Leta 2017. godine, jednu ženu je ubio partner u Sofiji. Ova žena koju ćemo zvati V. trpela je batine više od 50 minuta pre nego što je umrla. Narednog jutra, komšije su rekle novinarima da su čule njeno vrištanje, ali se nisu umešali. Vidite, u Bugarskoj i mnogim drugim društvima, nasilje u porodici se obično smatra za privatnu stvar. Komšije, međutim, brzo reaguju na bilo koju drugu vrstu buke. Hteli smo da razotkrijemo apsurdnost ovoga i utičemo na to. Zato smo osmislili eksperiment. Iznajmili smo stan odmah ispod stana V. na jednu noć. U 10 uveče, Maksim, umetnik u našoj grupi, seo je za bubnjeve koje smo sastavili u dnevnoj sobi i počeo je da udara. Deset sekundi. Trideset sekundi. Pedeset sekundi. Minut. Svetlo se upalilo u hodniku. Minut i 20 sekundi. Čovek je stajao na vratima, oklevajući da pritisne zvono. Minut i 52 sekunde. Zvono na vratima je zazvonilo. Zvono koje je moglo da spasi život. „Udarac.“ je naš projekat koji istražuje zlokobnu tišinu koja okružuje porodično nasilje. Snimili smo eksperiment i odmah se proširio na internetu. Naša kampanja je pojačala glasove preživelih koji su izneli slične priče onlajn. Opremila je komšije konkretnim savetima i mnogi su se obavezali na preduzimanje akcije. U zemlji u kojoj svake druge nedelje zemlja tiho zagrli telo žene koju ubije partner ili srodnik, bili smo glasni i čuli su nas. Ja sam aktivistkinja sa strašću prema novinama u oblasti ljudskih prava. Vodim globalnu organizaciju za društveno angažovana kreativna rešenja. U svom radu razmišljam o tome kako da ljude podstaknem da im bude stalo i da deluju. Ovde sam da bih vam govorila o tome da kreativne akcije mogu spasiti svet, kreativne akcije i igra. Znam da je čudno govoriti o igri i ljudskim pravima u istoj rečenici, ali evo zašto je to važno. Sve više se bojimo da ne možemo pobediti u ovome. Kampanje deluju dosadno, poruke se izgube, ljudi se slome. Brojne studije, uključujući i jednu koju je nedavno objavio Univerzitet u Kolumbiji, pokazuju da su izgaranje i depresija široko rasprostranjeni među aktivistima. I sama sam bila sagorela pre nekoliko godina. U svetu beskrajnih puteva ka napred, imala sam osećaj da sam na poslednjoj stanici. Pa, šta razgrađuje strah, dosadu i sumornost? Igra. Upravo sa ove bine je psihijatar i istraživač igre, dr Stjuart Braun, rekao da ništa ne aktivira mozak kao igra i da suprotnost igri nije rad, već depresija. Da bih se iščupala iz svog izgaranja, rešila sam da pretvorim svoj aktivizam u ono što danas nazivam „igrovizam“. (Smeh) Kada se igramo, drugi žele da se pridruže. Danas je moje igralište ispunjeno umetnicima, tehničarima i naučnicima. Spajamo discipline u okviru radikalne saradnje. Zajedno tražimo nove načine da ojačamo aktivizam. Naši ishodi nisu zamišljeni kao razigrani, ali proces jeste. Za nas je igra čin otpora. Na primer, „Udarac.“, projekat o kome sam prethodno govorila, je koncept koji su razvili bubnjar i softverski inženjer koji se nisu poznavali dva dana pre nego što su predložili tu ideju. „Udarac.“ je prvi pobednik u našem laboratorijskom nizu u kome smo spajali umetnike i tehnologe u radu na problemima ljudskih prava. Drugi pobednički koncepti uključuju privremenu pekaru koja podučava o lažnim vestima pomoću kolačića koji su lepi, ali groznog ukusa - (Smeh) ili društvena igra koja vas stavlja u ulogu diktatora, tako da zaista razumete opseg sredstava i taktika ugnjetavanja. Napravili smo prvu laboratoriju samo da testiramo ideju, da vidimo gde ima nedostataka i da li možemo da je unapredimo. Danas smo toliko zaljubljeni u taj format da sve stavljamo na internet tako da svako može da proba. Ne mogu dovoljno da naglasim korisnost eksperimenata u aktivizmu. Možemo pobediti samo ako se ne bojimo da izgubimo. Kada se igramo, učimo. Studija koju je nedavno objavio Univerzitet Stanford o nauci onoga što podstiče ljude da im bude stalo iznova potvrđuje ono što slušamo godinama: mišljenja se ne menjaju zbog dodatnih informacija, već kroz iskustva koja podstiču empatiju. Tako smo, učeći od nauke i umetnosti, uvideli da možemo govoriti o globalnim oružanim sukobima preko sijalica, ili da se možemo baviti rasnim nejednakostima u SAD-u preko razglednica, ili se pozabaviti nepostojanjem spomenika ijednoj ženi u Sofiji tako što ćemo preplaviti grad njima, i da svim tim delima možemo pokrenuti dijalog, razumevanje i direktnu akciju. Ponekad, kada govorim o preuzimanju rizika, pokušajima i neuspesima u kontekstu ljudskih prava, nailazim na neodobravanje, pogled koji govori: „Kakva neodgovornost“ ili: „Kakva bezosećajnost.“ Ljudi često pogrešno smatraju da je igra nemarnost. Nije tako. Igra ne čini samo to da jača našu vojsku i podstiče bolje ideje. U vremenima bolne nepravde, igra daje lakoću koja nam je potrebna da bismo mogli da dišemo. Kada se igramo, živimo. Odrasla sam u vreme kada je bilo kakva igra bila zabranjena. Život moje porodice bio je slomljen pod komunističkom diktaturom. Za moju tetku, dedu, oca, uvek smo imali dve sahrane: jednu za njihovo telo, ali i, godinama pre toga, jednu za njihove snove. Neki od mojih najvećih snova su noćne more. Imam noćnu moru da će jednog dana celokupna prošlost biti zaboravljena, a sa nove odeće će kapati krv grešaka iz prošlosti. Imam noćnu moru da će se jednog dana srušiti svetionici naše čovečnosti, nagriženi kiselim talasima mržnje. Ali znatno više od toga, imam nadu. U našim borbama za pravdu i slobodu, nadam se da ćemo se igrati i da ćemo videti radost i lepotu kada se igramo zajedno. Tako pobeđujemo. Hvala. (Aplauz)