Kad smo mladi, nevino smo hrabri, i neustrašivo sanjamo kakav bi mogao da bude naš život. Možda ste želeli da budete astronaut ili kosmički inženjer. Možda ste sanjali o tome da obiđete sve kontinente. Ja sam od vrlo ranog uzrasta maštala o tome da radim za Ujedinjene nacije u nekim zemljama koje su najteže za život. Zahvaljujući ogromnoj hrabrosti, taj san se ostvario. Ali evo u čemu je caka kada je reč o hrabrosti: ona se neće naprosto pojaviti kad god vam je potrebna. Rezultat je jakog promišljanja i istinskog rada, što podrazumeva ravnotežu između straha i hrabrosti. Bez straha pravimo gluposti. A bez hrabrosti nikada nećemo zakoračiti u nepoznato. Magija je u ravnoteži između ta dva, a sa tom ravnotežom imamo posla svakodnevno. Najpre da kažem nešto o mojim opasnim točkovima. Nisam uvek koristila invalidska kolica. Odrastala sam kao i mnogi među vama, trčala, skakala i plesala. Obožavam da plešem. Međutim, u svojim dvadesetim, počela sam da prolazim kroz niz neobjašnjivih padova. Nekoliko godina kasnije, dijagnostikovano mi je recesivno genetsko stanje zvano nasledna inkluziona telesna miopatija ili NITM. To je progresivna bolest gubitka mišića koja zahvata sve moje mišiće od glave do pete. NITM je veoma retka. U Sjedinjenim Državama tu dijagnozu ima manje od 200 ljudi. Ni dan-danas ne postoji dokazano efikasan tretman ili lek, a u roku od 10 do 15 godina otkako se pojavi, NITM obično dovodi do kvadriplegije, zbog čega sada koristim kolica. Kada sam dobila tu dijagnozu, sve se promenilo. Bile su to zastrašujuće vesti jer nisam imala nikakvo iskustvo sa hroničnim bolestima ili invaliditetom. Nisam imala predstavu kako ova bolest može napredovati. Ali najviše me je rastuživalo kada bih slušala kako me ljudi savetuju da smanjim svoje ambicije i snove, i da promenim očekivanja u vezi sa ostatkom života. „Trebalo bi da odustaneš od međunarodne karijere.“ „Niko se neće oženiti sa tobom takvom.“ „Bilo bi sebično od tebe da odlučiš da imaš decu.“ Činjenica da neko ko nije ja postavlja ograničenja mojim snovima i ambicijama bila je suluda. I neprihvatljiva. Tako da sam ih ignorisala. (Ovacije i aplauz) Ipak se jesam udala. I samostalno sam rešila da neću imati dece. Nastavila sam karijeru u Ujedinjenim nacijama nakon postavljene dijagnoze, i otišla na dve godine da radim u Angoli, zemlji koja se opravljala od 27 godina brutalnog građanskog rata. Međutim, tek pet godina kasnije sam zvanično poslodavcu saopštila svoju dijagnozu. Zato što sam se bojala da će dovesti u pitanje moju sposobnost da upravljam i da ću izgubiti posao. Radila sam u zemljama u kojima je dečja paraliza bila učestala, pa kada sam slučajno čula nekog kako govori da misli da sam možda preživela dečju paralizu, mislila sam da je moja tajna bezbedna. Niko me nije pitao zašto hramljem. Tako da ni ja ništa nisam govorila. Trebalo mi je više od decenije da prihvatim ozbiljnost NITM-a, čak i kako su osnovni zadaci i funkcije postajali sve teži. Ipak sam nastavila da sledim svoj san da radim po celom svetu, i čak sam postavljena kao kontakt za osobe sa invaliditetom pri UNICEF-u u Haitiju, gde sam radila dve godine nakon razornog zemljotresa 2010. godine. A zatim me je posao doveo u Sjedinjene Države. Čak i kada je bolest značajno napredovala i kada su mi bile potrebne proteze za noge i hodalica da bih se kretala, i dalje sam žudela za avanturom. Ovoga puta, počela sam da maštam o velikoj avanturi na otvorenom. A šta ima veće od Velikog kanjona? Da li ste znali da na svakih pet miliona ljudi koji posete obod, samo jedan odsto siđe do baze kanjona? Želela sam da budem deo tog jednog procenta. Jedini problem je - (Aplauz) Jedini problem je u tome što Veliki kanjon nije baš pristupačan. Bila mi je potrebna pomoć da bih se spustila niz kilometar i po nestabilnog vertikalnog terena. Kada se suočim sa preprekama, strah obično ne nastupi odmah jer pretpostavim da ću, šta god da se desi, nekako naći