Postoji nešto što me malo sramota priznati. U dobi od 17 godina, kao kreacionist, odlučila sam otići na fakultet učiti o evoluciji kako bih je mogla uništiti. (Smijeh) Nisam uspjela. Toliko jako nisam uspjela da sam sada evolucijska biologinja. (Pljesak) Ja sam paleoantropologinja, istraživačica National Geographica koja se specijalizirala za traženje fosila u špiljama u nestabilnim, negostoljubivim i osporavanim teritorijima. A svi znamo, da sam muško, a ne žensko, to ne bi bio opis posla nego dobar ulet. (Smijeh) Evo kako stvari stoje. Nemam želju umrijeti. Nisam ovisnica o adrenalinu. Samo sam pogledala na kartu. Vidite, pionirska istraživačka znanost ne događa se često na politički nestabilnim teritorijima. Ovo je karta svih mjesta koja je britansko Ministarstvo vanjskih poslova označilo kao pripadnike crvene zone, narančaste zone, ili ih je označilo kao potencijalnu prijetnju. Riskirat ću i reći kako je tragedija ako ne izvodimo pionirsku istraživačku znanost na većini ovog planeta. Tako da znanost ima geografski problem. Također, kao paleoantropologinja, ljudi, ovo je praktički karta nekih od najvažnijih mjesta na ljudskom putovanju. Skoro pa sigurno postoje fascinantni fosili koje ovdje možemo pronaći. Ali tražimo li ih? I tako kao prvostupniku opetovano su mi govorili kako ljudi, bili to mi, homo sapiensi, ili ranije vrste, kako smo otišli iz Afrike preko Sinaja u Egiptu. Ja sam Engleskinja, što vjerojatno možete zaključiti prema mom naglasku, ali sam zapravo arapskog podrijetla i uvijek kažem kako sam Arapkinja izvana. Znate, mogu biti veoma strastvena. Kao: "Nevjerojatna si! Volim te!" Ali iznutra sam zapravo Engleskinja, tako da mi svi idu na živce. (Smijeh) To je istina. A zapravo, moja obitelj su Arapi iz Jemena, a ja sam znala kako taj kanal, Bab-el-Mandeb, nije toliko širok za prijeći. I stalno se pitam ovo jednostavno pitanje: ako su preci majmuna Novog svijeta mogli nekako prijeći Atlantski ocean, zašto ljudi ne bi mogli prijeći tu malu vodenu površinu? Ali zapravo, Jemen, u usporedbi s, recimo, Europom, je toliko malo istražen tako da je skoro kao djevičanski teritorij. Ali to mu je, uz njegovu lokaciju, dalo potpuni potencijal za otkrića tako uzbudljiv, i ja sam imala toliko pitanja. Kada smo prvi puta počeli koristiti Bab-el-Mandeb? Ali isto tako, koje vrste ljudi su, osim nas, dospjele do Jemena? Možemo li pronaći vrste nepoznate znanosti? I ispada kako ja nisam bila jedina koja je primjetila potencijal Jemena. Tamo je također bilo i nekoliko drugih akademika. Nažalost, zbog političke nestabilnosti oni su se iselili, a ja sam se uselila. A ja sam tražila špilje. Špilje, zato što su špilje originalne prve nekretnine. Ali isto tako zato što ako tražite fosile po takvoj vrućini, najbolji izgledi za očuvanje fosila uvijek će biti špilje. Ali opet, u Jemenu su se stvari okrenule na gore i samo par dana prije nego što sam trebala na let za Jemen, građanski rat je eskalirao u regionalni sukob, glavna zračna luka je bombardirana i Jemen je postao zona zabranjenog letenja. Moji roditelji donijeli su ovu odluku prije nego što sam se ja rodila: kako ću se roditi kao Britanka. Nisam imala ništa s najboljom odlukom u svom životu. A sada... Sada su sretnici u mojoj obitelji pobjegli, a ostali, ostali su bombardirani i šalju poruke na WhatsApp-u od kojih počinjete prezirati vlastito postojanje. Ovaj rat traje četiri godine. Traje više od četiri godine i doveo je do humanitarne krize. Tamo je glad, ljudski stvorena glad. To je ljudski stvorena glad, dakle nije prirodna glad, potpuno ljudski stvorena glad za koju je UN upozorio kako bi mogla biti najgora glad koju je svijet doživio u posljednjih sto godina. Ovaj rat mi je razjasnio, više nego ikad, kako nijedno mjesto, nijedna osoba ne zaslužuje da je se napusti. Tako sam se pridruživala ostalim timovima i pokretala nove suradnje na ostalim nestabilnim prostorima. Ali sam se