Večeras ću vam pričati o izlaženju iz ormana, ali ne u tradicionalnom smislu, ne samo o gej ormanu. Mislim da svi imamo ormane. Tvoj orman je možda reći nekome da je voliš po prvi put, ili reći nekome da si trudna, ili reći nekome da imaš rak, ili bilo šta drugo od teških razgovora koje vodimo kroz naše živote. Sve što je orman je težak razgovor, i pored toga što se naše teme strahovito razlikuju, iskustvo toga da budeš u ormanu i izađeš iz njega je univerzalno. Strašno je, mrzimo to, i mora da se učini. Pre nekoliko godina, radila sam u mestu zvanom "South Side Walnut", (Smeh) lokalnom gradskom restoranu, i tokom mog rada tamo prolazila sam kroz faze miltantnog lezbijskog intenziteta: (Smeh) nisam brijala pazuhe, citirala sam tekstove Ani Difranko kao gospel. I u zavisnosti od toga koliko su mi pantalone bile vrećaste i koliko sam nedavno obrijala glavu, postavljali su mi pitanje, uglavnom mala deca: "Hmm... jesi li ti dečak ili devojčica?" Nastala bi neprijatna tišina za stolom. Stisnula bih malo jače zube, držala bih lonče kafe s malo više besa. Tata bi neprijatno listao svoje novine a mama bi uperila hladan pogled na dete. Ali ja ne bih rekla ništa, i kipela bih iznutra. Došla sam do toga da sam svaki put kad bih došla do stola za kojim je dete između 3 i 10 godina, bila spremna za svađu. (Smeh) I to je grozan osećaj. Obećala sam sebi, sledeći put, reći ću nešto. Obaviću taj teški razgovor. I tako, za par nedelja, ponovilo se. "Jesi li ti dečak ili devojčica?" Poznata tišina, ali ovaj put sam spremna, i ima da napravim Osnove ženskih studija za ovim stolom. (Smeh) Imam svoje citate Beti Fridan, imam svoje citate Glorije Stajnem. Čak imam nesto iz "Vagininih monologa" što ću citirati. I tako, duboko udahnem i pogledam dole, a u mene bulji četvorogodišnja devojčica u ružičastoj haljini, nije izazov na feministički dvoboj, samo dete s pitanjem: "Jesi li ti dečak ili devojčica" I tako, još jednom duboko udahnem, čučnem do nje, i kažem, "Hej, znam da je malo zbunjujuće. Imam kratku kosu kao dečak, i nosim mušku odeću, ali ja sam devojčica, i znaš kako ponekad voliš da nosiš svoju roze haljinu, a ponekad volis da nosiš udobnu pidžamu? Pa, ja sam više tip devojke za udobne pidžame." (Smeh) A dete me pogleda pravo u oči, bez treptaja i kaže: "Moja omiljena pidžama je ljubičasta, sa ribom na njoj. Mogu li, molim vas, dobiti palačinku?" (Smeh) I to je bilo to. Samo - "Oh, dobro. Ti si devojčica. Može ta palačinka?" (Smeh) Bio je to najlakši "teški" razgovor koji sam ikad vodila. A zašto? Zato što smo "devojčica s palačinkom" i ja bile iskrene jedna prema drugoj. Kao i mnogi od nas, živela sam u nekoliko ormana u svom životu, i da, najčešće, moji zidovi ispadnu duginih boja. Ali unutra, u mraku, ne znaš koje su boje zidovi. Samo znaš kako je živeti u ormanu. I zapravo, moj orman nije ništa drugačiji od tvog ili tvog, ili tvog. Naravno, daću vam 100 razloga zašto je moje izlaženje iz ormana teže od vašeg, ali evo jedne stvari: Teško nije relativno. Teško je teško. Ko mi može reći da je objasniti nekom da si bankrotirao teže nego reći nekome da si ga prevario? Ko mi može reći da je njegova priča izlaženja teža nego reći svom petogodišnjem detetu da se rastajete? Ne postoji teže, postoji samo teško. Treba prestati vrednovati naše teško nasuprot tuđih da se osećamo bolje ili gore u vezi sa svojim ormanima i samo se pomiriti sa činjenicom da nam je svima teško. U nekom trenutku života, svi živimo u ormanu, i možda se čini sigurnim, ili bar sigurnijim od onoga što je s druge strane vrata. Ali ja sam ovde da vam kažem bez obzira od čega su vaši zidovi, orman nije mesto za život. (Klicanje) (Aplauz) Hvala. Zašto je onda izlazak iz tog ormana, zašto je taj razgovor toliko težak? Zato što je stresno. Toliko smo zabrninuti za reakciju druge osobe, i s razlogom. Da li će se naljutiti? Biti tužni? Razočarani? Da li ćemo izgubiti prijatelja? Roditelja? Ljubavnika? Ovi razgovori izazivaju stres. Razmislimo o stresu na minut. Stres je prirodna reakcija vašeg tela. Kada se suočite sa navodnom pretnjom, ključna reč, navodnom, vaš hipotalamus oglasi alarm, a adrenalin i kortizol kreću da kuljaju vašim venama. Ovo je poznato kao efekat bori se ili beži. Ponekad se potučete, ponekad bežite. Ovo je potpuno normalna reakcija. I potiče iz vremena kada je ta pretnja bila da vas juri runasti mamut. Problem je u tome što vaš hipotalamus nema pojma da li vas juri runasti mamut ili vam je samo kompjuter u kvaru ili vam se pojavila rodbina na vratima ili samo što