. Zatim znamo da se virus širi od osobe do osobe preko zaraženih telesnih tečnosti. I kao što ste svi videli, znamo tu strašnu bolest koju potom prouzrokuje u ljudima, kada vidimo da ova bolest izaziva ozbiljnu groznicu, proliv, povraćanje, a zatim nažalost, u 70% slučajeva ili čak više, smrt. Ovo je jako opasna, iscrpljujuća, i smrtna bolest. Ali uprkos činjenici da ovu bolest ne poznajemo tako dugo, i da ne znamo sve o njoj, mi znamo kako da je zaustavimo. Postoje četiri stvari koje su ključne u zaustavljanju ebole. Prvo i prvo, zajednice moraju da razumeju ovu bolest, moraju da razumeju kako se ona širi i kako da je zaustave. Onda moramo da imamo sisteme pomoću kojih bismo mogli locirati sve i jedan slučaj, svaki kontakt tih slučajeva, i početi da pratimo lance prenošenja kako bismo mogli da zaustavimo prenošenje. Moramo da imamo centre za lečenje, specijalizovane centre za lečenje ebole, gde će radnici biti zaštićeni dok pokušavaju da pomognu zaraženim ljudima, kako bi mogli da prežive bolest. A što se tiče onih koji umru, moramo da osiguramo sigurnu, ali u isto vreme dostojanstvenu, sahranu, kako ne bi došlo do širenja bolesti u isto vreme. Tako da mi znamo kako da zaustavimo ebolu, i ove strategije su uspešne, dame i gospodo. Virus su u Nigeriji zaustavile ove četiri strategije i ljudi koji su ih primenjivali, očigledno. Zaustavljen je u Senegalu, gde se proširio i takođe u drugim zemljama koje su bile pogođene virusom, tokom ove epidemije. Tako da nema sumnje da su ove strategije efikasne. Veliko pitanje je, dame i gospodo, da li bi ove strategije bile uspešne na ovom nivou, u ovoj situaciji, sa tako mnogo zaraženih zemalja sa ovakvim povećanim rastom koji ste videli. To je veliko pitanje sa kojim smo se suočili pre samo dva ili tri meseca. Danas znamo odgovor na to pitanje. A taj odgovor znamo zbog izvanrednog rada neverovatne grupe nevladinih organizacija, vlada, lokalnih vođa, agencija UN-a i mnogih humanitaraca i drugih organizacija koji su došli i pridružili se borbi da se pokuša zaustaviti ebola u Zapadnoj Africi. Ali ono što je tamo trebalo uraditi je bilo malo drugačije. Ove zemlje su uzele ove strategije koje sam vam upravo pokazao; angažman zajednica, pronalazak slučajeva, praćenje kontakata, itd, i potpuno ih preokrenule. Bilo je toliko mnogo slučajeva bolesti, pristupali su im na različite načine. Oni su odlučili da prvo pokušaju da uspore epidemiju osposobljavajući velikom brzinom što više kreveta u specijalizovanim centrima kako bi mogli sprečiti da se bolest širi od onih koji su bili zaraženi. Brzo bi sastavljali mnogo timova za sahrane kako bi bez brige mogli da se pobrinu za mrtve, i samim tim bi pokušali da uspore ovu epidemiju kako bi ustanovili da li bi se mogla kontrolisati koristeći klasičan pristup pronalaženja slučajeva i kontakata. Kada sam ja otišao u Zapadnu Afriku pre oko tri meseca, ono što sam video je bilo izvanredno. Video sam kako sami predsednici otvaraju centre za hitne slučajeve protiv ebole kako bi mogli lično da koordinišu i nadziru i podržavaju ovu navalu međunarodne podrške u pokušaju da se zaustavi ova bolest. Videli smo kako vojska iz tih zemalja, a i iz udaljenih zemalja dolazi da pomogne da se izgrade centri za lečenje ebole koji bi imali za svrhu da izoluju one koji su bili bolesni. Videli smo kako Crveni krst radi sa svojim partnerima na licu mesta i pomaže u obuci zajednica kako bi one same mogle da sigurno sahrane svoje mrtve na dostojanstven način. I videli smo agencije UN-a, Svetski program za hranu, kako grade ogroman vazdušni most preko kojeg bi odazvanici mogli brzo pristići u svaki kutak ovih zemalja i bili u mogućnosti da primene strategije o kojima smo