Moje ime je Hana (Hannah) i ono je palindrom. To je reč koja se jednako čita i piše unapred i unazad, ako umete da čitate. Ali stvar je u tome - (Smeh) što moja cela porodica ima palidromična imena. To je nekako tradicija. Imamo mamu (Mum), tatu (Dad) - (Smeh) baku (Nan), deku (Pop). (Smeh) I mog brata Kajaka (Kayak). (Smeh) Eto. To je bila samo šala. (Smeh) Volim da započnem sa šalom zato što sam komičarka. Postoje dve stvari koje već znate o meni. Moje ime je Hana i ja sam komičarka. Ne trošim vreme. Evo i treće stvari koju možete saznati o meni. Ne mislim da sam kvalifikovana da izgovaram svoje mišljenje. Da, hrabar način da se započne govor, ali to je istina. Uvek mi je bilo teško da svoje misli pretočim u govor. Deluje pomalo kontradiktorno da neko poput mene, ko je tako loš u razgovoru, može biti nešto kao, na primer, stendap komičar. Ali eto, vidite. Dešava se. Tako je kako je. Prvi put sam se okušala u stendap kome- komediji... Vidite? Vidite? Vidite? (Smeh) Prvi put sam se okušala u stendap komediji u svojim kasnim 20-im. Uprkos tome što sam bila patološki stidljiva i prava mula sa niskim samopouzdanjem, koja nikada pre nije držala mikrofon, znala sam čim sam izašla i stala pred publiku, znala sam, pre nego što sam izvela svoj prvi štos, znala sam da zaista volim stendap i da stendap voli mene. Ali života mi, nisam shvatila kako je to moguće. Kako to da mi je tako dobro išlo nešto u čemu sam tako loša? (Smeh) Jednostavno nisam to mogla da shvatim, nisam mogla da razumem. Do momenta dok nisam shvatila. Pre nego što vam objasnim zašto mogu biti tako dobra u nečemu u čemu sam jako loša, dozvolite mi da ubacim još jednu ključnu protivrečnost time što ću vam reći da sam, nedugo nakon što sam shvatila kako je to moguće, odlučila da napustim komediju. Pre nego što objasnim tog malog kontradiktornog slona koga sam upravo pustila u staklarsku radnju, reći ću vam i ovo: odustajanje je lansiralo moju komedijašku karijeru. (Smeh) Bukvalno lansiralo, do te mere da sam nakon odustajanja od komedije postala komičar o kome se najviše pričalo na celoj planeti, jer sam očigledno još gora u pravljenju planova za penziju nego što sam u iskazivanju svojih misli. Sad, sve što sam uradila do ovog momenta, osim davanja nekoliko detalja iz moje biografije, jeste da sam vam posredno rekla da imam tri ideje koje želim danas da podelim sa vama. To sam učinila tako što sam podelila tri protivrečnosti. Prvo, loša sam u govoru, dobra sam u govoru. Odustajem, nisam odustala. Tri ideje, tri suprotnosti. Ako se pitate zašto su samo dve stvari na mojoj takozvanoj listi trojstva - (Smeh) podsetiću vas da je bukvalno reč o listi protivrečnosti. Pratite me. (Smeh) Ljudi iz TED-a su me savetovali da je za govore ove dužine najbolje podeliti samo jednu ideju. Ja sam odbila. (Smeh) Šta oni pa znaju? Da bih objasnila zašto sam izabrala da ignorišem ono što je očigledno dobar savet, povešću vas na početak ovog govora, konkretno, na moju šalu o palindromima. Ta šala koristi moje omiljene trikove komedijaškog zanata, pravilo trojstva, pri čemu dajete izjavu, a potom je poduprete sa listom. Moja cela porodica ima palindromična imena: mama (Mum), tata (Dad) baka (Nan), deka (Pop). Prve dve ideje sa liste su napravile šablon, i taj šablon stvara očekivanje. A onda treća stvar - bum! - Kajak (Kayak). Šta? To je pravilo trojstva. Jedan, dva, iznenađenje! Ha ha. (Smeh) Pravilo trojstva ne samo da je jedna od suštinskih stvari za moj zanat, nego je suštinsko i za način na