Za mog muža je to bila ljubav na prvi pogled. (Smeh) Evo šta se dogodilo. Godinama unazad, Rudi, kojeg sam striktno držala u zoni prijatelja, je svratio kod mene kući i upoznao mog tatu, farmaceutskog naučnika koji se tek penzionisao, nakon lansiranja leka na tržište. Moj tata je rekao: ''Ah, verovatno nisi čuo za njega. Za IPF je, idiopatsku plućnu fibrozu.'' Rudi je ćutao dugo vremena, a zatim je rekao: ''To je bolest koja je oduzela život mom ocu pre 15 godina.'' Rudi kaže da je ovo momenat kada se zaljubio. (Smeh) U mog tatu. (Smeh) Iako je bilo prekasno da moj tata spasi njegovog, osetio je da nam je sudbina dostavila ovaj momenat punog kruga. U mojoj porodici gajimo posebnu ljubav za izume mog oca. I naročito imamo poštovanje prema njegovim patentima. Uramili smo patente na zidovima naše kuće. I postoji priznanje u našoj porodici da sve što sam uspela da uradim - koledž, studije prava, rad na zdravstvenom pravu - sve to je zato što je Amerika omogućila mom ocu da ispuni svoj potencijal kao pronalazač. (Aplauz) Prošle godine sam upoznala direktora Zavoda za američke patente po prvi put, i poslala sam mojoj porodici selfi iz te kancelarije u Virdžiniji. (Smeh) Primila sam toliko emotikona, da biste pomislili da sam upoznala Bijonse. (Smeh) Ali istinu govoreći, bila sam tamo da bih razgovarala o problemu - kako naš zastareli patentni sistem podstiče visoke cene lekova i košta živote. Danas preko dve milijarde ljudi živi bez pristupa lekovima. I uprkos ovoj globalnoj krizi, cene lekova rastu, uključujući i bogatije zemlje. Trideset četiri miliona Amerikanaca je izgubilo člana porodice ili prijatelja u poslednjih pet godina, ne zato što lečenje ne postoji, već zato što ne mogu da ga priušte. Rastuće cene lekova guraju porodice u beskućništvo, starije u bankrot i roditelje u humanitarnu pomoć za lečenje njihove kritično obolele dece. Postoji dosta razloga za ovu krizu, ali jedan je zastareli patentni sistem koji Amerika pokušava da izveze u ostatak sveta. Inicijalna namera iza patentnog sistema je bila da motivišu ljude da pronalaze nagrađujući ih sa vremenski ograničenim monopolom. Ali danas je ta namera iskrivljena do neprepoznatljivosti. Korporacije imaju timove advokata i lobista kojima je jedini posao da produže zaštitu patenta što je duže moguće. I oduzeli smo kancelariji za patente vremena. Trebalo je 155 godina američkom zavodu za patente da izda prvih pet miliona patenata. Trebalo je samo 27 godina da se izda narednih pet miliona. Nismo postali drastično inventivniji. Korporacije su postale drastično bolje u poigravanju sa sistemom. Patenti lekova su eksplodirali - između 2006. i 2016. su se udvostručili. Ali uzmite u obzir ovo: velika većina lekova povezanih sa novim patentima za lekove nisu novi. Skoro osam od deset su za već postojeće, poput insulina ili aspirina. Moja organizacija, tim advokata i naučnika su nedavno sproveli istragu o 12 najprodavanijih lekova u Americi. Saznali smo da, u proseku, ima 125 patenata podnesenih za svaki lek. Često za stvari koje znamo da radimo već decenijama, poput spajanja dve pilule u jednu. Što viši patentski zid kompanija gradi, to duže zadržava svoj monopol. I nemajući sa kim da se takmiče, mogu da postavljaju cene kako hoće. I pošto su ovo lekovi, a ne dizajnerski satovi, mi nemamo izbora sem da platimo. Patentski zid je strategija da se blokira konkurencija. Ne za maksimalnih 14 godina, kako su prvobitno predvideli osnivači Amerike, niti 20 godina koliko je danas zakonski dozvoljeno, već za 40 ili više godina. U međuvremenu su cene lekova nastavile da rastu - 68 posto od 2012. To je sedam puta više od stope inflacije. I ljudi se muče ili umiru, jer ne mogu da priušte lekove. Sada želim da budem jasna o nečemu. Ovde se ne radi o predstavljanju farmaceutske industrije kao negativca. Ono o čemu danas pričam je da li sistem koji smo stvorili kako bismo promovisali napredak zapravo radi onako kako je zamišljeno. Naravno da se farmaceutske kompanije poigravaju sa sistemom, ali se poigravaju zato što mogu. Jer nismo uspeli da adaptiramo ovaj sistem današnjoj realnosti. Vlada izdaje jednu od najcenjenijih nagrada u biznisu - mogućnost kreiranja proizvoda koji je zaštićen od konkurencije - i traži sve manje i manje zauzvrat u našu korist. Zamislite da nagradite jednog autora za istu knjigu sa 100 Pulicerovih nagrada. (Mrmljanje) Ne mora da bude ovako. Možemo da stvorimo moderni patentni sistem, koji bi odgovarao potrebama društva 