očajno htjela vratiti u Jemen, zato što je za mene Jemen veoma osobna stvar. Tako sam stalno pokušavala smisliti projekt kako bih otišla u Jemen koji bi pomogao istaknuti ono što se tamo događa. I svaka ideja koju sam imala je propadala, ili je bila prerizična, zato što, iskreno, većina je Jemena jednostavno previše opasna za zapadnjačku ekipu. Ali su mi tada rekli kako je Socotra, otok u Jemenu, siguran jednom kada se stigne tamo. Ustvari, ispalo je kako je tamo nekoliko lokalnih i internacionalnih akademika koji još uvijek tamo rade. I to me zbilja uzbudilo, jer pogledajte Socotrinu blizinu Africi. A opet, nemamo pojma kada su ljudi došli na taj otok. Ali Socotra, za one koji ga znaju, pa, recimo samo kako ga vjerojatno znate iz potpuno drugih razloga. Vjerojatno ga znate kao Galapagos Indijskog oceana, zato što je jedno od biološki najraznovrsnijih mjesta na Zemlji. Ali smo također dobivali informacije kako su ovaj nevjerojatno osjetljiv okoliš, kao i njegovi ljudi, bili pod prijetnjom zato što su bili u prvim redovima bliskoistočne politike i klimatskih promjena. I polako mi je sinulo kako je Socotra moj projekt u Jemenu. I tako sam htjela sastaviti golemu multidisciplinarnu ekipu. Htjeli smo prijeći arhipelag pješke, devama i dhow brodovima kako bismo napravili zdravstveni pregled mjesta. Ovo je pokušano samo jednom prije, 1999. Ali stvar je u tome kako to nije jednostavno za napraviti. A mi smo očajnički trebali izvidnicu, a za vas koji niste upoznati s britanskim engleskim, izvidnica je nešto kao izviđačka ekspedicija. Kao izviđačka misija. I ja često kažem kako su velike ekspedicije bez izvidnice nešto kao prvi spoj bez prethodnog Facebook uhođenja. (Smijeh) Izvedivo je, ali je li mudro? (Smijeh) Ovdje je dosta smjehova onih koji znaju o čemu pričam. Tako da našoj izvidničkoj ekipi, na sreću, nestabilna mjesta nisu bila strana, što je, budimo iskreni, važno zato što smo nastojali doći u mjesto između Jemena i Somalije i nakon traženja, što se učinilo kao milijun usluga, uključujući i onu zamjenika guvernera, napokon smo se pokrenuli, iako na cementnom teretnom brodu ploveći kroz piratske vode Indijskog oceana s ovim kao toaletom. (Smijeh) Možete li vidjeti ovo? Znate kako svatko ima svoju najgoru priču s toaletom? Pa, ja nisam nikad plivala s dupinima. Jednostavno sam odmah prešla na obavljanje nužde po njima. (Smijeh) I također sam stvarno otkrila kako sam zapravo manje pod stresom u piratskim vodama nego tijekom najezde žohara koja je bila tolika da sam u jednom trenutku otišla pod palubu, a pod je bio crn i kretao se. (Publika gunđa) Da, a po noći su bile tri podignute platforme na kojima se spavalo, ali bila je samo jedna --- recimo da je bilo četiri članova tima, a stvar je u tome da, ako dobijete podignutu platformu za spavanje, trebali ste se zadovoljiti sa samo nekoliko žohara tijekom noći, ali ako ste dobili pod, sretno vam. A ja sam bila jedina cura u timu, i na cijelom brodu, tako da sam se izvukla od spavanja na podu. A onda, negdje u četvrtoj ili petoj večeri Martin Edström me pogledao i rekao: "Ella, Ella ja stvarno vjerujem u jednakost". (Smijeh) Plovili smo tim cementnim teretnim brodom tri dana, kada smo polako vidjeli kopno. I nakon tri godine razočaranja, napokon sam vidjela Jemen. I ne postoji osjećaj na svijetu kao što je početak ekspedicije. To je trenutak kada iskočite iz džipa, ili pogledate s broda, i znate kako postoji ta mogućnost, malena je, ali je tu, kako ste nadomak tome da pronađete nešto što će nadopuniti ili promijeniti naše znanje onoga tko smo i odakle dolazimo. Ne postoji nijedan takav osjećaj na svijetu, i to je osjećaj kojeg mnogi znanstvenici imaju, ali rijetko na politički nestabilnim prostorima. Zato što su zapadni znanstvenici obeshrabrivani ili im je zabranjeno raditi na nestabilnim prostorima. Ali ovako stoje stvari. Znanstvenici se specijaliziraju u džungli. Znanstvenici rade u