Započela bih pričom o jednome od mojih najboljih prijatelja, ime mu je Okoloma Maduewesi. Okoloma je živio u mojoj ulici i pazio me poput starijeg brata. Kad mi se netko sviđao, pitala bih Okolomu za mišljenje. Okoloma je umro u velikoj avionskoj nesreći u Sosolisu u Nigeriji, u prosincu 2005. Gotovo prije točno 7 godina. Okoloma je bio osoba s kojom sam se mogla svađati, smijati i pričati. Također je bio prva osoba koja me prozvala feministom. Bilo mi je oko 14 godina, bili smo kod njega i svađali smo se. Oboje nakostriješeni s polovičnim znanjem iz knjiga koje smo pročitali. Ne sjećam se o čemu je točno ova prepirka bila, ali sjećam se da sam se svađala i svađala... Okoloma me pogledao i rekao, "Znaš, ti si feminist." To nije bio kompliment. (Smijeh) Mogla sam to shvatiti iz tona, istog onog tona koji biste koristili da kažete nešto poput, "Ti podržavaš terorizam." (Smijeh) Nisam znala točno što znači ta riječ "feminist", a nisam htjela to Okolomi dati do znanja. Pa sam to zanemarila i nastavila se prepirati. Prvo što sam planirala učiniti kad sam stigla kući bilo je provjeriti značenje riječi "feminist". Nekoliko godina kasnije, napisala sam roman o muškarcu koji, između ostalog, tuče suprugu i čija priča ne završi baš dobro. Dok sam promovirala roman u Nigeriji, novinar, drag čovjek dobrih namjera, kaže mi da mi želi dati savjet. Nigerijcima danas ovdje je sigurno poznato kako brzo naši ljudi daju savjete koje nitko nije tražio. Rekao mi je da ljudi govore da je moj roman feministički i njegov savjet meni -- tužno je odmahivao glavom dok je pričao -- bio je da se ne smijem nazivati feministkinjom jer feministkinje su žene koje su nesretne jer ne mogu naći muža. (Smijeh) Tako sam se odlučila nazivati "sretnom feministkinjom." Onda je obrazovana žena iz Nigerije rekla da feminizam nije naša kultura i da feminizam nije afrički, te da se nazivam feministkinjom jer su me pokvarile "zapadnjačke knjige." To me nasmijalo jer su mnoga djela koja sam tada čitala bila izraženo nefeministička. Mislim da sam pročitala sve do jednog Mills & Boon ljubića do svoje šesnaeste godine. I svaki put kad sam pokušala čitati knjige koje se nazivaju "feministički klasici", bilo bi mi dosadno i baš sam se mučila dovršiti ih. No, kako je feminizam bio neafrički, odlučila sam da ću se od tada zvati "sretna afrička feministkinja." U jednom trenutku bila sam sretna afrička feministkinja koja ne mrzi muškarce i koja voli sjajilo za usne i koja nosi visoke pete za sebe a ne za muškarce. (Smijeh) Naravno da je većina ovoga bila u šali, ali ta riječ feminist nosi tako puno negativnosti. Mrziš muškarce, mrziš grudnjake, mrziš afričku kulturu, u tom smislu. Sad da vam ispričam priču iz djetinjstva. Kad sam išla u osnovnu školu, učiteljica je početkom polugodišta rekla da će razredu dati test i tko god bude imao najviše bodova taj će biti redar. Redarstvo je bila velika stvar. Kao redar zapisivali ste imena galamdžija -- (Smijeh) što je samo po sebi velika moć. No, učiteljica bi također dala i štap koji biste držali u ruci prilikom šetnje i patroliranja po učionici. Naravno, nije bilo dozvoljeno koristiti štap, ali za devetogodišnju mene to je bila uzbudljiva pomisao. Itekako sam željela biti redar. I dobila sam najviše bodova u tom testu. Zatim je, na moje iznenađenje, učiteljica rekla da redar mora biti dečko. Zaboravila je to pojasniti ranije jer je pretpostavljala da je ... očito. (Smijeh) Dječak je imao drugi najviši rezultat u testu i on će postati redar. Ono što je još zanimljivije u ovom slučaju je da je dječak bio slatka nježna duša koju nije zanimalo patroliranje po razredu sa štapom dok sam ja imala sve ambicije za to. No, ja sam žensko, a on je muško, pa je tako on