12. kolovoza 2020.
dvije grupe djevojaka su
protestirale u Minsku,
glavnom gradu Bjelorusije.
Obukle su bijelu odjeću
i bosonoge pošle ulicom.
Ujutro
su neke otišle do tržnice Komarovskiy
u centru grada.
Kasnije toga dana
druga grupa se okupila sa cvijećem
kod vječnog plamena ispod
spomenika pobjedi.
Stajale su zajedno držeći se za ruke
i počele pjevati bjelorusku uspavanku,
čekajući da se pojave policijska vozila.
Znale su da će ih policija
uhititi samo tako:
bosonoge sa svijećem u rukama
i povesti u policijsku postaju,
tući ih i pokušavati poniziti.
Ali svejedno su to napravile.
Ove godine nešto se promijenilo
u Bjelorusiji,
zemlji sa preko 9 milijuna stanovnika
kojom vlada autoritativni vladar od 1994.
Ove mlade djevojke su protestirale zbog
posljednjih namještenih izbora
koji su se zbili samo
nekoliko dana ranije.
Njihov mali protest se ubrzo proširio
u masivne, miroljubive demonstracije
vođene ženama
diljem države.
U samo nekoliko dana
nekoliko stotina tisuća ljudi
izišlo je na ulice
i demonstracije su nastavljene
sve od tada,
i to takve kakve Bjelorusija
još nije vidjela.
Sve to usprkos činjenici
da se predsjednik proglasio
ponovno izabranim
i da je preko 10 000 ljudi uhićeno,
stotine mučeno
i najmanje šestero ubijeno.
Mnogi ljudi se pitaju zašto narod
Bjelorusije sada progovara.
Što ih goni da izlaze na ulice
usprkos policijskom nasilju bez presedana,
usprkos državnom bezakonju?
Odgovor koji najčešće čujem
je to da su ljudi postali neustrašivi
i to je nešto što smo zajednički postali.
Strah je provincija jednog.
Hrani se izolacijom.
Ne diskriminira:
muškarci, žene, djeca, stariji -
svi mi možemo osjetiti strah,
ali samo kada smo prepušteni sami sebi.
Za neustrašivost je potrebno dvoje.
Funkcionira jedino onda kada
smo jedno uz drugo.
Pokaži se tako da tvoj susjed,
tvoj kolega, tvoj prijatelj ima hrabrosti.
I oni će to isto učiniti za tebe.
Puno se pričalo o mojoj ulozi
u predsjedničkim izborima
u kolovozu 2020.
Kako sam iskoračila da bih se borila
za svoga muža Sergeija kada je zatvoren
i postalo je jasno da mu vlasti
neće dozvoliti da se sam natječe;
o tome kako sam s pravom pobijedila
i postala izabrani vođa
demokratske Bjelorusije,
dok su mi službeni rezultati
dali samo 10 posto glasova
i prisiljena sam otići u progonstvo
sa svojom djecom;
o tome kako se još borim
za one koji su me izglasali
i čije glasove režim želi preoteti;
o tome kako sam "neustrašiva".
Ali bilo je mnoštvo trenutaka
kada sam bila prestrašena
i željela odstupiti.
Prijetilo mi se
i tjeralo da mislim kako sam
sama u ovoj borbi.
Ali što sam više gradova posjećivala,
što se više ljudi okupljalo na skupovima,
osjećala sam sve manje straha.
I, tada, u danima prije izbora u Minsku,
60 000 ljudi se okupilo
kako bi me podržalo
i više se nisam bojala.
Nikada više ne želim ništa
od toga ponoviti.
Nikada nisam bila previše politična
i nikada se nisam planirala
natjecati za vlast.
Željela sam biti majka i žena.
Ali zbog sudbine i želje moga naroda
postavljena sam na ovu poziciju.
I prihvaćam to s osjećajem
obveze i ponosa.
Neću odustati.
I bit ću tu za ljude jer su
oni tu za mene.
Naša hrabrost se rađa iz jedinstva.
Naša solidarnost je naša snaga.
Sada također shvaćam da je biti
neustrašiv opredijeljenost.
To je odluka koju donosite svakog dana.
To je odgovornost koju preuzimate -
odgovornost jedni za druge.
U tom smislu nisam nimalo drugačija
od mojih Bjelorusa.
Njihova podrška je opipljiva.
Njihova solidarnost progresivno raste.
Kada vas je dvoje,
postajete odvažni.
Kada vas je 100, postajete hrabri.
Kada vas je na tisuće,
postajete neustrašivi.
A kada vas ima na desetke tisuća,
postajete nepobjedivi.
Hvala.