Usred svog doktorata, potpuno sam zablokirao. Svaki pravac istraživanja kojim bih se zaputio vodio je u ćorsokak. Kao da više nisam mogao zdravorazumski da zaključujem. Osećao sam se kao pilot koji leti kroz maglu i potpuno sam izgubio smernice. Prestao sam da se brijem. Nisam mogao da ustanem ujutru. Osećao sam da nisam dostojan da prođem kroz kapije univerziteta, jer nisam bio kao Ajnštajn ili Njutn ili bilo koji drugi naučnik o čijim rezultatima sam učio, jer u nauci učimo samo o rezultatima, ne o procesu. I naravno, nisam mogao biti naučnik. Ali imao sam dosta podrške i izgurao sam i otkrio nešto novo o prirodi. U pitanju je neverovatan osećaj mira, jer ste jedina osoba na svetu koja zna novi zakon prirode. Započeo sam drugi projekat za svoj doktorat i ponovo se desilo. Opet sam zablokirao i ipak izgurao. I počeo sam da razmišljam, možda ovde postoji šablon. Pitao sam ostale studente na doktoratu i rekli su: "Da, baš nam se to desilo, samo što nam niko nije ništa rekao o tome." Svi smo se bavili naukom kao da je ona niz logičnih koraka između pitanja i odgovora, ali istraživanje nema veze sa time. U isto vreme sam učio da budem glumac - improvizator. Dakle, fizičar u toku dana, a noću, smeh, skakanje, pevanje, sviranje gitare. Improvizacija, kao nauka, zalazi u nepoznato, jer morate da nastupite na sceni, bez reditelja, bez scenarija, bez ikakve ideje šta ćete prikazati, ili kakve će druge uloge biti. Ali za razliku od nauke, kada učite improvizaciju, kažu vam od prvog dana šta će vam se desiti na sceni. Bićete bedno poraženi. Zablokiraćete. A vežbaćemo kako da ostanemo kreativni unutar te blokade. Primera radi, tokom jedne vežbe svi smo stajali u krugu i svako je trebalo da odigra najgore moguće stepovanje i svi bi aplaudirali i navijali podržavajući te na sceni. Kada sam postao profesor i kada je trebalo da usmeravam svoje studente kroz njihove istraživačke projekte, opet sam shvatio da ne znam šta da radim. Provodio sam hiljade sati učeći fiziku, biologiju, hemiju, ali ni jedan sat, ni jedna ideja o tome kako biti mentor, kako usmeriti nekoga da zajedno pođete u nepoznato, o motivaciji. Stoga sam se okrenuo ka pozorištu improvizacije i rekao studentima prvoga dana šta ih očekuje kad započnu istraživanje, a to je vezano za našu predstavu o tome kako bi izgledalo istraživanje. Jer, vidite, svaki put kada ljudi nešto rade, na primer, ako bih želeo da dodirnem ovu tablu, moj mozak bi sagradio šablon, predviđanje o tome šta će tačno mišići raditi čak pre nego što pomerim ruku, a ako zablokiram, ako se šablon ne poklapa sa realnošću nastaje dodatni stres, kognitivna disonanca. Zato bi vaši šabloni trebalo da se poklapaju sa realnošću. Ali ako verujete u način na koji se nauka predaje i ako verujete u knjige, od vas se očekuje da pratite izvesan pravac pri istraživanju. Ako je A pitanje, B je odgovor, onda je istraživanje direktna putanja. Problem nastaje kada eksperiment ne uspe, ili student upadne u depresiju, to se onda prihvata kao nešto sasvim pogrešno, i izaziva ogroman stres. Izbog toga učim svoje studente nešto realističnijem pristupu. Evo primera kada se stvari ne poklapaju sa vašim šablonom. (Smeh) (Aplauz) Tako da učim svoje studente drugačijem pristupu. Ako je A pitanje, B je odgovor, ostanite kreativni u oblaku i započnete, I eksperiment ne uspeva, ne uspeva, eksperiment ne uspeva, ne uspeva dok ne dođete do tačke povezane sa negativnim emocijama kada se čini da vaše osnovne pretpostavke više nemaju smisla, kao da vam je neko izbio tlo pod nogama. I to mesto ja nazivam oblakom. Možete biti izgubljeni u oblaku na dan, nedelju, mesec, godinu, čitave karijere, ali ponekad, ako ste dovoljno srećne ruke i ako imate dovoljno podrške, u ponuđenim stvarima ili možda meditirajući o obliku tog oblaka, možete videti novi odgovor, C, i odlučite da pođete tim putem. I opet eksperiment ne uspeva, eksperiment ne uspeva ali uspete, i kažete svima o tome, objavivši članak koji govori A - C, što je odličan način komunikacije, dokle god ne zaboravite putanju koja vas je dovela dotle. Oblak je sastavni deo istraživanja, sastavni deo našeg zanata, jer se oblak