postao redar. Nikad nisam zaboravila taj incident. Često pogriješim misleći da je ono što je meni očito jednako očito i svima drugima. Uzmimo, za primjer, mog prijatelja Louisa. Louis je briljantan progresivan muškarac s kojim bih vodila razgovore i rekao bi mi, "Ne znam kako to misliš da je ženama drugačije ili teže. Možda nekad prije, ali ne sada." Nisam razumjela kako Louis nije vidio ono što se činilo očitim. Onda smo jedne večeri, u Lagosu, Louis i ja izašli s prijateljima. Za vas koji niste upoznati s Lagosom, postoji jedna predivna stalna pojava, nekolicina energičnih muškaraca koji se smucaju ispred ustanova i dramatično vam "pomažu" parkirati vaš automobil. Zadivila me ta posebna teatralnost muškarca koji nam je našao parkirno mjesto tu večer. Na odlasku sam mu odlučila dati napojnicu. Otvorila sam svoju torbu, posegnula unutra, izvadila svoj novac koji sam zaradila na svome poslu i dala ga muškarcu. A taj muškarac koji je bio jako zahvalan i sretan, uzeo je novac od mene, pogledao Louisa i rekao "Hvala Vam, gospodine!" (Smijeh) Louis me pogledao, iznenađen, i upitao, "Zašto meni zahvaljuje? Nisam mu ja dao novac." Tada sam na Louisovom licu uočila da počinje shvaćati. Muškarac je vjerovao da novac koji mu ja dajem mora svakako dolaziti od Louisa. Jer, Louis je muškarac. Muškarci i žene su različiti. Imamo različite hormone, različite seksualne organe, različite biološke sposobnosti. Žene mogu roditi, muškarci ne. Barem, ne zasad. (Smijeh) Muškarci imaju testosteron i općenito su fizički snažniji od žena. Nešto je više žena nego muškaraca na svijetu, oko 52 posto svjetske populacije su žene. No, većinu moćnih i prestižnih mjesta zauzimaju muškarci. Pokojna kenijska nobelovka, Wangari Maathai, rekla je jednostavno i sažeto: "Što više ideš, manje je žena." Tijekom američkih izbora, stalno se spominjao Zakon Lilly Ledbetter, a ako pogledamo poviše lijepog aliterativnog imena tog zakona, zapravo se radi o muškarcu i ženi koji rade isti posao, s jednakim kvalifikacijama, a muškarac je plaćen više jer je muškarac. Tako da, doslovno, muškarci vladaju svijetom, što je imalo smisla prije tisuću godina jer su ljudska bića živjela u svijetu u kojem je fizička snaga bila najvažniji atribut za opstanak. Fizički snažnija osoba je imala više šanse za vodstvo, a muškarci, općenito, jesu fizički snažniji. Naravno, ima puno iznimki. (Smijeh) No, danas živimo u bitno drugačijem svijetu. Osoba koja ima najveće šanse za vodstvo nije fizički snažnija osoba; to je osoba koja je kreativnija, osoba koja je inteligentnija, osoba koja je inovativnija, a za te atribute ne postoje hormoni. Muškarac ima jednake šanse da bude inteligentan, da bude kreativan, da bude inovativan. Evoluirali smo; ali čini mi se da nam ideje o rodu nisu evoluirale. Prije nekoliko tjedana, ušla sam u jedan od najboljih nigerijskih hotela. Htjela sam osloviti hotel, ali mislim da ipak ne bih trebala. Zaštitar na ulazu me zaustavio i postavljao mi neprijatna pitanja jer je njegova automatska pretpostavka bila da je nigerijka koja sama dolazi u hotel - prostitutka. Usput, zašto se ti hoteli fokusiraju na navodnu ponudu umjesto na potražnju za prostitutkama? U Lagosu ne mogu sama ući u mnoge "ugledne" barove i klubove. Ne puštaju žene same unutra, mora vas pratiti muškarac. Svaki put kad uđem u nigerijski restoran s muškarcem, konobar pozdravi muškarca, a mene ignorira. Konobari su proizvod -- (Smijeh) Sad su neke žene pomislile, "Da! To i ja mislim!" Konobari su proizvodi društva koje ih je naučilo da su muškarci važniji od žena. Znam da konobari ne misle ništa zlo. No, jedno je znati to intelektualno, a sasvim drugo osjetiti to emocionalno. Svaki put kad me ignoriraju osjećam se nevidljivom. Uzrujam