Nalazimo se na Kalifornijskom sveučilištu u Santa Barbari kako bismo raspravili o snu čovječanstva: mogućnosti da napustimo naš Sunčev sustav i uđemo u sustav druge zvijezde. I rješenje se nalazi doslovno pred vašim očima. Kod sebe imam dvije stvari koje imate i vi: imam sat i imam svjetiljku koju ako nemate, imate na svojem telefonu. Sat bilježi vrijeme, a svjetiljka jednostavno osvjetljava moje okruženje. Za mene je znanost, kao i umjetnost, prosvjetljujuća. Želim vidjeti stvarnost na drugi način. Kada upalim svjetiljku, tama odjednom postaje svjetlost i odjednom vidim. Svjetiljka i njena svjetlost, koju možete vidjeti kako izvire, ta svjetlost na mojoj ruci ne samo da osvjetljava moju ruku nego je i poguruje. Svjetlost nosi energiju i zamah. Tako da odgovor nije da napravimo svemirski brod od svjetiljke, da ispuh izlazi ovim putem i letjelica ide ovim putem - to danas radimo pomoću kemije. Odgovor glasi: Uzmite svjetiljku i stavite je negdje na Zemlju, u orbitu ili na Mjesec, i tada osvjetlite reflektor, što će pogurati reflektor prema brzinama koje mogu doseći brzinu svjetlosti. Kako napraviti svjetiljku koja je dovoljno velika? Ovo nam neće pomoći, moja ruka ne djeluje kao da ide igdje. I to je stoga što je sila jako, jako mala. Način na koji možete riješiti ovaj problem je uzeti mnogo svjetiljki, koje su ustvari laseri, i vremenski ih sinkronizirati, i kad ih uparite zajedno u jedan gigantski niz, koji nazivamo "fazni niz", tada imate dovoljno jak sustav, koji, ako ga napravite u veličini jednog grada, može pomaknuti letjelicu koja je veličine vaše ruke na brzine koje su ugrubo 25 posto brzine svjetlosti. To bi nam omogućilo da dođemo do naše najbliže zvijezde, Proxima Centauri, koja je udaljena malo više od 4 svjetlosne godine, za manje od 20 godina. Inicijalne sonde bi bile ugrubo veličine vaše ruke, dok bi veličina reflektora koje biste koristili morala biti ugrubo veličine čovjeka, dakle ne mnogo veći od mene, tek nekoliko metara ukupno. Koriste samo refleksiju svjetla iz tih vrlo velikih laserskih zraka kako bi pogonili letjelicu. Dakle popričajmo o tome. To je u mnogo čemu kao jedrenje oceanom. Kada jedrite oceanom, poguruje vas vjetar. Vjetar tada upravlja jedrom naprijed kroz more. U našem slučaju, stvaramo umjetni vjetar u svemiru iz tih laserskih zraka, osim što su "vjetar" zapravo fotoni iz samog lasera, svjetlost iz lasera postaje vjetar na kojem mi plovimo. To je vrlo usmjerena svjetlost - često se naziva usmjerena energija. Zašto je ovo moguće danas, zašto danas možemo pričati o posjetu zvijezdama, kada prije 60 godina, dok je svemirski program ozbiljnije počinjao, ljudi bi rekli: "To nije moguće"? Zapravo razlog zašto je to moguće danas ima velike veze s potrošačem i činjenicom da me gledate. Gledate me preko brzinskog interneta kojim dominira fotonika slanja podataka putem optičkih kablova. Fotonika u biti omogućava postojanje interneta na način na koji postoji danas. Mogućnost da prenesemo velike količine podataka vrlo brzo je ustvari ista ta tehnologija koju ćemo koristiti kako bismo poslali svemirsku letjelicu vrlo brzo prema zvijezdama. Efektivno na raspolaganju imate beskonačni pogon koji možete uključiti i isključiti po potrebi. Ne ostavljate uključenu lasersku zraku koja producira svjetlost tijekom cijelog putovanja. Za manje letjelice upaljena je samo nekoliko minuta i to je kao pucanj iz pištolja. Imate projektil koji se kreće balistički. Čak i ako se mi ljudi ne nalazimo na letjelici, ipak imamo mogućnost poslati takvu letjelicu. Želite vidjeti na daljinu ili imati sliku na daljinu i daljinski osjet objekta. Kada, primjerice, odemo na Jupiter u misiji preleta, mi slikamo Jupiter, mjerimo