Kada smo mladi posjedujemo tu nevinu hrabrost i bez straha sanjarimo o tome kakav bi naš život mogao biti. Možda ste željeli biti astronaut ili raketni inženjer. Možda ste sanjarili da otputujete na svaki kontinent. Otkad sam bila veoma mlada sanjala sam da radim za Ujedinjene narode u nekima od najzahtjevnijih država na svijetu. I, zahvaljujući velikoj hrabrosti, taj se san obistinio. Ali, evo nešto o hrabrosti: nije da se jednostavno pojavi kad god nam treba. Ona je rezultat dubokog promišljanja i stvarnoga rada, koji uključuju ravnotežu između straha i hrabrosti. Bez straha, činit ćemo blesave stvari. A bez hrabrosti nikada nećemo zakoračiti u nepoznato. U ravnoteži ovoga dvoga počiva magija, a pronalaženjem te ravnoteže svi se mi bavimo svakoga dana. Prvo da kažem koju o svojim elegantnim kotačima. Nisam oduvijek bila u kolicima. Odrasla sam kao i mnogi od vas, trčala, skakala i plesala. Volim plesati. Međutim, sredinom svojih dvadesetih počela sam doživljavati niz neobjašnjivih padova. Nekoliko godina kasnije dijagnosticirano mi je recesivno genetsko stanje pod imenom nasljedni miozitis s inkluzijskim tijelima ili HIBM. To je bolest progresivnog propadanja mišića koja napada sve moje mišiće od glave do pete. HIBM je veoma rijetka bolest. U SAD-u ima manje od 200 ljudi s tom dijagnozom. Do danas ne postoji pouzdano liječenje niti lijek, a unutar 10 do 15 godina od prvog pojavljivanja simptoma HIBM uobičajeno dovodi do kvadriplegije i to je razlog zašto sada koristim kolica. Kada mi je prvi put postavljena dijagnoza, sve se promijenilo. To su bile zastrašujuće vijesti zato što nisam imala nikakvog iskustva s kroničnim bolestima niti invalidnošću. Pojma nisam imala kako bi se bolest mogla razvijati. No ono što me najviše obeshrabrivalo bilo je slušati druge ljude kako mi savjetuju da ograničim svoje ambicije i snove i izmijenim svoja očekivanja vezana uz život. "Trebala bi prekinuti svoju međunarodnu karijeru." "Nitko te neće htjeti ovakvu oženiti." "Bilo bi sebično da imaš djecu." Činjenica da netko tko nije ja postavlja ograničenja na moje snove i ambicije bila je apsurdna. I neprihvatljiva. Tako da sam ih ignorirala. (Odobravanje i pljesak) Jesam se udala. I sama sam za sebe odlučila nemati djecu. Nastavila sam svoju karijeru u Ujedinjenim narodima nakon što mi je postavljena dijagnoza i otišla raditi na dvije godine u Angolu, zemlju koja se oporavljala od 27-godišnjeg brutalnog građanskog rata. Ipak, proći će još pet godina prije nego ću službeno prijaviti svoju dijagnozu poslodavcu. Jer sam se bojala da će dovesti u pitanje moju radnu sposobnost i da ću izgubiti posao. Radila sam u zemljama u kojima je dječja paraliza bila uobičajena i, kada sam načula nekoga kako kaže da misli da sam ja možda preživjela dječju paralizu, pomislila sam da je moja tajna sigurna. Nitko me nije pitao zašto šepam. Tako da nisam ništa rekla. Trebalo mi je više od 10 godina da se saživim s ozbiljnošću HIBM-a, čak i kako su osnovne zadaće i funkcije postajale sve teže. Ipak, nastavila sam slijediti svoj san da radim po cijelome svijetu, i čak sam imenovana kao fokusna točka za invaliditet za UNICEF na Haitiju, gdje sam radila dvije godine nakon razarajućeg potresa 2010. godine. Tada me je posao odveo u SAD. Iako je bolest značajno uznapredovala i trebala sam proteze za noge i nekoga tko me vodi, i dalje sam žudjela za avanturom. Ovoga puta počela sam sanjati o grandioznoj avanturi na otvorenom. A što je grandioznije od Grand Canyona? Jeste li znali da od 5 milijuna ljudi koji posjete Litice samo jedan posto siđe dolje do dna kanjona? Željela sam biti dio tih jedan posto. Stvar je u tome -- (Pljesak) Stvar je u tome da Grand Canyon nije baš pristupačan. Trebat će mi neka pomoć da siđem niz strminu veću od 1,5 km okomitog rastresitog terena. Sad, kad se suočavam s preprekama, strah ne nastupa nužno odmah jer pretpostavljam da ću, na ovaj ili onaj način, dokučiti što napraviti. U ovom slučaju na pameti mi je bilo, pa, ako ne mogu pješke sići, mogla bih naučiti jahati konja. To sam i učinila. Tom sudbonosnom odlukom započela je četverogodišnja predanost bacakanja naprijed-nazad između straha i hrabrosti da započnem 12-dnevnu ekspediciju. Četiri dana na konju za prelazak Grand Canyona od litice do litice i osam dana raftingom preko 240 km rijeke Colorado, sve s filmskom ekipom uz sebe. I otkrit ću vam odmah -- uspjeli smo. Ali ne prije no što sam uvidjela kako moj najdublji strah nekako može u odrazu pokazati jednaku količinu hrabrosti. 