se. Želim im reći da sam i ja jednako tako čovjek kao i muškarac, da jednako tako zavrjeđujem priznanje. To su sitnice, ali ponekad sitnice najjače bole. Nedavno sam napisala članak o tome što to znači biti mlada žena u Lagosu i izdavači su mi rekli, "Zvuči tako ljutito." Naravno da je ljutito! (Smijeh) Ja jesam ljuta. Rod onako kako funkcionira danas je strašna nepravda. Svi bismo trebali biti ljuti. Ljutnja ima dugu povijest povlačenja pozitivne promjene; no, uz to što sam ljuta, također sam puna nade. Duboko vjerujem u sposobnost ljudskih bića da budu bolji. Rod je važan svugdje u svijetu, ali želim se fokusirati na Nigeriju i na Afriku općenito, jer to poznajem i zato što mi je tamo srce. Danas želim zamoliti da počnemo sanjati i planirati drugačiji svijet, pošteniji svijet, svijet sretnijih muškaraca i žena koji su vjerniji sami sebi. Evo kako početi: moramo naše kćerke odgajati drugačije. Moramo također i naše sinove odgajati drugačije. Ne činimo uslugu dječacima s obzirom na to kako ih odgajamo; gušimo ljudskost dječaka. Imamo jako usku definiciju muževnosti tako da ona postaje čvrst mali kavez u koji stavljamo dječake. Učimo dječake da se boje straha. Učimo dječake da se boje slabosti, osjetljivosti. Učimo ih da prikriju svoje pravo ja, jer moraju biti, kako kažu u Nigeriji, "čvrsti muškarci!" U srednjoj školi, dječak i djevojčica, oboje tinejdžeri, oboje s istim džeparcem, izašli bi i onda bi se uvijek od dječaka očekivalo da plati kako bi dokazao svoju muževnost. A ipak se pitamo zašto dječaci češće kradu novac od svojih roditelja. Što da su i dječaci i djevojčice odgajani tako da ne povezuju muževnost s novcem? Što da stav nije "dečko mora platiti" nego "tko god ima više treba platiti?" Naravno, zbog te povijesne prednosti, uglavnom su muškarci ti koji danas imaju više, ali počnemo li djecu odgajati drugačije, onda za pedeset ili sto godina dječaci više neće biti pod pritiskom da dokažu svoju muževnost. No, daleko najgore što činimo muškima, čineći da osjećaju da moraju biti čvrsti, je to što im usađujemo jako krhki ego. Što više muškarac osjeća da mora biti "čvrst", to mu je slabiji ego. Zatim činimo još veću štetu djevojčicama, jer ih odgajamo da služe tom krhkom egu. Učimo djevojčice da se stisnu, da se učine manjima, kažemo djevojčicama, "Možeš imati ambicije, ali ne previše." (Smijeh) "Moraš ciljati na to da budeš uspješna, ali ne preuspješna, inače ćeš biti prijetnja muškarcu." Ako u vezi s muškarcem si ti hranitelj, moraš se praviti da nije tako, pogotovo u javnosti, inače ćeš ga uškopiti. No, što ako preispitamo samu pretpostavku? Zašto bi ženin uspjeh trebao biti prijetnja muškarcu? Što ako odlučimo jednostavno se riješiti te riječi, a mislim da nijednu englesku riječ ne volim manje od "emaskulacije." Jedan poznanik iz Nigerije me jednom upitao brinem li se što će me se muškarci strašiti. Nisam se uopće brinula. Zapravo, nije mi ni palo na pamet da se bojim jer muškarac koji bi se plašio mene nije nikako muškarac za kakvog bi se ja zanimala. (Smijeh) (Pljesak) No, ipak me ovo iznenadilo. Zato što sam žensko, očekuje se da težim braku; očekuje se da donosim životne odluke uvijek imajući na umu da je brak najvažniji. Brak može biti dobra stvar; može biti izvor veselja i ljubavi i međusobne podrške. Ali zašto učimo djevojčice da teže braku, a ne učimo dječake istu stvar? Poznajem ženu koja je odlučila prodati kuću jer nije htjela zastrašiti muškarca koji bi je mogao oženiti. Poznajem neudanu ženu u Nigeriji koja, kad ide na sastanke, nosi vjenčani prsten jer, kako tvrdi, želi da je ostali sudionici "poštuju." Poznajem žene na koje obitelj, prijatelji i kolege stavljaju toliki pritisak da se udaju i tjeraju ih na grozne odluke. Neudanu