nalazi na granici. Nalazi se na granici između poznatog i nepoznatog, jer da biste otkrili nešto sasvim novo, barem jedna od vaših osnovnih pretpostavki mora da se promeni, a to znači da u nauci mi činimo nešto sasvim herojski. Svakoga dana, pokušavamo da dopremo do granice između poznatog i nepoznatog i suočimo se sa oblakom. Primetićete da sam stavio B u oblast poznatog, jer znamo za B od samog početka, dok je C daleko interesantnije i mnogo bitnije od B. Dakle, B je neophodno da bi se započelo, dok je C daleko prefinjenije, i to je fantastični aspekt istraživanja. Samo saznanje o toj reči, oblak, je bilo transformišuće za moju istraživačku grupu jer bi mi studenti prišli sa rečima: "Uri, u oblaku sam," i ja bih rekao, "Odlično, mora da se osećaš bedno." (Smeh) Ali nekako sam zadovoljan, jer smo možda bliži granici između poznatog i nepoznatog, i imamo šansu da otkrijemo nešto potpuno novo, jer, zbog načina na koji naš um funkcioniše, samo saznanje da je oblak normalan, čak neophodan, i zapravo veoma lep, možemo se priključiti Udruženju onih koji cene oblak, i na taj način uklonimo osećaj da nešto nije u redu sa nama. I ja, kao mentor, znam šta da radim, a to je da više podržavam svoje studente jer istraživanje u psihologiji pokazuje da ako se plašite ili očajavate, vaš um se sužava na uljuljkan i konzervativan način razmišljanja. Ako želite da istražite rizične putanje koje su neophodne za izlazak iz oblaka, potrebna su vam drugačija osećanja - solidarnost, podrška, nada - koji dolaze iz odnosa sa nekim drugim, stoga kao i u improvizacionom pozorištu, u nauci, najbolje je ići ka nepoznatom zajedno. Dakle, znajući o oblaku, iz improvacionog pozorišta može se naučiti veoma dobar način za komunikaciju unutar oblaka. Zasnovan je na centralnom principu improvizacionog pozorišta, koje mi je opet pomoglo s ovim. Treba reći: "Da, i" ponudama koje dolaze od strane drugih glumaca. To znači prihvatiti ponude i nadgraditi ih rekavši "Da, i". Na primer, ako jedan glumac kaže: "Ovde se nalazi bazen", a drugi glumac kaže: "Ne, to je samo pozornica", improvizacija se završava. Improvizacija je gotova i svi se osećaju isfrustrirano. To se zove blokiranje. Ako niste obazrivi u komunikaciji, naučni razgovori mogu biti puni blokiranja. Reći "Da, i" bi zvučalo ovako. "Evo bazena." "Da, hajde da uskočimo." "Vidi, kit! Hajde da ga uhvatimo za rep. Odvući će nas na mesec!" Dakle rekavši "Da, i" prevazilazimo unutarnjeg kritičara. Svi imamo unutarnjeg kritičara koji kao da pazi na sve što govorimo, da ljudi ne misle da smo nepristojni ili ludi ili neoriginalni, a nauka je puna straha od neoriginalnosti. Rekavši "Da, i" prevazilazimo kritičara i otvaramo skrivena vrata kreativnosti za koja nismo ni znali da su u nama, i koja često nose odgovor o oblaku. Vidite, znajući za oblak i rekavši "Da, i" učinilo je moju laboratoriju veoma kreativnom. Studenti su počeli da testiraju ideje jedni drugih i došli smo do iznenađujućih otkrića u interakciji fizike i biologije. Na primer, zaglavili smo se godinu dana pokušavajući da razumemo složenost biohemijskih veza unutar ćelija i rekli smo: "Duboko smo u oblaku," i pričali smo kroz šalu kada je moj student Šaj Šen Or rekao: "Hajde da to sve nacrtamo, te veze," i umesto da kažemo: "Ali ovo smo već toliko puta uradili i nije upalilo," rekao sam "Hajde, i hajde da to radimo na ogromnom papiru," i onda je Ron Milo rekao: "Hajde da koristimo ogroman papir za arhitektonski dizajn, znam gde se to štampa," odštampali smo veze, pogledali ih, i tada smo došli do našeg najbitnijeg otkrića, da je ovaj komplikovani sistem zapravo sastavljen od šačice jednostavnih, interaktivnih šablona koji se ponavljaju, kao motivi na vitražu. Zovemo ih motivima mreže, i to su osnovna kola koja nam pomažu da razumemo način na koji ćelije donose odluke u svim organizmima, uključujući naše telo. Nedugo potom, pozvan sam da držim govore hiljadama naučnika širom sveta, ali znanje o oblaku i navika da se kaže "Da, i" ostali su samo u mojoj laboratoriji, jer vidite, u nauci ne pričamo o procesu, nečemu subjektivnom ili emotivnom. Pričamo o rezultatima. Tako da se o tome ne