13. travnja 2018. dok sam sjedila skoro 2,5m iznad tla, jašući mustanga po imenu Sheriff, moj prvi dojam o Grand Canyonu bio je šok i užas. Tko bi znao da imam strah od visine. (Smijeh) Ali, sada nije bilo odustajanja. Skupila sam svu svoju hrabrost, svaki gram u sebi, da ne dopustim da me strah savlada. Krećući se po Južnoj litici, sve što sam mogla napraviti da se održim sabranom bilo je da dišem duboko, gledam u oblake i fokusiram se na glasove svog tima. Ali onda, tokom prvog sata puta, dogodila se katastrofa. Kako se nisam mogla držati uspravno u sedlu dok sam se spuštala prevelikom stubom poletjela sam naprijed i tresnula licem o potiljak konja. Nastala je panika, glava me žestoko boljela, ali staza je bila preuska da bismo mogli sjahati. Tek na pola puta, na visini od 700 m, nakon još barem dva sata spuštanja, mogli smo stati, skinuti mi kacigu i vidjeti čvorugu veliku kao jaje kako mi strši iz čela. Uz svo to planiranje i opremu, kako to da nam nije palo na pamet ponijeti paket leda? (Smijeh) Srećom po sve nas, oteklina je izišla na van i izlila mi se u lice praveći dvije fantastične šljive ispod očiju, što je očaravajući način kako da izgledate u dokumentarcu. (Smijeh) (Pljesak i odobravanje) Ovo nije bilo lako ni mirno putovanje, pa ipak, baš u tome je bila stvar. Iako sam se bojala vratiti se u sedlo, vratila sam se. Sam silazak u dno kanjona trajao je ukupno 10 sati, a to je bio tek prvi od ukupno četiri dana jahanja. Idući su bili snažni brzaci. Rijeka Colorado u Grand Canyonu ima neke od najvećih brzaka u zemlji. I kako bismo bili spremni u slučaju prevrtanja, vježbali smo tako što sam plivala kroz manji brzak. Sa sigurnošću mogu reći da nije bilo baš glamurozno. (Smijeh) Udahnula sam u pogrešnom trenutku vala, zagrcnula se vodom i nisam bila u stanju sobom upravljati. Da, bilo je zastrašujuće, ali isto tako bilo je fantastično. Vodopadi, skliski kanjoni i stijene stare par milijardi godina koje su, činilo se, mijenjale boju kako je dan prolazio. Grand Canyon je istinska divljina i vrijedi svega onoga što se o njemu govori. (Pljesak) Ekspedicija, svo to planiranje, kao i samo putovanje, pokazali su mi razinu straha koju nikada ranije nisam iskusila. Ali, što je još važnije, pokazali su mi koliko nevjerojatno hrabra mogu biti. Moje putovanje kroz Grand Canyon nije bilo lako. Nije to bio prizor jedne Amazonke koja se bez napora probija kroz epske krajolike. To sam bila ja - plačna, iznurena i prebijena s dvije šljive ispod očiju. Bilo je zastrašujuće, bilo je stresno, bilo je nevjerojatno uzbudljivo. Sada kada je to putovanje završilo lako je opušteno govoriti o tome što smo postigli. Znam da opet želim ići na rafting tom rijekom. Ovog puta kroz svih njezinih 450 km. (Pljesak) Ali, isto tako znam da nikada ne bih ponovo prošla onaj dio na konju. (Smijeh) Jednostavno je previše opasno. I to je ono što u stvari želim reći. Nisam ovdje samo da vam pokažem snimke. Ovdje sam da sve nas podsjetim da je život zaista samo lekcija o tome kako da pronađemo ravnotežu između straha i hrabrosti. I da razumijemo što jest, a što baš i nije dobra ideja. (Smijeh) Život je već sam po sebi strašan, i da bismo ostvarili svoje snove trebamo biti hrabri. U suočavanju sa svojim strahovima i pronalaženju hrabrosti da se kroz njih probijem, kunem se, moj je život bio izuzetan. Prema tome, živite punim plućima i pokušajte da vaša hrabrost nadvlada vaš strah. Nikad ne znate gdje vas to može odvesti. Hvala. (Pljesak i odobravanje)