ženu u određenoj dobi naše društvo uči da na to gleda kao veliki osobni promašaj. A za neoženjenog muškarca određene dobi mislimo samo da još nije odabrao. (Smijeh) Lako nam je reći, "Ali žene jednostavno mogu odbiti sve to." No, realnost je puno teža i kompleksnija. Svi smo mi društvena bića. Usađujemo si i oponašamo ideje iz društva. Čak i jezik koji koristimo pričajući o braku i vezama to ilustrira. Jezik braka je često jezik vlasništva prije nego jezik partnerstva. Koristimo riječ "poštovanje" čime mislimo na nešto što žena pokazuje muškarcu ali često ne ono što muškarac pokazuje ženi. I muškarci i žene u Nigeriji će reći -- to je izraz koji me jako nasmijava -- "Učinio ili učinila sam to za mir u braku." Kad muškarci to kažu, obično se radi o nečemu što ionako ne bi trebali činiti. (Smijeh) Ponekad to kažu svojim prijateljima, to je nešto što im kažu na ogorčen način, znate, nešto što u konačnici dokazuje koliko ste muževni, koliko ste potrebni i voljeni. "Žena mi je rekla da ne mogu izaći u klub svaku večer pa zbog mira u braku idem samo vikendima." (Smijeh) No, kad žena kaže, "Učinila sam to zbog mira u braku," obično govori o davanju otkaza na poslu, odustajanju od sna, od karijere. Učimo žene da je u vezama kompromis nešto što žene čine. Učimo cure da gledaju jedna na drugu kao suparnice ne zbog posla ili postignuća, što mislim da može biti pozitivno, nego zbog pozornosti muškaraca. Učimo cure da ne smiju biti seksualna bića na način na koji su to dečki. Ako imamo sinove, ne smeta nam znati o sinovim curama. Ali kćerkini dečki? Ne daj Bože. (Smijeh) Naravno, kad dođe vrijeme, očekujemo od tih cura da dovedu savršenog muškarca za supruga. Nadziremo cure, hvalimo njihovo djevičanstvo, ali ne hvalimo dečke zbog djevičanstva, i uvijek sam se pitala kako bi to točno trebalo ići jer ... (Smijeh) (Pljesak) Mislim, gubitak djevičanstva je obično proces koji uključuje ... Nedavno je mladu ženu silovala grupa u sveučilištu u Nigeriji, mislim da neki od vas znaju za to. Odgovor mnogih nigerijaca, muškaraca i žena, bio je nešto slično ovome: "Da, silovanje nije u redu. Ali što je cura radila u sobi sa četiri dečka?" Zaboravimo li na strašnu nehumanost tog odgovora, ovi nigerijci su odgojeni da smatraju žene vječno krivima, i odgojeni su da očekuju tako malo od muškaraca da je ideja da su muškarci kao divljaci bez kontrole nekako prihvatljiva. Učimo cure sramu. "Skupi noge." "Pokrij se." Činimo da osjećaju da su time što su rođene kao žensko već krive za nešto. Tako, učimo cure da odrastu u žene koje ne smiju imati potrebe. Odrastu u žene koje se utišavaju. Odrastu u žene koje ne smiju reći što zapravo misle i odrastu -- a ovo je najgore što smo učinili curama -- odrastu u žene koje su od pretvaranja učinile umjetnost. (Pljesak) Poznajem ženu koja mrzi kućanske poslove, jednostavno to mrzi, ali se pretvara da to voli, jer su je naučili da bi postala "dobar materijal za ženidbu" mora biti -- "prosta i jednostavna." A kad se udala, nedugo poslije joj je muževa obitelj počela prigovarati da se promijenila. (Smijeh) Zapravo, nije se promijenila, samo joj je dosadilo pretvarati se. Problem s rodom je to što preporučuje kakvi bismo trebali biti umjesto da uočavamo kakvi jesmo. Zamislite koliko bismo bili sretniji, koliko bismo bili slobodniji da smo vjerni sami sebi, da ne nosimo teret rodnih očekivanja. Dječaci i djevojčice su nedvojbeno biološki različiti, ali društvo pretjeruje u razlikama i onda to postane samoispunjenje. Uzmimo za primjer kuhanje. Danas žene češće rade domaćinske poslove nego muškarci, kuhanje i čišćenje. Zašto je to tako? Je li to zato što se žene rađaju s genom za kuhanje? (Smijeh) Ili zato što ih je društvo naučilo da gledaju