Usred svog doktorata,
potpuno sam zablokirao.
Svaki pravac istraživanja
kojim bih se zaputio
vodio je u ćorsokak.
Kao da više nisam mogao
zdravorazumski da zaključujem.
Osećao sam se kao pilot
koji leti kroz maglu
i potpuno sam izgubio smernice.
Prestao sam da se brijem.
Nisam mogao da ustanem ujutru.
Osećao sam da nisam dostojan
da prođem kroz kapije univerziteta,
jer nisam bio kao Ajnštajn ili Njutn
ili bilo koji drugi naučnik
o čijim rezultatima
sam učio, jer u nauci
učimo samo o rezultatima, ne o procesu.
I naravno, nisam mogao biti naučnik.
Ali imao sam dosta podrške
i izgurao sam
i otkrio nešto novo o prirodi.
U pitanju je neverovatan osećaj mira,
jer ste jedina osoba na svetu
koja zna novi zakon prirode.
Započeo sam drugi projekat
za svoj doktorat
i ponovo se desilo.
Opet sam zablokirao i ipak izgurao.
I počeo sam da razmišljam,
možda ovde postoji šablon.
Pitao sam ostale studente
na doktoratu i rekli su:
"Da, baš nam se to desilo,
samo što nam niko
nije ništa rekao o tome."
Svi smo se bavili naukom
kao da je ona
niz logičnih koraka
između pitanja i odgovora,
ali istraživanje nema veze sa time.
U isto vreme sam učio
da budem glumac - improvizator.
Dakle, fizičar u toku dana,
a noću, smeh, skakanje, pevanje,
sviranje gitare.
Improvizacija,
kao nauka, zalazi u nepoznato,
jer morate da nastupite na sceni,
bez reditelja, bez scenarija,
bez ikakve ideje šta ćete prikazati,
ili kakve će druge uloge biti.
Ali za razliku od nauke,
kada učite improvizaciju,
kažu vam od prvog dana
šta će vam se desiti na sceni.
Bićete bedno poraženi.
Zablokiraćete.
A vežbaćemo kako da ostanemo kreativni
unutar te blokade.
Primera radi, tokom jedne vežbe
svi smo stajali u krugu
i svako je trebalo da odigra
najgore moguće stepovanje
i svi bi aplaudirali
i navijali
podržavajući te na sceni.
Kada sam postao profesor
i kada je trebalo
da usmeravam svoje studente
kroz njihove istraživačke projekte,
opet sam shvatio
da ne znam šta da radim.
Provodio sam hiljade sati učeći fiziku,
biologiju, hemiju,
ali ni jedan sat, ni jedna ideja
o tome kako biti mentor,
kako usmeriti nekoga
da zajedno pođete u nepoznato,
o motivaciji.
Stoga sam se okrenuo
ka pozorištu improvizacije
i rekao studentima prvoga dana
šta ih očekuje kad započnu istraživanje,
a to je vezano za našu predstavu
o tome kako bi izgledalo istraživanje.
Jer, vidite, svaki put
kada ljudi nešto rade,
na primer, ako bih želeo
da dodirnem ovu tablu,
moj mozak bi sagradio šablon,
predviđanje o tome
šta će tačno mišići raditi
čak pre nego što pomerim ruku,
a ako zablokiram,
ako se šablon ne poklapa sa realnošću
nastaje dodatni stres,
kognitivna disonanca.
Zato bi vaši šabloni trebalo
da se poklapaju sa realnošću.
Ali ako verujete u način na koji
se nauka predaje i ako verujete
u knjige, od vas se očekuje
da pratite izvesan pravac
pri istraživanju.
Ako je A pitanje,
B je odgovor,
onda je istraživanje direktna putanja.
Problem nastaje kada eksperiment ne uspe,
ili student upadne u depresiju,
to se onda prihvata
kao nešto sasvim pogrešno,
i izaziva ogroman stres.
Izbog toga učim svoje studente
nešto realističnijem pristupu.
Evo primera
kada se stvari ne poklapaju
sa vašim šablonom.