magnetsko polje, gustoću čestica i u biti istražujemo na daljinu. Na isti način na koji me upravo gledate. I sve trenutne misije koje se nalaze iza Mjeseca su osjetilne misije na daljinu. Što se nadamo pronaći ako posjetimo egzoplanet? Možda postoji život na tom planetu i bili bismo u mogućnosti vidjeti dokaze o životu, bilo preko atmosferskih naznaka života, bilo preko dramatične slike, bili bismo u mogućnosti vidjeti nešto na samoj površini. Ne znamo postoji li život negdje drugdje u svemiru. Možda ćemo kroz misiju koju bismo poslali moći pronaći dokaze o životu, a možda i nećemo. I iako se možda ekonomija čini neprikladnom da u razgovor uvedemo međuzvjezdane mogućnosti, ustvari je ona jedan od vodećih čimbenika za ostvarenje međuzvjezdanog potencijala. Morate stvari dovesti do točke gdje su ekonomski isplative da učinite ono što namjeravate. Trenutno imamo laboratorijske sustave koji su ostvarili mogućnost sinkronizacije na velikoj skali do skoro 10 kilometara (ugrubo 6 milja). Uspjeli smo ostvariti sinkronizaciju laserskih sustava i radilo je savršeno. Već mnogo desetljeća znamo kako napraviti lasere ali tek je sada ta tehnologija postala dovoljno jeftina i dovoljno zrela kako bismo mogli zamisliti da imamo ogromne zrake, doslovce kilometarski velike zrake, kao solarne farme, ali umjesto da primaju svjetlost, one je emitiraju. Ljepota ove vrste tehnologije je ta što omogućuje mnoge primjene, ne samo relativističke letove manjih letjelica, već omogućuje brzinske letjelice, brzinski let našim Sunčevim sustavom, omogućuje planetarnu obranu, omogućuje otklanjanje svemirskog otpada, omogućuje upravljanje udaljenom imovinom gdje želimo poslati energiju, kao primjerice letjelice ili baze na Mjesecu ili drugim planetima. To je vrlo svestrana tehnologija i nešto što bi ljudska rasa trebala željeti razviti iako nužno ne žele poslati letjelicu prema zvjezdama, zato što ta tehnologija ima toliko mogućih primjena koje trenutno nisu izvedive. I stoga smatram da je to neizbježna vrsta tehnologije zato što imamo tu mogućnost, samo je potrebno fino je podesiti i u stvari čekati da ekonomija uhvati korak s nama tako da kada postane dovoljno jeftino izgradimo velike sustave. Manji sustavi su već sada isplativi. I već smo počeli graditi prototipne sustave u laboratoriju. Iako se to sve neće dogoditi sutra, već smo započeli proces i, za sada, izgleda dobro. Ovo je i revolucionarni program, u smislu toga da je to transformativna tehnologija, ali ujedno i evolucijski program. Osobno ne očekujem da ću biti živ kada se dogode prvi relativistički letovi. Mislim da nas dijeli još 30+ godina prije nego dođemo do te točke, možda i više. Ali ono što me inspirira je pogledati mogućnost ostvarivanja konačnog cilja. Iako se to ne dogodi tijekom mojega života, može se dogoditi tijekom života sljedeće generacije ili generacije koja slijedi nakon nje. Posljedice su toliko transformativne da, po mojem mišljenju, moramo doslovce krenuti tim putem i moramo istražiti koja su ograničenja i kako ih nadvladati. Potraga za životom na drugim planetima bila bi jedna od najistaknutijih istraživanja čovječanstva i ako bismo to zbilja uspjeli i zbilja pronašli život na drugom planetu, to bi promijenilo čovječanstvo zauvijek. Sve u životu ima smisao i ako zavirite dovoljno duboko pronaći ćete nešto nevjerojatno složeno, zanimljivo i prelijepo u životu. I isto vrijedi za ponizni foton koji gledamo svaki dan. Ali kada pogledamo izvana i zamislimo nešto mnogo veće, kao zrake lasera koje su sinkronizirane, možemo zamisliti stvari koje su jednostavno nevjerojatne u životu. I mogućnost da posjetimo drugu zvijezdu je jedna od tih nevjerojatnih mogućnosti. (Cvrkut ptica)