na kuhanje kao na svoju ulogu? Zapravo, htjela sam reći da su žene možda rođene s genom za kuhanje dok se nisam sjetila da su većina slavnih svjetskih kuhara, kojima dajemo tu blještavu titulu "šefa," muškarci. Znala sam se diviti svojoj baki koja je bila briljantna žena, i pitala sam se kakva bi bila da je imala iste prilike kao muškarci dok je odrastala. Danas, mislim da žene imaju puno više prilika nego što su ih imale za života moje bake zbog promjena u politici i pravu, što je sve vrlo bitno. No, što je bitnije, je naš stav, naši nazori, što vjerujemo i što cijenimo kod roda. Što kad bi se kod odgoja djece usredotočili na sposobnost umjesto na rod? Što kad bi se kod odgoja djece usredotočili na interese umjesto na rod? Poznajem obitelj koja ima sina i kćer, oboje su odlični u školi, divna, krasna djeca. Kad je dečko gladan, roditelji kažu curi, "Idi skuhaj Indomie tjesteninu svome bratu." (Smijeh) Kćerka baš i ne voli kuhati Indomie tjesteninu, ali ona je cura pa to mora. Što da su roditelji od početka učili i dečka i curu da kuhaju Indomie? Kuhanje je, usput, vrlo korisna vještina za sve dečke. Nisam nikad mislila da ima smisla ostaviti tako važnu stvar, sposobnost prehranjivanja samoga sebe (Smijeh) u rukama drugih. (Pljesak) Poznajem ženu koja ima istu diplomu i isti posao kao i njen suprug. Kad se vrate s posla, ona radi većinu kućanskog posla, što mislim da važi za mnoge brakove. Ono što me se najviše dojmilo je što kad god je njen suprug promijenio bebinu pelenu, ona bi mu rekla "hvala". Što da je gledala na to kao da je sasvim normalno i prirodno da bi se, zapravo, trebao brinuti za svoje dijete? (Smijeh) Pokušavam se odučiti od mnogih lekcija o rodu koje su mi usađene dok sam odrastala. No, ponekad se još uvijek osjećam ranjivom u odnosu na rodna očekivanja. Prvi put kad sam podučavala pisanje na fakultetu, brinula sam se. Nisam se brinula zbog onoga što sam predavala jer sam se dobro pripremila i išla sam podučavati ono što volim podučavati. Umjesto toga, brinula sam se što obući. Htjela sam da me shvate ozbiljno. Znala sam da zato što sam žensko automatski ću morati dokazati svoju vrijednost. Brinula sam se da ako izgledam previše ženstveno neće me shvatiti ozbiljno. Zapravo sam htjela nanijeti sjajilo za usne i obući suknju, ali odlučila sam ipak to ne učiniti. Umjesto toga, obukla sam jako ozbiljno, jako muževno i jako ružno odijelo. (Smijeh) Jer, tužna je istina što se tiče izgleda, da su nam muškarci standard i norma. Kad se muškarac sprema za poslovni sastanak, on se ne brine izgleda li premuževno i ne pita se hoće li ga shvatiti ozbiljno. Kad se žena sprema za poslovni sastanak, mora se brinuti izgleda li preženstveno i kakvu to poruku šalje i hoće li je shvatiti ozbiljno. Voljela bih da nisam obukla to ružno odijelo. Usput, zapravo sam ga prognala iz svog ormara. Da sam tad imala samopouzdanje koje sad imam da budem svoja, moji studenti bi imali još više koristi od mojih predavanja, jer bi mi bilo ugodnije i bila bih ona prava, istinska ja. Odlučila sam više se ne ispričavati za svoju ženskost i svoju ženstvenost. (Pljesak) Željela sam da me poštuju u svoj svojoj ženskosti jer to zaslužujem. Nije lako pričati o rodu. I muškarcima i ženama spomenuti rod ponekad znači naići na gotovo trenutni otpor. Mogu zamisliti da neki ljudi ovdje zapravo misle, "Da čak i žene budu vjerne samima sebi?" Neki muškarci ovdje možda misle, "OK, to je sve zanimljivo, ali ja ne razmišljam tako." I to je dio problema. To da mnogi muškarci ne razmišljaju aktivno o rodu niti primjećuju da je rod dio rodnog pitanja. Da mnogi muškarci kažu, kao moj prijatelj Louis, da je sad sve u redu. I da mnogi muškarci ne čine ništa da to promijene. Ako ste muškarac