(Smeh)
(Aplauz)
Tako da učim svoje studente
drugačijem pristupu.
Ako je A pitanje,
B je odgovor,
ostanite kreativni u oblaku
i započnete,
I eksperiment ne uspeva, ne uspeva,
eksperiment ne uspeva, ne uspeva
dok ne dođete do tačke
povezane sa negativnim emocijama
kada se čini da vaše osnovne pretpostavke
više nemaju smisla,
kao da vam je neko izbio tlo pod nogama.
I to mesto ja nazivam oblakom.
Možete biti izgubljeni u oblaku
na dan, nedelju, mesec, godinu,
čitave karijere,
ali ponekad, ako ste dovoljno srećne ruke
i ako imate dovoljno podrške,
u ponuđenim stvarima
ili možda meditirajući
o obliku tog oblaka,
možete videti novi odgovor,
C, i odlučite da pođete tim putem.
I opet eksperiment ne uspeva,
eksperiment ne uspeva
ali uspete,
i kažete svima o tome,
objavivši članak koji govori A - C,
što je odličan način komunikacije,
dokle god ne zaboravite putanju
koja vas je dovela dotle.
Oblak je sastavni deo
istraživanja, sastavni deo našeg zanata,
jer se oblak nalazi na granici.
Nalazi se na granici
između poznatog
i nepoznatog,
jer da biste otkrili nešto sasvim novo,
barem jedna od vaših osnovnih
pretpostavki mora da se promeni,
a to znači da u nauci
mi činimo nešto sasvim herojski.
Svakoga dana, pokušavamo da dopremo
do granice između poznatog i nepoznatog
i suočimo se sa oblakom.
Primetićete da sam stavio B
u oblast poznatog,
jer znamo za B od samog početka,
dok je C daleko interesantnije
i mnogo bitnije od B.
Dakle, B je neophodno da bi se započelo,
dok je C daleko prefinjenije,
i to je fantastični aspekt istraživanja.
Samo saznanje o toj reči, oblak,
je bilo transformišuće
za moju istraživačku grupu
jer bi mi studenti prišli sa rečima:
"Uri, u oblaku sam,"
i ja bih rekao, "Odlično,
mora da se osećaš bedno."
(Smeh)
Ali nekako sam zadovoljan,
jer smo možda bliži granici
između poznatog i nepoznatog,
i imamo šansu da otkrijemo
nešto potpuno novo,
jer, zbog načina na koji
naš um funkcioniše,
samo saznanje da je oblak
normalan, čak neophodan,
i zapravo veoma lep,
možemo se priključiti
Udruženju onih koji cene oblak,
i na taj način uklonimo osećaj da nešto
nije u redu sa nama.
I ja, kao mentor, znam šta da radim,
a to je da više podržavam svoje studente
jer istraživanje u psihologiji pokazuje
da ako se plašite ili očajavate,
vaš um se sužava
na uljuljkan i konzervativan
način razmišljanja.
Ako želite da istražite rizične putanje
koje su neophodne
za izlazak iz oblaka,
potrebna su vam drugačija osećanja -
solidarnost, podrška, nada -
koji dolaze iz odnosa
sa nekim drugim,
stoga kao i
u improvizacionom pozorištu,
u nauci, najbolje je ići ka nepoznatom
zajedno.
Dakle, znajući o oblaku,
iz improvacionog pozorišta može se naučiti
veoma dobar način za komunikaciju
unutar oblaka.
Zasnovan je na centralnom principu
improvizacionog pozorišta,
koje mi je opet
pomoglo s ovim.
Treba reći: "Da, i"
ponudama koje dolaze
od strane drugih glumaca.
To znači prihvatiti ponude
i nadgraditi ih rekavši "Da, i".
Na primer, ako jedan glumac kaže:
"Ovde se nalazi bazen",
a drugi glumac kaže:
"Ne, to je samo pozornica",
improvizacija se završava.
Improvizacija je gotova
i svi se osećaju isfrustrirano.
To se zove blokiranje.
