Jedna od mojih omiljenih reči u okfordskom rečniku engleskog jezika je "snollygoster". Zato što zvuči tako dobro. Značenje reči snoligoster je neiskren političar. Međutim, postojao je u 19. veku urednik novina koji ju je definisao još bolje, rekavši: "Snoligoster je osoba koja traži fotelju bez obzira na stranku, ideologiju ili principe, i koja, kada pobedi, zadržava mesto pukom snagom ogromnog ludog filozofiranja." (Smeh) Nemam pojma šta znači "talknophical". Ima veze s rečima, pretpostavljam. Ali je veoma važno da su reči u centru politike, i svi političari znaju da moraju da kontrolišu jezik. Na primer sve do 1771. britanski parlament nije dozvoljavao novinama da prenesu tačne reči koje su izgovorene u debatnoj sali. I sve se svodilo na hrabrost čoveka neobičnog imena, Bras Krozbi, koji se suprotstavio Parlamentu. I bio je bačen u tamnicu Londonske kule i zatočen, ali je bio dovoljno hrabar, dovoljno hrabar da im se suprotstavi, i na kraju, imao je toliku podršku građana Londona da je pobedio. Nekoliko godina kasnije, imamo prvu zabeleženu upotrebu fraze "hrabar kao Bras (mesing)". Većina ljudi misli da se radi o metalu. Ali to nije tačno. Radi se o borcu za slobodu štampe. Kako bih vam zaista pokazao kako međusobno deluju reči i politika, želim da vas odvedem natrag u SAD nakon dobijanja nezavisnosti. Morali su da se suoče sa pitanjem kako zvati Džordža Vašingtona, njihovog vođu. Nisu znali. Kako zvati vođu republikanske države? O ovome se dugo vodila debata u Kongresu. I bilo je raznoraznih predloga u igri, koji su mogli biti prihvaćeni. Neki su želeli da ga zovu Glavni magistrat Vašington, a drugi, Njegovo visočanstvo Džordž Vašington, a neki, Zaštitnik sloboda naroda SAD Vašington. Nije tako zvučno. Neki ljudi su prosto želeli da ga zovu kraljem. Mislili su da se to pokazalo dobrim. To čak nije bilo monarhijski, mislili su da možete biti izabrani za kralja na određeno vreme. Da znate, moglo je da upali. Svi su poludeli od dosade, zapravo, jer je ova rasprava trajala tri nedelje. Čitao sam dnevnik jednog jadnog senatora, koji je sve vreme ponavljao: "Još uvek ista tema." A razlog odlaganja i dosade je taj da je Predstavnički dom bio protiv Senata. Predstavnički dom nije želeo da Vašingtona obuzme moć. Nisu želeli da ga zovu kraljem za slučaj da njemu ili njegovim naslednicima nešto padne napamet. Te su hteli da mu daju najponizniju, najoskudniju, najpatetičniju titulu koju su mogli da smisle. I ta titula je bila "predsednik". Predsednik. Nisu izmislili titulu, ona je već postojala, ali je označavala nekog ko predsedava sastankom. Nešto kao glavni sudija. A nije ni imala veću grandioznost od termina "glavni" ili "nadležni". Postojali su retki predsednici malih kolonijalnih saveta i delova vlasti, ali zapravo nije bila nikakva titula. Zato se Senat pobunio protiv toga. Rekli su: "To je smešno, ne možete ga zvati predsednikom!" "Ovaj čovek treba da potpisuje sporazume i sastaje se stranim velikodostojnicima." I ko će ga shvatiti ozbiljno ako ima malu smešnu titulu kao što je predsednik SAD? Posle tronedeljne rasprave, na kraju Senat nije popustio. Umesto toga, pristali su da koriste titulu presednika, za sada, ali su želeli da se zabeleži da se ne slažu sa tim iz dužnog poštovanja prema mišljenjima i običajima civilizovanih nacija, bilo da su republike ili monarhije po uređenju, čiji je običaj prihvatanje, kroz kancelariju Glavnog magistrata, titule za poštovanje, a ne prokleti predsednik, i da u saradnji sa stranim državama, visočanstvo naroda SAD neće biti izloženo riziku zbog izgleda jednostavnosti, tj. ne želimo da izgledamo kao prokleti čudaci. Iz ovoga možete saznati tri zanimljive stvari. Pre svega, i ovo mi je omiljeno, je da, koliko sam bio u mogućnosti da saznam, Senat nikada nije formalno prihvatio titulu predsednika. Barak Obama, predsednik Obama, je tu na određeno vreme čekajući da se Senat baci na posao. Druga stvar koju možete naučite je da, kada vlada kaže da je nešto privremena mera - (Smeh) još uvek možete čekati i posle 223 godine. A treća stvar koju možete saznati, i ovo mi je vrlo važno, ovo je poenta s kojom želim da završim, je da titula presednika Sjedinjenih Američkih Država ne zvuči tako skromno ovih dana, zar ne? Ima neke veze s nešto preko 5.000 nuklearnih bojnih glava koje ima na raspolaganju i najvećom ekonomijom na svetu, flotom dronova i sličnim stvarima. Stvarnost i istorija su obogatili tu titulu grandioznošću. Tako da je na kraju pobedio Senat. Dobili su svoju titulu za poštovanje. Takođe, druga briga Senata, pojava jednostavnosti, pa, tada je bila jedinstvena. A sada, znate li koliko nacija ima predsednika? Sto četrdeset i sedam. I sve to zato što žele da zvuče kao čovek koji ima 5.000 nuklearnih bojnih glava, itd. Dakle, na kraju je Senat pobedio, a Predstavnički dom izgubio, jer niko se neće osećati tako skromno kada mu budu rekli da je sada predsednik Sjedinjenih Američkih Država. I to je važna lekcija koju danas možete naučiti, i ona s kojom želim da vas ostavim. Političari biraju reči i koriste ih da oblikuju stvarnost, da kontrolišu stvarnost, ali u stvari, stvarnost menja reči mnogo više nego što reči mogu da promene stvarnost. Hvala vam mnogo.