sustavima dubokih špilja. Znanstvenici se privežu za raketu i ispale se u svemir. Ali očito je rad na nestabilnim prostorima previše rizičan. Potpuno je proizvoljno. Tko u ovoj prostoriji nije odrastao uz avanturističke priče? I većina naših heroja bili su znanstvenici i akademici. Znanost je značila otisnuti se u nepoznato. Zaista je bila o globalnom istraživanju, čak i ako su postojali rizici. Kada je postalo prihvatljivo otežati znanosti da istražuje na nestabilnim prostorima? Gledajte, ne kažem kako bi svi znanstvenici trebali otići i početi raditi na nestabilnim prostorima. Ovo nije poziv na pokretanje. Ali ovako stvari stoje: za one koji su obavili istraživanje, razumiju sigurnosni protokol i koji su trenirani... prestanite braniti onima koji žele ići. Uz to, samo zato što je jedan dio zemlje aktivno ratno područje, ne znači kako je cijela zemlja takva. Ne kažem kako trebamo otići u aktivna ratna područja. Ali Irački Kurdistan izgleda veoma drugačije od Fallujaha. I zapravo, nekoliko mjeseci nakon što nisam mogla ući u Jemen, posvojila me druga ekipa. Ekipa profesora Graemea Barkera radila je u Iračkom Kurdistanu i vršili su iskapanja špilje Shanidar. U špilji Shanidar je nekoliko desetljeća ranije otkriven neandertalac poznat kao Shanidar 1. Za BBC/PBS-ovu TV seriju oživjeli smo Shanidara 1 i želim da upoznate Neda, Neandertalca Neda. Evo najzanimljivije stvari o Nedu. Ned, ova osoba, upoznajete ga prije njegovih ozljeda. Vidite, ispalo je kako je Ned bio ozbiljno ozlijeđen. Ustvari, bio je toliko ozlijeđen da nema šanse kako bi preživio bez pomoći ostalih neandertalaca. Tako da je ovo bio dokaz da su, barem ova populacija neandertalaca u to vrijeme, neandertalci bili poput nas, i ponekad su se brinuli za one koji se nisu mogli brinuti sami za sebe. Ned je irački neandertalac. Dakle, što nam još izmiče? Koja nevjerojatna znanstvena otkrića ne saznajemo zato što ne gledamo? I usput, ova mjesta zaslužuju priče nade, a znanost i istraživanja mogu biti dio toga. U stvari, rekla bih kako mogu osjetno pomoći razvoju, a ova otkrića mogu postati veliki izvor lokalnog ponosa. A to me dovodi do drugog razloga zašto znanost ima veliki geografski problem. Vidite, ne osnažujemo lokalne akademike, zar ne? Ne promiče mi kako u mom polju paleoantropologije proučavamo postanak ljudi, ali imamo tako malo različitih znanstvenika. I stvar je u tome kako su ta mjesta puna studenata i akademika koji očajno žele surađivati. A istina je kako za njih... oni imaju manje sigurnosnih problema nego mi. Mislim da stalno zaboravljamo kako za njih to nije neprijateljsko okružje; za njih je to dom. I govorim vam, istraživanja napravljena na nestabilnim prostorima s lokalnom suradnjom mogu dovesti do nevjerojatnih otkrića, a to je ono čemu se nadamo u Socotri. Socotru zovu mjestom koje najviše izgleda kao vanzemaljsko, a ja, Leon McCarron, Martin Edström i Rhys Thwaites-Jones vidimo i zašto. Mislim, pogledajte ovo mjesto. Ova mjesta, ona nisu rupe, nisu otpisana mjesta, ona su buduće prve crte znanosti i istraživanja. 90 posto gmazova na ovom otoku, 37 posto biljnih vrsta postoji ovdje i nigdje drugdje na zemlji, a ovo uključuje i ovu vrstu Zmajskog drveta koja zapravo krvari ovu crvenu smolu. A postoji i još nešto. Ljudi na Socotri, neki od njih još uvijek žive u špiljama, i to je veoma uzbudljivo, jer ako su špilje glavne nekretnine ovog stoljeća, možda je tako bilo i prije nekoliko tisuća godina. Ali trebamo podatke koji bi to dokazali, fosile, kamene alatke. Tako da se naša izviđačka ekipa udružila s drugim znanstvenicima, antropolozima i pripovjedačima, internacionalnima kao i lokanima, kao Ahmed Alarqbi, i očajni smo u pokušaju da osvjetlimo obraz ovom mjestu prije nego bude prekasno. A sada, sada se nekako moramo vratiti toj zaista velikoj ekspediciji, zato što znanost, znanost ima geografski problem. Bili ste zaista divna publika. Hvala vam. (Pljesak)