Ako niste obazrivi u komunikaciji,
naučni razgovori
mogu biti puni blokiranja.
Reći "Da, i" bi zvučalo ovako.
"Evo bazena."
"Da, hajde da uskočimo."
"Vidi, kit! Hajde da ga uhvatimo za rep.
Odvući će nas na mesec!"
Dakle rekavši "Da, i" prevazilazimo
unutarnjeg kritičara.
Svi imamo unutarnjeg kritičara
koji kao da pazi na
sve što govorimo,
da ljudi ne misle da smo nepristojni
ili ludi ili neoriginalni,
a nauka je puna straha
od neoriginalnosti.
Rekavši "Da, i" prevazilazimo kritičara
i otvaramo skrivena vrata kreativnosti
za koja nismo ni znali da su u nama,
i koja često nose odgovor
o oblaku.
Vidite, znajući za oblak
i rekavši "Da, i"
učinilo je moju laboratoriju
veoma kreativnom.
Studenti su počeli da testiraju
ideje jedni drugih
i došli smo do iznenađujućih otkrića
u interakciji fizike i biologije.
Na primer, zaglavili smo se
godinu dana pokušavajući
da razumemo složenost
biohemijskih veza unutar ćelija
i rekli smo: "Duboko smo u oblaku,"
i pričali smo kroz šalu
kada je moj student Šaj Šen Or rekao:
"Hajde da to sve nacrtamo, te veze,"
i umesto da kažemo:
"Ali ovo smo već toliko puta uradili
i nije upalilo,"
rekao sam "Hajde, i
hajde da to radimo na ogromnom papiru,"
i onda je Ron Milo rekao:
"Hajde da koristimo ogroman papir
za arhitektonski dizajn,
znam gde se to štampa,"
odštampali smo veze, pogledali ih,
i tada smo došli do našeg
najbitnijeg otkrića,
da je ovaj komplikovani sistem
zapravo sastavljen
od šačice jednostavnih, interaktivnih
šablona koji se ponavljaju,
kao motivi na vitražu.
Zovemo ih motivima mreže,
i to su osnovna kola
koja nam pomažu da razumemo
način na koji ćelije donose odluke
u svim organizmima, uključujući naše telo.
Nedugo potom,
pozvan sam da držim govore
hiljadama naučnika širom sveta,
ali znanje o oblaku
i navika da se kaže "Da, i"
ostali su samo u mojoj laboratoriji,
jer vidite, u nauci ne pričamo o procesu,
nečemu subjektivnom ili emotivnom.
Pričamo o rezultatima.
Tako da se o tome ne može
pričati na konferencijama.
Bilo je nezamislivo.
I viđao sam kako se naučnici
u drugim grupama
zaglavljuju se bez i reči opisa
o tome šta vide,
i na koji način razmišljaju,
svedeni su na sigurne staze
i njihova nauka nije ostvarila
pun potencijal
i bili su veoma nezadovoljni.
I pomislio sam, tako to ide.
Pokušaću da učinim svoju laboratoriju
što kreativnijom
i ako svi budu to isto radili,
nauka će vremenom postati
sve bolja i bolja.
Taj način razmišljanja se okončao
kada sam slučajno otišao
da čujem Evelin Foks Keler
kako govori o svom iskustvu
žene u svetu nauke.
Pitala je:
"Zašto ne pročamo o subjektivnim
i emotivnim aspektima bavljenja naukom?
To nije slučajno. Stvar je u vrednostima."
Vidite, nauka teži ka znanju
koje je objektivno i racionalno.
To je predivna stvar u nauci.
Ali sa druge strane
imamo kulturološki mit
da je bavljenje naukom,
ono što radimo na dnevnoj bazi
da dođemo do tog znanja,
takođe objektivno i racionalno,
kao gospodin Spok.
A kada obeležite nešto
kao objektivno i racionalno,
automatski, sa druge strane,
subjektivno i emotivno
postaje obeleženo kao nenaučno
ili kao pretnja nauci,
i o tome se prosto ne priča.
