Godine 2003, vlada Ujedinjenog Kraljevstva je sprovela istraživanje. Bilo je to istraživanje koje je merilo nivo numeričke pismenosti u populaciji. Šokiralo ih je otkriće da je, od svakih 100 radno sposobnih odraslih osoba u zemlji, njih 47 bilo ispod prvog nivoa numeričke pismenosti. Numerička pismenost prvog nivoa - to su niži rezultati potrebni za sertifikat o srednjoškolskom obrazovanju. To je sposobnost baratanja razlomcima, procentima i decimalama. Ova cifra je stoga izazvala mnogo uznemirenosti u vladi. Politika je izmenjena, sprovedena su ulaganja, a zatim su 2011. godine ponovo sproveli istraživanje. Da li onda možete da pogodite šta se dogodilo sa ovim brojem? Popeo se na 49. (Smeh) Zapravo, kada sam izveštavao o ovoj cifri u Fajnenšel tajmsu, jedan naš čitalac se našalio i rekao: „Ova cifra je šokantna samo za 51 odsto populacije.“ (Smeh) Ipak mi se više svidela reakcija jednog školarca kada sam predstavljao ovu informaciju u jednoj školi, koji je podigao ruku i rekao: „Kako znamo da i osoba koja je smislila taj broj nije jedna u tih 49 posto?“ (Smeh) Dakle, očigledno je da postoji problem sa numeričkom pismenošću, jer su ovo važne životne veštine i mnoge promene koje želimo da uvedemo u ovom veku podrazumevaju da postanemo sigurniji sa brojevima. To nije samo engleski problem. Organizacija za ekonomsku saradnju i razvoj je objavila izvesne brojke posmatrajući numeričku pismenost mladih, i predvodi SAD - približno 40 posto mladih u SAD-u ima nizak nivo numeričke pismenosti. Engleska je, takođe, tu negde, ali postoji sedam zemalja OECD-a sa brojkama iznad 20 odsto. To je problem, jer ne mora da bude tako. Ukoliko pogledate deo skroz na kraju ovog grafikona, možete videti da Holandija i Koreja imaju jednocifrene brojeve. Dakle, definitivno postoji problem numeričke pismenosti kojim želimo da se pozabavimo. Koliko god da su korisne ovakve studije, mislim da rizikujemo da nehotice smestimo ljude u jednu od dve kategorije, da postoje dve vrste ljudi: oni kojima brojevi odgovaraju, koji umeju sa brojevima, i ljudi koji ne umeju. Ono o čemu pokušavam da govorim ovde danas je da verujem da je to lažna dihotomija. To nije nepromenljivo grupisanje. Smatram da ne morate imati užasno visok nivo numeričke pismenosti da bi vas inspirisali brojevi, i da to treba da bude polazna tačka za putovanje pred nama. Jedan od načina na koje možemo započeti to putovanje, za mene, je sagledavanje statistike. Prvi sam koji će priznati da statistika donekle ima problem sa imidžom. (Smeh) To je deo matematike koji čak ni matematičari ne vole naročito, jer, dok se ostatak matematike potpuno svodi na preciznost i sigurnost, statistika je gotovo suprotna tome. Zapravo, i sȃm sam kasno prešao u svet statistike. Da ste pitali moje profesore sa osnovnih studija za koja dva predmeta je najmanje verovatno da se istaknem u njima nakon univerziteta, rekli bi vam da su to statistika i kompjutersko programiranje, a ipak, eto me, i uskoro ću vam pokazati neke statističke grafike koje sam programirao. Šta je inspirisalo tu promenu u meni? Šta me je navelo da pomislim da je statistika zapravo nešto zanimljivo? Radi se o tome da se statistika zapravo odnosi na nas. Ako pogledate etimologiju reči statistika, to je nauka bavljenja podacima o državi ili zajednici u kojoj živimo. Dakle, statistika se odnosi na nas kao grupu, a ne kao na pojedince. Mislim da, kao društvene životinje, delimo fascinaciju prema načinu na koji se kao pojedinci odnosimo prema našim grupama, prema nama jednakima. Statistika je na ovaj način najmoćnija kada nas iznenadi. Neka zaista divna istraživanja je nedavno sprovela organizacija Ipsos MORI poslednjih nekoliko godina. Vrlo su zanimljive stvari uradili. Sproveli su ispitivanje na preko 1 000 odraslih u Britaniji i upitali: „Na svakih 100 osoba u Engleskoj i Velsu, koliko njih su muslimani?