i ušetate u restoran sa ženom, a konobar pozdravi samo vas, padne li vam na pamet da pitate konobara "Zašto niste nju pozdravili?" Jer rod može biti -- (Smijeh) Zapravo, možda smo zašli u dužu verziju ovog govora. Kako razgovor o rodu može biti jako neugodan, postoje jednostavni načini da ga se zaključi. Neki će spomenuti evolucijsku biologiju i majmune, kako se, znate, majmunice klanjaju majmunima i tome slično. Ali, bit je u tome da mi nismo majmuni. (Smijeh) (Pljesak) Majmuni također žive na stablima i za doručak jedu crve, a mi ne. Neki će reći, "Pa, jadni muškarci - i njima je teško." I to je točno. No, to nije ono o čemu -- (Smijeh) To nije ono o čemu se ovdje radi. Rod i klasa su različiti oblici opresije. Zapravo sam dosta naučila o sustavima opresije i o tome kako mogu biti slijepi jedan prema drugome pričajući sa crncima. Jednom sam pričala sa crncem o rodu i rekao mi je, "Zašto moraš reći 'moje iskustvo kao žena'? Zašto ne bi bilo "tvoje iskustvo kao ljudsko biće'?" To je isti muškarac koji bi često pričao o svojem iskustvu kao crnca. Rod je bitan. Muškarci i žene različito doživljavaju svijet. Rod oslikava način na koji doživljavamo svijet. Ali, možemo to promijeniti. Neki će reći, "Ali, žene imaju stvarnu moć, moć pozadine." Za vas koji niste iz Nigerije, moć pozadine je izraz koji znači nešto kao ženino korištenje seksualnosti radi koristi od muškaraca. Moć pozadine uopće nije moć. Moć pozadine znači da žena jednostavno ima dobar način da, s vremena na vrijeme -- iskoristi moći nekog drugog. Zatim se, naravno, moramo zapitati što se događa kad je taj netko drugi loše volje ili bolestan ili impotentan. (Smijeh) Neki će reći da je to naša kultura da žena bude podređena muškarcu. Ali, kultura se stalno mijenja. Imam predivne nećakinje blizanke kojima je petnaest i žive u Lagosu. Da su se rodile prije sto godina odveli bi ih i ubili. Jer je to bila naša kultura, kultura je bila ubijati blizance. Pa, koji je smisao kulture? Mislim, postoji dekorativno, ples ... ali, isto tako, kultura je očuvanje i kontinuitet naroda. U mojoj obitelji, ja sam ono dijete koje se najviše zanima za priču o tome tko smo, u našim tradicijama, u znanju o drevnim zemljama. Moju braću to ne zanima kao mene. Ali, ja ne mogu sudjelovati, ne mogu ići na umunna sastanke, nemam pravo glasa. Zato što sam žensko. Kultura ne čini ljude, ljudi čine kulturu. Pa, ako je istina -- (Pljesak) Ako je istina -- da puna ljudskost žena nije naša kultura, tada moramo učiniti da to postane. Često mislim na svog dragog prijatelja, Okolomu Maduewesija. Neka on i svi ostali koji su poginuli u toj nesreći u Sosolisou nastave počivati u miru. Mi koji smo ga voljeli uvijek ćemo ga se sjećati. I imao je pravo onoga dana kad me prozvao feministkinjom. Ja jesam feministkinja. I kad sam potražila tu riječ u rječniku toga dana, pisalo je ovo: Feminist: osoba koja vjeruje u društvenu, političku i ekonomsku jednakost među spolovima." Moja prabaka je, prema pričama koje sam čula, bila feminist. Pobjegla je iz kuće muškarca za kojeg se nije htjela udati i udala se za muškarca po svojem izboru. Odbila je, protestirala je, progovorila je kad god je smatrala da joj se uskraćuje pristup, zemljište i slično. Moja prabaka nije poznavala tu riječ "feminist," ali to ne znači da ona to nije bila. Više nas bi trebalo povratiti tu riječ. Moja vlastita definicija feminista je: "Feminist je muškarac ili žena koji ili koja kaže -- (Smijeh) (Pljesak) Feminist je muškarac ili žena koji ili koja kaže "Da, postoji problem s rodom kakav je danas i moramo ga popraviti. Moramo činiti bolje." Najbolji feminist kojeg poznajem je moj brat Kene. On je također drag, zgodan, divan muškarac i jako je muževan. Hvala. (Pljesak)