Zašto odjednom svuda ima
transrodnih ljudi?
(Smeh)
Kao transrodni aktivista,
često čujem ovo pitanje.
Imajte na umu da se manje
od jedan odsto odraslih Amerikanaca
otvoreno identifikuju kao transrodni.
Prema nedavnom istraživanju GLAAD-a,
oko 16% Amerikanaca koji nisu transrodni
tvrdi da poznaju transrodnu osobu
u stvarnom životu.
Dakle, za preostalih 84 posto,
ovo može izgledati kao nova tema.
Ali transrodni ljudi nisu ništa novo.
Rodna raznolikost je starija
nego što mislite,
i transrodni ljudi su deo tog nasleđa.
Od Centralne Afrike i Južne Amerike
do Pacifičkih ostrva i dalje,
bilo je populacija koje priznaju
postojanje više polova,
i to još iz davnina.
Hidžre u Indiji i Pakistanu se, na primer,
pominju još pre 2000 godina u Kama sutri.
Svaka autohtona američka nacija
ima svoje termine,
ali većina deli obuhvatni izraz
„dvostruki duh“.
U rodno drugačijim ljudima su videli
šamane i iscelitelje svoje zajednice,
i tek su sa širenjem kolonijalizma
naučili da misle o tome drugačije.
Kroz istraživanje transrodne istorije,
ujedno tražimo transrodne ljude
i ponašanja vezana za njih.
Uzmimo, recimo, žene
koje su se predstavljale kao muškarci
da bi mogle da se bore
u Američkom građanskom ratu.
Većina je posle rata
nastavila da živi kao žene,
ali su neki, kao što je Albert Kešir,
nastavili kao muškarci.
Albert je na kraju bio zatvoren u azil
i nateran da nosi haljinu do kraja života.
(Uzdiše)
Oko 1895. godine,
grupa samodeklarisanih androgina
formirala je „Krug hermafrodita“.
Njihova misija je bila da se ujedine
radi odbrane od gorkog progona sveta.
Time su postali jedna
od najstarijih trans grupa za podršku.
Do 40-ih i 50-ih su medicinski istraživači
počeli da izučavaju trans medicinu,
ali su im pomagali
njihovi transrodni pacijenti
kao što je Luiza Lorens, transrodna žena
koja se naširoko dopisivala
sa ljudima koji su bili uhapšeni
zbog javnog oblačenja kao suprotan pol.
Upoznala je istraživače seksualnosti
kao što je Alfred Kinsi
sa ogromnom mrežom transrodnih ljudi.
Drugi pioniri će uslediti,
kao što su Virdžinija Prins,
Rid Erikson i čuvena Kristina Jorgensen
koja je dospela na naslovne strane
svojom vrlo javnom
tranzicijom 1952. godine.
Dok su transrodni belci
iz prigradskih mesta
formirali svoje mreže podrške,
mnogi transrodni ljudi drugih boja kože
morali su da utabaju svoj put.
Neki, kao Gđica Mejdžor Grifin-Grejsi,
šetali su se na dreg balovima.
Drugi su bili tzv. „ulične kraljice“,
koje je često ganjala policija
zbog njihovog rodnog izražavanja
i koji su se našli
na čelu značajnih događaja
u pokretu za prava LGBT.
To nas dovodi do nemira
u kafiću Kuper donats 1959. godine,
Komptonove kafeterije 1966.
i čuvenog Stounvola 1969. godine.
Godine 1970, Silvija Rivera
i Marša P. Džonson,
dva veterana Stounvola, osnovale su STAR,
organizaciju transvestita aktivista
i revolucionara na ulici.
Trans ljudi su nastavili da se bore
za jednak tretman pred zakonom,
čak i kada su se suočavali
sa većim stopama diskriminacije,
nezaposlenosti, hapšenja
i epidemije side koja je bila na pomolu.
Otkako znamo za sebe,
oni na vlasti su nastojali
da oduzmu pravo trans ljudima
jer smo se usudili da živimo svoj život.
Ovaj snimak, zabeležen u Berlinu 1933,
ponekad se koristi u udžbenicima istorije
da bi se ilustrovalo kako su nacisti
palili dela koja nisu smatrana nemačkim.
Ali retko se pominje
da su u toj ogromnoj hrpi obuhvaćena
i dela Instituta
za seksualna istraživanja.
Vidite, upravo sam sumirao
pokret transrodnih u Americi,
ali Magnus Hiršfeld
i njegove kolege u Nemačkoj
pretekle su nas za nekoliko decenija.
Magnus Hiršfeld je bio
rani zastupnik LGBT ljudi.
Napisao je prvi prikaz
o trans osobama u obliku knjige.
Pomagao im je da dobiju
medicinske usluge i lične karte.
Radio je sa policijskom upravom u Berlinu
na okončanju diskriminacije LGBT ljudi,
i zapošljavao ih je na Institutu.
Zato, kada je Nacistička partija
spalila njegovu biblioteku,
to je imalo razorne posledice
za transrodna istraživanja širom sveta.
Ovo je bio nameran pokušaj
da se izbrišu transrodni ljudi,
a nije bio ni prvi ni poslednji.
Tako kad god me ljudi pitaju
zašto su trans ljudi odjednom svuda,
samo hoću da im kažem
da smo uvek bili tu.
Ove priče moraju biti ispričane,
zajedno sa bezbroj drugih
koje su vremenom zakopane.
Ne samo da naši životi nisu slavljeni,
već su naše borbe zaboravljene
i da, zbog toga nekim ljudima
transrodna pitanja deluju novo.
Danas upoznajem mnogo ljudi
koji misle da je naš pokret
samo faza koja će proći,
ali takođe čujem dobronamerne saveznike
koji nam govore da budemo strpljivi,
jer je naš pokret „još uvek nov“.
Zamislite kako bi se razgovor promenio
ako priznamo koliko dugo transrodni ljudi
u stvari zahtevaju ravnopravnost.
Da li i dalje preterujemo?
Treba li da nastavimo da čekamo?
Ili bi trebalo da, na primer,
preduzmemo nešto u vezi sa obojenim
transrodnim ženama koje su ubijene
i čije ubice nikada neće videti pravdu?
Da li vam se sada
naše okolnosti čine strašnim?
(Uzdiše)
Konačno, želim da drugi transrodni ljudi
shvate da nisu sami.
Odrastao sam misleći da je moj identitet
anomalija koja će umreti sa mnom.
Ljudi su mi ubacili u glavu
tu ideju različitosti
i ja sam to usvojio
jer nisam znao nikog sličnog sebi.
Možda mi, da sam ranije znao
za svoje pretke,
ne bi trebalo toliko vremena
da nađem izvor ponosa
u svom identitetu i svojoj zajednici.
Jer pripadam neverovatnoj,
živoj zajednici ljudi
koji se međusobno uzdižu
čak i kada to ne dobijaju od drugih,
koji se brinu jedni o drugima
čak i kada se muče,
koji nekako, uprkos svemu,
i dalje nalaze razlog
da slave jedni druge,
da vole jedni druge,
da pogledaju jedni druge u oči i kažu:
„Nisi sam.
Imaš nas.
I ne idemo nigde.“
Hvala.
(Aplauz)