koji komuniciram. Tako da neću menjati ništa, ni zbog koga. Čak ni zbog TED-a, koji se, samo da istaknem, zalaže za tri ideje: tehnologiju, zabavu i glupake. (Smeh) Svaki put upali, zar ne? Ali potrebno vam je nešto više od same šale da biste to izneli kao profesionalni komičar. Morate biti sposobni da hodate po tankoj liniji između šarmantnog i razoružavajućeg. Otkrila sam da najefektniji način za uključivanje onoliko šarma koliko mi je potrebno da neutrališem svoj razoružavajući karakter nije pričanje viceva, nego priča. Tako su moji stendap nastupi puni priča: priča o odrastanju, moje priče o autovanju, priče o maltretiranju koje sam proživela zbog toga što sam ne samo žena, nego i velika i muškobanjasta žena. Ako nađete moje nastupe na internetu, pogledajte komentare i naći ćete primere maltretiranja. (Smeh) Sada nastupa onaj trenutak u govoru kada treba da promenim tempo i da vam ispričam priču o svemu ovome o čemu sam govorila. U poslednjih nekoliko dana svog života, moja baka je bila okružena ljudima, velikim brojem ljudi, zato što je je moja baka bila omiljeni ženski lik velike i brižne porodice. Ako do sada niste povezali stvari, ja sam deo te porodice. Imala sam sreću da budem u mogućnosti da se oprostim sa svojom bakom na dan kada je umrla. Ali kako je tada ona već bila praktično bez svesti, to je izgledalo više kao jednosmerni oproštaj. Razmišljala sam o mnogo stvari, o stvarima o kojima nisam dugo razmišljala, kao, na primer, o pismima koje sam pisala baki kada sam upisala fakultet, pismima koja su bila puna duhovitih priča i anegdota koje sam ulepšavala da bih je zabavila. Sećam se kako nisam uspevala da opišem nervozu i strah koji me je ispunjavao dok sam pokušavala da urežem svoj mali život u svet koji mi se činio tako velik. Dosetila sam se da nađem utehu u tim pismima, zato što sam ih pisala misleći na svoju baku. Kako je svet postajao sve veći, a moja sposobnost da ga prihvatim sve manja, prestala sam da pišem pisma. Jednostavno nisam mislila da vodim život o kome bi baka želela da čita. Baka nije znala da sam gej, i nekih šest meseci pre nego što je umrla, iznenada me je pitala da li imam momka. Sećam se da sam u tom momentu svesno odlučila da ne kažem istinu svojoj baki. To sam učinila znajući da se njen život bliži kraju, da su moji dani sa njom odbrojani, i nisam želela da pričamo o tome koliko smo različite. Želela sam da pričamo o tome koliko smo povezane. Tako da sam promenila temu, što mi se tada činilo kao ispravna odluka. Ali kako sam posmatrala kako se njen život bliži kraju, nisam mogla da se otrgnem osećanju da sam pogrešila što nisam podelila sa njom tako važan deo mog života. Isto tako sam znala da sam propustila šansu, i kao što je moja baka imala običaj da kaže: „Ah, sve je to jedna čorba. Suviše je kasno da se sad izvadi luk.” (Smeh) Razmišljala sam o tome, i o tome sa koliko sam puno luka morala da se nosim kao dete, odrastajući kao gej u državi gde je homoseksualnost bila nezakonita. I sa tom mišlju mogla sam shvatiti koliko sam čvrsto zarobljena u mreži sopstvenog naučenog srama. Zajedno sa tim, razmišljala sam i o svojim traumama: nasilju, zlostavljanju, mom silovanju. Sa svim tim narojenim mislima, jedno pitanje mi se stalno nametalo, a na njega nisam imala odgovor. Koja je svrha mog postojanja kao čoveka? Od svih članova moje porodice, osećala sam najveću sličnost sa bakom. Mislim, imale smo najviše zajedničkih osobina. Ovih dana ne toliko. Smrt stvarno promeni ljude. Ali to - (smeh) to je