upravo govorili. Ono što smo videli, dame i gospodo, ono što je verovatno najimpresivnije, jeste ovaj neverovatan rad vlada, vođa iz ovih zemalja, sa zajednicama, kako bi bili sigurni da ljudi razumeju ovu bolest, da razumeju izvanredne stvari koje bi morali da rade kako bi zaustavili ebolu. Kao posledicu toga, dame i gospodo, videli smo nešto za šta do pre dva ili tri meseca, nismo znali da li bi bilo moguće ili ne. Ono što smo videli je ovo što sad vidite na ovom grafikonu, kada smo sve sabrali 1. decembra. Ono što smo uvideli je da mi možemo da savijemo krivu, da tako kažemo, da promenimo ovaj neverovatan rast, i da vratimo nadu u mogućnost da možemo da kontrolišemo ovu epidemiju. I zbog toga, dame i gospodo, sada apsolutno ne postoji sumnja da možemo da sustignemo ovu epidemiju u Zapadnoj Africi i da možemo pobediti ebolu. Ipak, veliko pitanje koje mnogo ljudi postavlja, čak i kad vide ovu krivu, jeste, "Pa, čekajte malo - to je odlično što je možete usporiti, ali možete li je zapravo svesti na nulu?" Već smo dali odgovor na to pitanje na samom početku ovog govora, kada sam govorio o okrugu Lofa u Liberiji. Pričali smo tome kako je okrug Lofa došao do situacije da osam sedmica nije zabeležen slučaj ebole. Ali takođe postoje slične priče iz drugih zemalja. Iz Gekedua u Gvineji, oblasti gde je zapravo prvi slučaj bio zabeležen. Videli smo vrlo, vrlo malo slučajeva u poslednjih nekoliko meseci, i ovde u Kenemi, u Sijera Leoneu, još jednoj oblasti koja je u epicentru, nismo videli virus više od dve sedmice - prerano da bi se proglasila pobeda, očigledno, ali to je dokaz, dame i gospodo, ne samo da reagovanjem možemo sustići bolest, već da ova bolest može biti svedena na nulu. Sada je izazov, naravno, da se radi na nivou koji je potreban za rad u ove tri zemlje, a to je ogroman izazov. Jer kad tako nešto radite tako dugo, na ovakvom nivou, virusu se pridružuju druge dve velike pretnje. Jedna je samozadovoljstvo, rizik da će mediji i čitav svet okrenuti glavu kad se ova kriva počne savijati. Samozadovoljstvo uvek predstavlja rizik. Drugi rizik je, naravno, kada sa naporom radite ovako nešto tako dugo, i kada ste tako malo spavali poslednjih meseci, ljudi se umore, postanu izmoreni, i ovi novi rizici počnu da se pojavljuju. Dame i gospodo, mogu vam danas reći da sam se upravo vratio iz Zapadne Afrike. Ljudi u ovim zemljama, vođe ovih zemalja, oni nisu samozadovoljni. Oni žele da svedu ebolu na nulu u svojim zemljama. A ti ljudi, da, oni su umorni, ali oni nisu izmoreni. Oni imaju energiju, nagon, imaju snagu da završe ovo. Ono što im je potrebno, dame i gospodo, u ovom trenutuku, jeste čvrsta podrška međunarodnih zajednica, da ustraju sa njima, da ih podrže i dovedu još veću podršku u ovom trenutku, da završe posao. Jer ako okončamo ebolu odmah sada, situacija se preokreće, i mi postajemo ti koji love virus. Zapamtite, ovaj virus, čitava ova kriza, je počela sa jednim slučajem, i završiće se sa jednim slučajem. Ali okončaće se samo onda kada te zemlje budu imale dovoljno epidemiologa, dovoljno zdravstvenih radnika, logističara i drugih ljudi koji rade sa njima i pomažu u pronalaženju sve i jednog slučaja, njihovih kontakata i posstaraju se da se ova bolest zaustavi jednom zauvek. Dame i gospodo, ebola se može pobediti. Sada je potrebno da prenesete ovu priču i da je saopštite ljudima koji će slušati i da ih podučite o tome šta to znači pobediti ebolu, i još važnije, potrebno je da podržite ljude koji nam mogu pomoći da prenesemo potrebne resurse ovim zemljama, kako bi pobedili ovu bolest. Mnogo je ljudi tamo koji će preživeti i nastaviti da žive, delom zbog toga šta vi učinite u pokušaju da se pobedi ebola. Hvala. (Aplauz)