Zašto odjednom svuda ima transrodnih ljudi? (Smeh) Kao transrodni aktivista, često čujem ovo pitanje. Imajte na umu da se manje od jedan odsto odraslih Amerikanaca otvoreno identifikuju kao transrodni. Prema nedavnom istraživanju GLAAD-a, oko 16% Amerikanaca koji nisu transrodni tvrdi da poznaju transrodnu osobu u stvarnom životu. Dakle, za preostalih 84 posto, ovo može izgledati kao nova tema. Ali transrodni ljudi nisu ništa novo. Rodna raznolikost je starija nego što mislite, i transrodni ljudi su deo tog nasleđa. Od Centralne Afrike i Južne Amerike do Pacifičkih ostrva i dalje, bilo je populacija koje priznaju postojanje više polova, i to još iz davnina. Hidžre u Indiji i Pakistanu se, na primer, pominju još pre 2000 godina u Kama sutri. Svaka autohtona američka nacija ima svoje termine, ali većina deli obuhvatni izraz „dvostruki duh“. U rodno drugačijim ljudima su videli šamane i iscelitelje svoje zajednice, i tek su sa širenjem kolonijalizma naučili da misle o tome drugačije. Kroz istraživanje transrodne istorije, ujedno tražimo transrodne ljude i ponašanja vezana za njih. Uzmimo, recimo, žene koje su se predstavljale kao muškarci da bi mogle da se bore u Američkom građanskom ratu. Većina je posle rata nastavila da živi kao žene, ali su neki, kao što je Albert Kešir, nastavili kao muškarci. Albert je na kraju bio zatvoren u azil i nateran da nosi haljinu do kraja života. (Uzdiše) Oko 1895. godine, grupa samodeklarisanih androgina formirala je „Krug hermafrodita“. Njihova misija je bila da se ujedine radi odbrane od gorkog progona sveta. Time su postali jedna od najstarijih trans grupa za podršku. Do 40-ih i 50-ih su medicinski istraživači počeli da izučavaju trans medicinu, ali su im pomagali njihovi transrodni pacijenti kao što je Luiza Lorens, transrodna žena koja se naširoko dopisivala sa ljudima koji su bili uhapšeni zbog javnog oblačenja kao suprotan pol. Upoznala je istraživače seksualnosti kao što je Alfred Kinsi sa ogromnom mrežom transrodnih ljudi. Drugi pioniri će uslediti, kao što su Virdžinija Prins, Rid Erikson i čuvena Kristina Jorgensen koja je dospela na naslovne strane svojom vrlo javnom tranzicijom 1952. godine. Dok su transrodni belci iz prigradskih mesta formirali svoje mreže podrške, mnogi transrodni ljudi drugih boja kože morali su da utabaju svoj put. Neki, kao Gđica Mejdžor Grifin-Grejsi, šetali su se na dreg balovima. Drugi su bili tzv. „ulične kraljice“, koje je često ganjala policija zbog njihovog rodnog izražavanja i koji su se našli na čelu značajnih događaja u pokretu za prava LGBT. To nas dovodi do nemira u kafiću Kuper donats 1959. godine, Komptonove kafeterije 1966. i čuvenog Stounvola 1969. godine. Godine 1970, Silvija Rivera i Marša P. Džonson, dva veterana Stounvola, osnovale su STAR, organizaciju transvestita aktivista i revolucionara na ulici. Trans ljudi su nastavili da se bore za jednak tretman pred zakonom, čak i kada su se suočavali sa većim stopama diskriminacije, nezaposlenosti, hapšenja i epidemije side koja je bila na pomolu. Otkako znamo za sebe, oni na vlasti su nastojali da oduzmu pravo trans ljudima jer smo se usudili da živimo svoj život. Ovaj snimak, zabeležen u Berlinu 1933, ponekad se koristi u udžbenicima istorije da bi se ilustrovalo kako su nacisti palili dela koja nisu smatrana nemačkim. Ali retko se pominje da su u toj ogromnoj hrpi obuhvaćena i dela Instituta za seksualna istraživanja. Vidite, upravo sam sumirao pokret transrodnih u Americi, ali Magnus Hiršfeld i njegove kolege u Nemačkoj pretekle su nas za nekoliko decenija. Magnus Hiršfeld je bio rani zastupnik LGBT ljudi. Napisao je prvi prikaz o trans osobama u obliku knjige. Pomagao im je da dobiju medicinske usluge i lične karte. Radio je sa policijskom upravom u Berlinu na okončanju diskriminacije LGBT ljudi, i zapošljavao ih je na Institutu. Zato, kada je Nacistička partija spalila njegovu biblioteku, to je imalo razorne posledice za transrodna istraživanja širom sveta. Ovo je bio nameran pokušaj da se izbrišu transrodni ljudi, a nije bio ni prvi ni poslednji. Tako kad god me ljudi pitaju zašto su trans ljudi odjednom svuda, samo hoću da im kažem da smo uvek bili tu. Ove priče moraju biti ispričane, zajedno sa bezbroj drugih koje su vremenom zakopane. Ne samo da naši životi nisu slavljeni, već su naše borbe zaboravljene i da, zbog toga nekim ljudima transrodna pitanja deluju novo. Danas upoznajem mnogo ljudi koji misle da je naš pokret samo faza koja će proći, ali takođe čujem dobronamerne saveznike koji nam govore da budemo strpljivi, jer je naš pokret „još uvek nov“. Zamislite kako bi se razgovor promenio ako priznamo koliko dugo transrodni ljudi u stvari zahtevaju ravnopravnost. Da li i dalje preterujemo? Treba li da nastavimo da čekamo? Ili bi trebalo da, na primer, preduzmemo nešto u vezi sa obojenim transrodnim ženama koje su ubijene i čije ubice nikada neće videti pravdu? Da li vam se sada naše okolnosti čine strašnim? (Uzdiše) Konačno, želim da drugi transrodni ljudi shvate da nisu sami. Odrastao sam misleći da je moj identitet anomalija koja će umreti sa mnom. Ljudi su mi ubacili u glavu tu ideju različitosti i ja sam to usvojio jer nisam znao nikog sličnog sebi. Možda mi, da sam ranije znao za svoje pretke, ne bi trebalo toliko vremena da nađem izvor ponosa u svom identitetu i svojoj zajednici. Jer pripadam neverovatnoj, živoj zajednici ljudi koji se međusobno uzdižu čak i kada to ne dobijaju od drugih, koji se brinu jedni o drugima čak i kada se muče, koji nekako, uprkos svemu, i dalje nalaze razlog da slave jedni druge, da vole jedni druge, da pogledaju jedni druge u oči i kažu: „Nisi sam. Imaš nas. I ne idemo nigde.“ Hvala. (Aplauz)