može pričati na konferencijama. Bilo je nezamislivo. I viđao sam kako se naučnici u drugim grupama zaglavljuju se bez i reči opisa o tome šta vide, i na koji način razmišljaju, svedeni su na sigurne staze i njihova nauka nije ostvarila pun potencijal i bili su veoma nezadovoljni. I pomislio sam, tako to ide. Pokušaću da učinim svoju laboratoriju što kreativnijom i ako svi budu to isto radili, nauka će vremenom postati sve bolja i bolja. Taj način razmišljanja se okončao kada sam slučajno otišao da čujem Evelin Foks Keler kako govori o svom iskustvu žene u svetu nauke. Pitala je: "Zašto ne pročamo o subjektivnim i emotivnim aspektima bavljenja naukom? To nije slučajno. Stvar je u vrednostima." Vidite, nauka teži ka znanju koje je objektivno i racionalno. To je predivna stvar u nauci. Ali sa druge strane imamo kulturološki mit da je bavljenje naukom, ono što radimo na dnevnoj bazi da dođemo do tog znanja, takođe objektivno i racionalno, kao gospodin Spok. A kada obeležite nešto kao objektivno i racionalno, automatski, sa druge strane, subjektivno i emotivno postaje obeleženo kao nenaučno ili kao pretnja nauci, i o tome se prosto ne priča. I kada sam to čuo, da nauku prati kultura, sve je došlo na svoje mesto, jer ako nauku prati kultura, kultura može biti promenjena, i ja mogu biti agent promene radeći na tome da promenim kulturu nauke na koji god mogu način. I na prvom sledećem predavanju pričao sam o svom pogledu na nauku, a onda o važnosti subjektivnih i emotivnih aspekta nauke i kako bi trebalo pričati o tome, i pogledao sam publiku, i bili su hladni. Nisu mogli da čuju šta govorim u kontekstu 10 uzastopnih PowerPoint prezentacija. I nastavio sam da pokušavam, konferenciju za konferencijom, ali nisam dopirao do njih. Bio sam u oblaku. Na kraju sam uspeo da izađem iz oblaka koristeći improvizaciju i muziku. Od tada, na svakom predavanju, održim naučno predavanje i još jedno, specijalno predavanje sa imenom "Ljubav i strah u laboratoriji" i počinjem sa pesmom o najvećem strahu naučnika, a to je da vredno radimo, otkrijemo nešto novo a neko drugi to objavi pre nas. To zovemo krađom, a krađa je užasna. Čini da se plašimo da pričamo jedan sa drugim što je bezveze, jer smo počeli da se bavimo naukom da bismo delili ideje i da bismo učili jedni od drugih, i onda otpevam bluz pesmu, koja - (Aplauz) - se zove "Ponovo pokraden," i tražim od publike da mi budu pomoćni vokali, i kažem im, "Vaš tekst je "Krađa, krađa." Zvuči ovako : "Krađa, krađa" Ide ovako. ♪ Ponovo sam pokraden ♪ ♪ Krađa, krađa! ♪ I onda krenemo. ♪ Ponovo sam pokraden ♪ ♪ Krađa, krađa! ♪ ♪Ponovo sam pokraden♪ ♪ Krađa, krađa! ♪ ♪ Ponovo sam pokraden ♪ ♪ Krađa, krađa! ♪ ♪ Ponovo sam pokraden ♪ ♪ Krađa, krađa! ♪ ♪ O mama, zar ne osećaš moj bol ♪ ♪ Nebesa, pomozite, ponovo sam pokraden ♪ (Aplauz) Hvala. Hvala na pomoćnim vokalima. I svi se smeju, počnu da dišu, primećuju druge naučnike oko njih sa istim problemima, i počnemo da pričamo o emotivnim i subjektivnim stvarima u istraživanju. I čini se kao da je ogroman tabu nestao. Napokon, možemo pričati o tome na naučnoj konferenciji. I naučnici su počeli da formiraju grupe koje se redovno sreću i daju prostora da se priča o emotivnim i subjektivnim stvarima koje se dešavaju mentorima dok idu u nepoznato i čak su započeli kurseve o procesu bavljenja naukom, o zajedničkom odlasku u nepoznato, i mnogim drugim stvarima. Stoga je moja vizija da, kao što svaki naučnik zna za reč "atom," da je materija sastavljena od atoma, svaki naučnik na svetu zna reči "oblak" i "Da, i" i nauka će postati mnogo kreativnija, doći će se do mnogo neočekivanih otkrića u korist svih nas, i bila bi mnogo zabavnija. I ono što bih zatražio da zapamtite iz ovog predavanja je da kada se sledeći put sretnete sa nerešivim problemom na poslu ili u životu, postoji reč za to što vidite. Oblak. I možete proći kroz taj oblak ne sami, već zajedno sa nekim ko vas podržava rekavši "Da, i" vašim idejama, da vam pomogne da kažete "Da, i" sopstvenim idejama i poveća šansu da kroz pramenove oblaka nađete momenat mira u kome po prvi put nazrete vaše neočekivano otkriće, vaše C. Hvala vam. (Aplauz)