“ Prosečan odgovor iz ovog istraživanja, koji je trebalo da zastupa celu populaciju, bio je 24. To je ono što su ljudi mislili. Britanci misle da su 24 osobe od svakih 100 u zemlji muslimani. Zvanične brojke otkrivaju da je ta cifra oko pet. Dakle, postoji veliko odstupanje između onoga što mislimo, naše percepcije, i stvarnosti koju iznosi statistika. Smatram da je to zanimljivo. Šta bi moglo biti to što stvara takvu pogrešnu percepciju? Bio sam toliko oduševljen ovom studijom da sam počeo da iznosim pitanja u prezentacijama, pozivao sam se na nju. Održao sam prezentaciju u školi za devojčice „Sv. Pavle“ u Hamersmitu i imao sam publiku prilično sličnu ovoj, osim što se sasvim sastojala od devojčica viših razreda. Pitao sam: „Devojke, šta mislite, koliko tinejdžerki britanska javnost smatra da zatrudni svake godine?“ Šokirale su se kada sam rekao da britanska javnost misli da 15 od svakih 100 tinejdžerki zatrudni svake godine. Imale su svako pravo da budu ljute, jer sam zapravo morao da se približim 200 tački da bih obojio jednu, shodno onome što nam govore zvanični brojevi. Baš kao i sa numeričkom pismenošću, ovo nije samo engleski problem. Ipsos MORI je proširio istraživanje širom sveta poslednjih godina. Tako, kada su upitali Saudijske Arape: „Na svakih 100 odraslih osoba u vašoj zemlji, koliko njih je prekomerne težine ili gojazno?“ Prosečan odgovor Saudijskih Arapa bio je nešto više od četvrtine. To su mislili. Tek nešto više od četvrtine odraslih je prekomerne težine ili gojazno. Zvanične cifre zapravo pokazuju da je taj broj bliži tri četvrtine. (Smeh) Dakle, još jednom, veliko odstupanje. Obožavam ovu - pitali su u Japanu, postavili su pitanje Japancima: „Na svakih 100 japanskih stanovnika, koliko njih živi u ruralnim područjima?“ Prosek je bio podela na 50-50, nešto više od polovine. Mislili su da 56 od svakih 100 Japanaca živi u ruralnim područjima. Zvanična cifra je sedam. Dakle, izuzetna odstupanja i iznenađujuća za neke, ali ne iznenađuju ljude koji su pročitali delo Danijela Kanemana, na primer, ekonomiste i dobitnika Nobelove nagrade. On i njegov kolega Amos Tverski proveli su godine istražujući razdor između onog što ljudi opažaju i realnosti, činjenicu da su ljudi zapravo prilično loši intuitivni statističari. Postoji mnogo razloga za to. Individualna iskustva, naravno, mogu uticati na našu percepciju, ali i mediji koji izveštavaju o stvarima koje su izuzeci, češće nego o onome što je normalno. Kaneman je imao fin način da govori o tome. Rekao je: „Možemo biti slepi za očigledno“ - dakle, grešimo u brojevima - „ali možemo biti slepi za naše slepilo u vezi sa time.“ A to ima ogromne posledice za donošenje odluka. U statističkoj kancelariji, dok se sve ovo dešavalo, mislio sam da je to zaista zanimljivo. Rekoh, ovo je očigledno globalni problem, ali možda geografija ovde predstavlja problem. Sva ta pitanja su se odnosila na to koliko dobro poznajete svoju zemlju. U ovom slučaju, to je koliko dobro poznajete 64 miliona ljudi. Ne baš dobro, ispostavilo se. Ne umem ja to. Stoga sam dobio ideju, a to je bilo da razmišljam o istoj ovakvoj vrsti pristupa, ali da razmišljam o njemu u vrlo lokalnom smislu. Da li je ovo lokalno? Ako preformulišemo pitanje i kažemo koliko dobro poznajete svoje lokalno područje, da li će odgovori biti išta tačniji? Tako sam osmislio kviz koliko dobro poznajete svoj kraj. To je jednostavna veb-aplikacija. Unesete poštanski broj i zatim vam postavlja pitanja na osnovu popisnih podataka za vašu lokalnu teritoriju. Veoma sam promišljeno ovo dizajnirao. Želeo sam da je učinim otvorenom za najširi mogući opseg ljudi, ne samo za 49 posto koji mogu da pogode projeve. Želeo sam da se svi pozabave njome. Pri dizajnu kviza, bio sam inspirisan izotipovima Ota Nojrata iz '20-ih i '30-ih godina. To su metode predstavljanja brojeva korišćenjem ponavljanja ikona. Brojevi su tu, ali sede u pozadini. Zato je to sjajan način predstavljanja količine bez pribegavanja korišćenju termina kao što su „procenat“, „razlomci“ i „razmera“. Evo kviza. Postavka kviza je takva da imate ikonice koje se ponavljaju tu na levoj strani i mapu koja vam pokazuje oblast o kojoj vam postavljamo pitanja na desnoj strani. Postoji sedam pitanja. Za svako pitanje je moguć odgovor između nule i stotine, a na kraju kviza dobijate ukupan rezultat između nule i stotine. A pošto je ovo TEDxExeter, mislio sam da bacimo pogled na kviz za prvih nekoliko pitanja o Egzeteru. Tako je prvo pitanje: „Na svakih 100 ljudi, koliko njih je uzrasta ispod 16 godina?