21. veka. A da bismo to uradili, treba da osmislimo patentni sistem koji služi javnosti, a ne samo korporacijama. Pa kako to da uradimo? Pet reformi. Prvo, treba da prestanemo da izdajemo toliko patenata. Pod Kenedijevom administracijom, u pokušaju da se suzbije rastuća cena lekova, član Kongresa iz Tenesija je predložio ideju. Rekao je, ''Ako želite da poboljšate lek, i želite da dobijete još jedan patent za isti, modifikovana verzija treba da bude znatno bolja, terapeutski, za pacijente.'' Zbog intenzivnog lobiranja, ova ideja nikada nije ugledala svetlost dana. Ali poboljšan patentni sistem bi osigurao i evoluirao ovaj jednostavan, a pametan predlog. Za dobijanja patenta, treba da izmislite nešto suštinski bolje od već postojećeg. Ovo ne bi trebalo da bude kontroverzno. Kao društvo, ostavljamo velike nagrade za velike ideje. Ne dajemo Mišelinove zvezdice za šefove kuhinja koji su samo poboljšali recept, dajemo ih onima koji su promenili način na koji razmišljamo o hrani. A ipak, izdajemo patente vredne milijarde dolara, zbog malih promena. Vreme je da podignemo standard. Drugo, treba da promenimo finansijske podsticaje Zavoda za patente. Upravo sada je prihod Zavoda za patente direktno povezan sa brojem patenata koje odobrava. To je kao da privatni zatvori zarađuju više ukoliko zatvore više ljudi - prirodno je da dolazi do više zatvaranja, ne manje. Isto je istinito i za patente. Treće, treba nam više javnog učešća. Sada je patentni sistem poput crne kutije. To je dvosmerni razgovor između patentnog sistema i industrije. Vi i ja nismo pozvani na tu žurku. Ali zamislite da je umesto toga Zavod za patente postao dinamični centar za građansku obuku i domišljatost, čiji su članovi ne samo tehnički eksperti i birokrate, već i sjajni pripovedači javnog zdravstva sa strašću prema nauci. Obični građani bi imali dostupne informacije o kompleksnim tehnologijama poput veštačke inteligencije ili modifikovanja gena, omogućavajući nam da učestvujemo u političkim razgovorima, koji direktno utiču na naše zdravlje i živote. Četvrto, treba da steknemo pravo odlaska na sud. Sada u Americi, nakon što se patent odobri, javnost nema legalnu poziciju. Samo oni sa komercijalnim interesom, često druge farmaceutske kompanije, imaju to pravo. Ali svedočila sam iz prve ruke kako se životi mogu spasiti kada obični građani imaju pravo odlaska na sud. U Indiji 2006, moja organizacija je radila sa zaštitnicima pacijenata, kako bismo legalno izazvali nepravedne patente lekova za HIV, u doba kada je dosta ljudi umiralo, jer su cene lekova bile nedostižne. Uspeli smo da spustimo cene lekova za 87 posto. (Aplauz) Za samo tri leka smo uspeli da uštedimo pola milijarde dolara zdravstvenim sistemima. Sada, slučajevi poput ovih mogu da sačuvaju milione života i milijarde dolara. Zamislite kada bi i Amerikanci imali pravo odlaska na sud. I naposletku, treba nam dobar nadzor. Treba nam nezavisna jedinica koja bi služila poput javnog zagovornika, redovno nadgledajući aktivnosti Zavoda za patente i izveštavajući Kongres. Da je jedinica poput ove postojala, opazili bi na primer, kompaniju Teranos, iz Silicijumske doline, pre nego što su dobili toliko patenata za testiranje krvi i stekli procenu na devet milijardi dolara dok u stvarnosti, uopšte nije postojao izum. Ova vrsta odgovornosti će postati izuzetno hitna. U doba ''23andMe", postavljaju se važna pitanja o tome da li kompanije mogu da patentiraju i prodaju naše genetske informacije i naše podatke o pacijentima. Treba da postanemo deo tih razgovora pre nego što bude prekasno. Naše informacije se koriste za stvaranje novih terapija. I kada dođe trenutak dijagnoze za mene i moju porodicu, ili za vas i vašu, da li ćemo se okrenuti humanitarnoj pomoći kako bismo spasili živote onih koje volimo To nije svet u kojem želim da živim. To nije svet koji želim za mog dvogodišnjeg sina. Moj tata sada stari, i i dalje je prilično brilijantan i moralan kao i uvek. Ponekad nas ljudi pitaju da li su se stvari između nas zahuktale: patentski naučnik i njegova ćerka, advokat za reformu patenata. To je takvo temeljno nerazumevanje o tome šta je u pitanju, jer nije o naučnicima nasuprot aktivista, ili o izumima nasuprot zaštite. Ovo je o ljudima, našoj potrazi za stvaranjem i našem pravu da živimo. Moj tata i ja razumemo da naša domišljatost i naše dostojanstvo idu ruku pod ruku. Na istoj smo strani. Vreme je da osmislimo patentni sistem koji oslikava to saznanje. Hvala. (Aplauz)