I kada sam to čuo,
da nauku prati kultura,
sve je došlo na svoje mesto,
jer ako nauku prati kultura,
kultura može biti promenjena,
i ja mogu biti agent promene
radeći na tome da promenim kulturu
nauke na koji god mogu način.
I na prvom sledećem predavanju
pričao sam o svom pogledu na nauku,
a onda o važnosti
subjektivnih i emotivnih aspekta nauke
i kako bi trebalo pričati o tome,
i pogledao sam publiku,
i bili su hladni.
Nisu mogli da čuju šta govorim
u kontekstu 10 uzastopnih
PowerPoint prezentacija.
I nastavio sam da pokušavam,
konferenciju za konferencijom,
ali nisam dopirao do njih.
Bio sam u oblaku.
Na kraju sam uspeo da izađem iz oblaka
koristeći improvizaciju i muziku.
Od tada, na svakom predavanju,
održim naučno predavanje i još jedno,
specijalno predavanje
sa imenom "Ljubav i strah u laboratoriji"
i počinjem sa pesmom
o najvećem strahu naučnika,
a to je da vredno radimo,
otkrijemo nešto novo
a neko drugi to objavi pre nas.
To zovemo krađom,
a krađa je užasna.
Čini da se plašimo da pričamo
jedan sa drugim
što je bezveze,
jer smo počeli da se bavimo naukom
da bismo delili ideje
i da bismo učili jedni od drugih,
i onda otpevam bluz pesmu,
koja - (Aplauz) -
se zove "Ponovo pokraden,"
i tražim od publike da mi budu
pomoćni vokali,
i kažem im, "Vaš tekst je "Krađa, krađa."
Zvuči ovako : "Krađa, krađa"
Ide ovako.
♪ Ponovo sam pokraden ♪
♪ Krađa, krađa! ♪
I onda krenemo.
♪ Ponovo sam pokraden ♪
♪ Krađa, krađa! ♪
♪Ponovo sam pokraden♪
♪ Krađa, krađa! ♪
♪ Ponovo sam pokraden ♪
♪ Krađa, krađa! ♪
♪ Ponovo sam pokraden ♪
♪ Krađa, krađa! ♪
♪ O mama, zar ne osećaš moj bol ♪
♪ Nebesa, pomozite,
ponovo sam pokraden ♪
(Aplauz)
Hvala.
Hvala na pomoćnim vokalima.
I svi se smeju, počnu da dišu,
primećuju druge naučnike oko njih
sa istim problemima,
i počnemo da pričamo o emotivnim
i subjektivnim stvarima u istraživanju.
I čini se kao da je ogroman tabu nestao.
Napokon, možemo pričati
o tome na naučnoj konferenciji.
I naučnici su počeli da formiraju grupe
koje se redovno sreću i daju prostora
da se priča o emotivnim i subjektivnim
stvarima koje se dešavaju mentorima
dok idu u nepoznato
i čak su započeli kurseve
o procesu bavljenja naukom,
o zajedničkom odlasku u nepoznato,
i mnogim drugim stvarima.
Stoga je moja vizija da,
kao što svaki naučnik zna za reč "atom,"
da je materija sastavljena od atoma,
svaki naučnik na svetu zna
reči "oblak" i "Da, i"
i nauka će postati mnogo kreativnija,
doći će se do mnogo neočekivanih otkrića
u korist svih nas,
i bila bi mnogo zabavnija.
I ono što bih zatražio da zapamtite
iz ovog predavanja
je da kada se sledeći put sretnete
sa nerešivim problemom
na poslu ili u životu,
postoji reč za to što vidite.
Oblak.
I možete proći kroz taj oblak
ne sami, već zajedno
sa nekim ko vas podržava
rekavši "Da, i" vašim idejama,
da vam pomogne da kažete
"Da, i" sopstvenim idejama
i poveća šansu da
kroz pramenove oblaka
nađete momenat mira
u kome po prvi put nazrete
vaše neočekivano otkriće,
vaše C.
Hvala vam.
(Aplauz)