“ Ja uopšte ne poznajem dobro Egzeter, pa sam morao da pogađam, ali daje vam predstavu o tome kako ovaj kviz funkcioniše. Prevučete klizač da biste označili svoje ikonice, zatim samo kliknete „pošalji“ da biste odgovorili, i napravimo animaciju razlike između vašeg odgovora i stvarnosti. Ispostavilo se da sam dao prilično lošu pretpostavku: pet. A sledeće pitanje? Ono pita koji je prosečni uzrast, dakle, uzrast od koga je polovina populacije mlađa, a polovina populacije je starija. Pomislio sam da je 35 - to mi zvuči sredovečno. (Smeh) Zapravo, u Egzeteru, to su neverovatno mlade godine, a ja sam potcenio uticaj univerziteta u ovoj oblasti. Pitanja postaju sve teža dok prolazite kroz njih. Ovo pita o vlasništvu nad kućama. Od svakih 100 domaćinstava, koliko njih je u posedu uz hipoteku ili kredit? Ovde sam se ograničio ulog, zato što nisam hteo da omašim odgovor za više od 50. (Smeh) Zapravo, pitanja postaju teža jer kada ste u nekom okruženju, kada ste u nekoj zajednici, stvari poput godina - postoje naznake da li je stanovništvo mlado ili staro. Možete to videti samo razgledajući oblast. Nešto poput vlasništva nad kućama je mnogo teže videti, pa se okrećemo svojim heuristicima, sopstvenim pristrasnostima o tome koliko ljudi mislimo da poseduje svoje domove. Istina, kada smo objavili ovaj kviz, popisni podaci na kojima je zasnovan bili su već stari nekoliko godina. Imali smo onlajn aplikaciju koja omogućava da unesete poštanski broj i dobijete statistiku godinama unazad. Prema tome, na neki način, ovo je bilo pomalo zastarelo i ne nužno novo. Ali me je interesovalo da vidim kakvu reakciju bismo mogli dobiti pretvaranjem podataka u igru na način na koji smo to postigli, korišćenjem animacije i poigravanjem činjenicom da ljudi imaju sopstvena predubeđenja. Ispostavilo se da je reakcija bila veća nego što sam se nadao. Dugo je bila moja ambicija da srušim statistički veb-sajt zbog potražnje javnosti. (Smeh) Ova veb-adresa sadrži reči „statistika“, „gov“ i „uk“, što su tri najmanje omiljene reči u jednoj veb-adresi. Iznenađujuće je da je veb-sajt pao u 15 do 10 noću, jer su se ljudi zapravo bavili ovim podacima dobrovoljno, koristeći svoje lično vreme. Bilo je veoma zanimljivo videti da imamo oko četvrtine miliona ljudi koji igraju kviz u okviru od 48 sati od njegovog pokretanja. To je izazvalo ogromne diskusije na internetu, na društvenim medijima, kojima su u velikoj meri dominirali ljudi koji su se zabavljali sa svojim zabludama, što je nešto najbolje čemu sam se mogao nadati, u neku ruku. Takođe mi se dopala činjenica da su ljudi počeli da ga šalju političarima. Koliko dobro poznajete oblast koju tvrdite da zastupate? (Smeh) Potom, samo za kraj, ako se vratim na one dve vrste ljudi, pomislio sam da bi bilo zanimljivo videti kako bi ljudi kojima dobro idu brojevi prošli na ovom kvizu. Za nacionalnog statističara Engleske i Velsa, Džona Pulindžera, očekivali biste da će dobro proći. Dobio je 44 za sopstveni kraj. (Smeh) Džeremi Paksmen - doduše, posle čaše vina - 36. Još gore. To vam samo pokazuje da brojevi mogu inspirisati sve nas. Sve nas mogu iznenaditi. Tako veoma često govorimo o statistici kao o nauci o nesigurnosti. Misao sa kojom ću se danas rastati od vas je da je statistika zapravo nauka o nama. Zato bi trebalo da budemo fascinirani brojevima. Mnogo vam hvala. (Aplauz)