smisao za humor moje bake. Žena sa kojom sam osećala najveću bliskost na svetu bila je majka, baka, prabaka, čukunbaka. A ja? Ja predstavljam sam kraj grane porodičnog stabla. Nisam čak posve bila sigurna da sam još uvek povezana sa stablom. Koja je svrha mog postojanja? Godina nakon smrti moje bake bila je najkreativnija godina mog života. Pretpostavljam zato što su, na kraju, moje misli bile više sabrane nego raštrkane. Moj proces razmišljanja nije linearan. Ja sam vizualni mislilac. Ja vidim svoje misli. Nemam fotografsko pamćenje, niti je moj mozak statična galerija brižljivo prikupljenih delova misli. To više izgleda kao jezik hijeroglifa koji stalno evoluira, koji sam razvila, koji mogu tečno da razumem i sa kojim mogu dublje da razmišljam, ali se mučim sa prevodom. Ne umem da slikam, crtam, vajam, čak ni da zašijem dugme. A što se tiče pisane reči, dobro mi ide, ali to je mučan prevodilački proces i nisam sigurna da baš funkcioniše. A što se tiče izražavanja mog mišljenja, kao što sam rekla, nisam baš dobra u tome. Govor mi se uvek činio kao neprimerena smrznuta slika za moj unutrašnji život. Da kažemo, oduvek sam bolje razumevala nego što sam bila u stanju da razgovaram. Oko godinu dana pre bakine smrti, zvanično mi je dijagnostikovan autizam. Za mene su to uglavnom bile dobre vesti. Oduvek sam mislila da ne mogu srediti svoj život kao svi normalni ljudi zato što sam depresivna i anksiozna. Ali ispostavilo se da sam bila depresivna i anksiozna zato što nisam mogla da sredim život kao normalni ljudi, zato što ja nisam normalna osoba, a to nisam znala. Ovo ne znači da se i dalje ne mučim. Svaki dan je pomalo borba, da budem iskrena. Ali sada bar znam šta je moja borba, a težnja ka normalnom početku to nije. Moja borba nije da se izbegne oluja. Moja borba je da pronađem zatišja u oluji, koliko god mogu. Pored uobičajenih načina na koje mi ljudi sa autističnog spektra pronalazimo mir - ponavljanja aktivnosti, rutina i opsesivnog razmišljanja - ja imam još jedan iznenađujući prilaz zatišjima u oluji - stendap komediju. A ako vam je potrebno još dokaza da sam neurorazličita, da, ja sam sasvim mirna radeći stvari koje užasavaju većinu ljudi. Skoro da sam mrtva iznutra dok sam na bini. (Smeh) Dijagnoza mi je dala okvir u koji mogu da uklopim svoje deliće koje nikada nisam razumela. Moja neprilagođenost se iznenada uklapala, i neko vreme sam bila jako optimistična u vezi ove nove sigurnosti koju sam imala u mislima. Ali nakon što je baka umrla, ta sigurnost je potonula, zato što je razmišljanje način na koji ja tugujem. U toj tuzi misli, iznenada sam mogla videti tako jasno koliko sam suštinski bila usamljena i to oduvek. Koja je svrha mog postojanja? Počela sam da razmišljam kako autizam i PTSP imaju mnogo toga zajedničkog. I to je počelo da me zabrinjava, zato što sam ja imala oboje. Da li bih ikada mogla da ih razmrsim? Uvek su mi govorili da je izlaz iz traume kroz kohezivnu priču. Ja sam imala kohezivnu priču, ali sam i dalje bila u nemilosti svojih trauma. One su deo moje čorbe, ali luk i dalje peče. U tom momentu sam shvatila da sam svoje priče pričala radi smeha. Rasterivala sam tamu i odstranjivala bol, držeći se moje traume radi ugađanja publici. Povezivala sam ljude kroz smeh, a ja sam opet ostala duboko nepovezana. Koja je svrha mog postojanja? Nisam imala odgovor, ali sam imala ideju. Imala sam ideju da kažem svoju istinu, celu istinu, ne da delim šale, nego da podelim bukvalan, duboki bol moje traume. Mislila sam da