niste iskočili iza aviona ili morate da kažete nekome koga volite da imate tumor na mozgu. Razlika je u tome što vas runasti mamut juri možda 10 minuta. Ako ne vodite te teške razgovore, to može da traje godinama, a vaše telo ne može da izađe na kraj s time. Hronično izlaganje adrenalinu i kortizolu remeti skoro svaki sistem u vašem telu i može dovesti do anksioznosti, depresije, bolesti srca, samo da navedem neke. Kada ne vodite teške razgovore, kada istinu o sebi čuvate kao tajnu, zapravo držite bombu. Zamislite se pre 20 godina. Ja, ja sam imala konjski repić, haljinu bez bretela, i cipele sa visokom štiklom. Nisam bila militantna lezbejka spremna na svađu sa četvorogodišnjakom koji bi naišao u kafić. (Smeh) Bila sam smrznuta od straha, sklupčana u uglu svog ormana crnog kao ugalj stiskajući svoju gej bombu, i pokretanje jednog mišića bila je najstrašnija stvar koju sam ikad uradila. Moja porodica, prijatelji, potpuni stranci - potraćila sam čitav život pokušavajući da ne razočaram te ljude, a zatim sam okretala čitav svet naopačke namerno. Palila sam stranice propisa koje sam tako dugo sledila, ali ako ne bacite tu bombu, ubiće vas. Jedno od najupečatljivijih bacanja bombe bilo je na sestrinom venčanju. (Smeh) Bio je to prvi put da su mnogi prisutni saznali da sam gej, i tako radeći kumine dužnosti, u svojoj crnoj haljini i štiklama, hodala sam oko stolova, i konačno došla do stola prijatelja mojih roditelja, ljudi koji su me znali godinama. I posle malo ćaskanja, jedna je žena viknula: "Volim Nejtana Lejna!" I započela je bitka gej povezivanja. "Eš, jesi li ikada bila u Kastru?" "Pa da, zapravo, imamo prijatelje u San Francisku." "Nikada nismo bili tamo ali čuli smo da je neverovatno." "Eš, znaš li mog frizera Antonija? Zaista je dobar i nije nikada pričao o devojci." "Eš, koja ti je omiljena serija? Naša je Vil i Grejs. I znaš koga volimo? Džeka. Džek nam je najdraži." Zatim je jedna žena zastala, očajnički želeći da pokaže podršku, i da mi do znanja da je na mojoj strani, i napokon je izvalila: "Pa, ponekad moj muž nosi ružičaste košulje." (Smeh) I imala sam izbor u tom trenutku, kao što svi bacači bombi imaju. Mogla sam se vratiti svojoj devojci i svom stolu koji voli gejeve, i rugati se njihovim odgovorima, izgrditi njihovu nerečitost i nesposobnost da preskoče politički ispravne gej obruče koje sam donela, ili sam mogla saosećati sa njima i shvatiti da je to bila jedna od najtežih stvari koju su ikada učinili, to započinjanje i vođenje tog razgovora za njih je bilo izlaženje iz ormana. Naravno, bilo bi lako pokazati gde su podbacili. Mnogo je teže izaći im u susret i prihvatiti činjenicu da su se trudili. A šta drugo možete tražiti od nekoga nego da se trudi? Ako ćete biti iskreni s nekim, morate biti spremni na povratnu iskrenost, Teški razgovori i dalje nisu moje područje. Pitajte bilo koga sa kim sam izlazila. Ali poboljšavam se, i sledim ono što zovem tri principa "devojčice s palačinkama". Sada, molim vas, gledajte na ovo kroz jednu gej prizmu, ali znajte da sve što treba za izlazak iz bilo kog ormana u suštini je isto. Broj jedan: budite autentični. Sklonite oklop. Budite svoji. To dete u kafiću nije imalo oklop, ali ja sam bila spremna za bitku. Glupi hipotalamus. Ako želite da neko bude iskren sa vama, treba da zna da i vi krvarite. Broj dva: budite direktni. Samo recite. Strgnite flaster. Ako znate da ste gej, samo recite. Ako kažete roditeljima da ste možda gej, gajiće nadu da će se to možda promeniti. Ne dajte im taj tračak lažne nade. (Smeh) I broj tri, i najvažnije - (Smeh) Nemojte se pravdati. Govorite istinu. Nikad se nemojte pravdati za to. Neki ljudi će možda biti povređeni, i svakako, izvinite se za to što ste uradili, ali nikada se ne izvinjavajte za ono što jeste. I da, možda će neki biti razočarani, ali to je na njima, ne na vama. To su njihova očekivanja od vas, ne vaša. To je njihova priča, ne vaša. Jedina priča koja je bitna je ona koju vi želite da napišete. Zato, sledeći put, kada se nađete u ormanu crnom kao ugalj, držeći svoju bombu, znajte da smo svi tamo bili. I možete se osetiti usamljenima, ali niste. I svi znamo da je teško, ali trebaš nam ovde, napolju, bez obzira od čega su tvoji zidovi napravljeni jer vam garantujem da ima i drugih koji vire kroz ključaonice svojih ormana tražeći hrabru dušu da razvali vrata, i zato budite ta osoba i pokažite svetu da smo veći od svojih ormana i da orman nije mesto za čovekov stvarni život. Bolder, hvala vam. Uživajte u ostatku večeri. (Klicanje) (Aplauz)