rešenje. A u ovom slučaju sam mislila da, pa, ako ne mogu da peške siđem dole, mogla bih da naučim da jašem konja. I to sam i uradila. Tom sudbonosnom odlukom započeta je četvorogodišnja posvećenost, u stalnoj smeni straha i hrabrosti, kako bih krenula na ekspediciju od 12 dana. Četiri dana na konju da bih prešla Veliki kanjon od oboda do oboda, i osam dana raftinga duž 240 km reke Kolorado, a sve to u paketu sa filmskom ekipom. Pokvariću vam film - uspeli smo. Ali tako da sam uvidela da moj najdublji strah nekako može iznedriti reakciju podjednake hrabrosti. Dana 13. aprila 2018. godine, dok sam sedela dva i po metra iznad zemlje, jašući konja mustanga po imenu Šerif, moj prvi utisak o Velikom kanjonu bio je ispunjen šokom i užasom. Ko bi rekao da imam strah od visine. (Smeh) Ali nisam mogla da odustanem sada. Smogla sam svaki gram snage u sebi kako ne bih dozvolila da me obuzme strah. Kada sam krenula ka južnom obodu, jedino što sam mogla da bih se sabrala bilo je da dišem duboko, zurim u oblake i usredsredim se na glasove ljudi iz mog tima. Ali potom je, tokom prvog sata, nastupila katastrofa. Kako nisam mogla da se uspravno držim u sedlu, idući niz preveliki stepenik, poletela sam napred i udarila licem u potiljak konja. Nastala je panika, glava me je žestoko bolela, ali staza je bila suviše uska da bismo sjahali. Tek na pola puta, na 700 metara visine, sa najmanje dva sata nadole, mogli smo da se zaustavimo da skinemo moju kacigu i vidimo čvorugu velicine jajeta koja mi je virila na čelu. Uz sve to planiranje i opremu, kako to da nismo imali ni hladne obloge? (Smeh) Srećom za sve nas, otok je izašao spolja, i slio mi se niz lice kao dve fantastične modrice ispod očiju, što je sjajan izgled za dokumentarni film. (Smeh) (Aplauz i ovacije) Ovo nije bilo lako i mirno putovanje, ali ipak, to je bila poenta. Mada sam se bojala da se vratim u sedlo, opet sam zajahala. Samo spuštanje do dna kanjona trajalo je ukupno 10 sati, a to je bio samo prvi od četiri dana jahanja. Usledili su moćni brzaci. Reka Kolorado u Velikom kanjonu ima uzburkane vode sa nekim od najvećih brzaka u zemlji. I samo da budemo spremni za slučaj da se prevrnemo, vežbali smo da plivam kroz manji brzak. I mogu otvoreno reći da to nije bio glamurozan prizor. (Smeh) Udahnula sam na pogrešnom delu talasa, gušila se od rečne vode i nisam bila u stanju da se usmerim. Da, bilo je strašno, ali isto tako i fantastično. Vodopadi, klizavi kanjoni i nekoliko milijardi godina stare stene koje kao da su menjale boje tokom dana. Veliki kanjon je prava divljina i dostojan svega zbog čega ga hvale. (Aplauz) Ova ekspedicija, sve to planiranje i sam put, pokazali su mi nivo straha kakav nikada pre nisam doživela. Ali što je važnije, pokazali su mi koliko hrabra mogu da budem. Moje putovanje po Velikom kanjonu nije bilo lako. To nije bio prizor Amazonke koja se bez napora probija kroz epski predeo. Ja sam tu plakala, iscrpljena i izmučena sa dve modrice ispod očiju. Bilo je strašno, bilo je stresno, bilo je uzbudljivo. Sada kada se putovanje završilo, lako je biti ravnodušan prema onome što smo postigli. Znam da želim da ponovo idem na rafting na reci. Ovog puta, duž celih 446 kilometara. (Aplauz) Ali isto tako znam da nikada više neću pristati na deo sa jahanjem konja. (Smeh) To je jednostavno previše opasno. A to je u stvari moja poenta. Nisam došla ovde samo da bih vam pokazala snimak. Ovde sam da bih sve nas podsetila da je život zapravo samo lekcija pronalaženja ravnoteže između straha i hrabrosti. I uviđanje šta jeste, a šta nije pametno činiti. (Smeh) Život je sam po sebi strašan, pa, da bi se naši snovi ostvarili, moramo biti hrabri. Kroz suočavanje sa strahovima i pronalaženje hrabrosti da nastavim uprkos njima, kunem se, moj život je bio izvandredan. Zato živite punim plućima i probajte da pustite da vam hrabrost nadjača strah. Nikada ne znate gde vas može odvesti. Hvala. (Aplauz i ovacije)