je najbolji način za to upravo kroz komičarsku predstavu. To sam i uradila. Napisala sam komičarsku predstavu koja nije poštovala vrhunac šale, onaj deo kada se od komičara očekuje i veruje se da će izvući suštinu štosa i pretvoriti ga u smeh. Nisam stala. Probila sam tu liniju i metaforički udarila pravo u stomak svoje publike. Nisam imala nameru da ih zasmejem. Želela sam da im stane dah, da ih šokiram, da mogu da slušaju moju priču i drže moj bol, kao pojedinci, a ne kao nasmejana rulja koja ne razmišlja. To sam i uradila, a predstavu sam nazvala „Nanet”. Sada, mnogi - (Aplauz) Mnogi se nisu složili da je „Nanet” komedija. Iako se u potpunosti mogu složiti da „Nanet” nije komedija, ti ljudi su ipak pogrešili - (Smeh) zato što su svoje argumente uobličili tako da govore da nisam uspela da napravim komediju. Ja sam uspela da napravim komediju. Uzela sam sve što sam znala o komediji - sve trikove, alate, zanate - sve to sam uzela i sa tim slomila komediju. Ne možete slomiti komediju komedijom ako ne uspete da napravite komediju. Mlohav je taj čekić. (Smeh) (Aplauz) To nije bio moj cilj. Cilj je bio ne samo da slomim komediju, nego da je slomim kako bih je ponovo izgradila i preoblikovala u nešto što će bolje podržavati sve ono što imam da podelim. E, to je ono što sam mislila kada sam rekla da sam napustila komediju. Verovatno ćete reći u ovom momentu: „Da, super, ali koje su to tačno tri ideje? Malo je nejasno.” Drago mi je što sam se pravila da ste pitali. (Smeh) Sigurna sam da je već priličan broj vas već shvatio koje su to tri ideje. Pametna masa, u svakom smislu, tako da ne bih bila uopšte iznenađena. Možda ćete se iznenaditi kada saznate da ja uopšte nemam tri ideje. Rekla sam vam da imam tri ideje i to je bila laž. To je bilo čisto pogrešno usmeravanje - ja sam veoma duhovita. Ono što sam ja uradila jeste da sam uzela pregršt svojih ideja i rasejala ih kroz ceo moj govor. Zašto sam to uradila? Osim sranja i kikotanja, sve se svodi na ono što je moja baka uvek govorila. „Nije važna bašta, nego baštovanstvo.” A „Nanet” me je naučila pravom značenju te izreke. Očekivala sam da potpuno raskinem sa komedijom i da ispričam svoju priču sa celokupnom istinom i bolom, što bi me gurnulo još dalje, do granica života i umetnosti. To sam očekivala i bila sam spremna da platim ceh kako bih rekla svoju istinu. Ali to se nije desilo. Svet me nije odgurnuo, već me je privukao još bliže. Kroz čin isključivanja pronašla sam vezu. Trebalo mi je dugo da shvatim da je ono što je suština te protivrečnosti isto ono što je suština protivrečnosti zbog koje ja mogu biti tako dobra u onome u čemu sam loša. Vidite, u stvarnom svetu, mučim se kada pričam sa ljudima zato što mi moja neurorazličitost otežava da razmišljam, slušam, govorim i obrađujem nove informacije u isto vreme. Ali na bini ne moram da razmišljam. Dobro pripremim svoje misli unapred. Ne moram da slušam. To je vaš posao. (Smeh) A u suštini ne moram ni da pričam, zato što, ako ćemo tačno, ja recitujem. Dakle, sve što je ostalo jeste da dam sve od sebe da uspostavim istinsku vezu sa svojom publikom. Ako me je iskustvo „Nanet” nečemu naučilo, to je da veza ne zavisi samo od mene. Vi ste deo toga. „Nanet” se možda rodila u meni, ali ona sad živi i raste u celom svetu drugih misli, misli koje ja ne delim. Ali verujem da sam povezana sa njima. Zbog toga je ona nešto mnogo veće od mene, kao što je svrha postojanja mnogo veća od svih nas. Mislite o tome šta god želite. Hvala vam i zdravo. (Aplauz)