Ja sam astronaut. Dva puta sam letela spejs šatlom, i skoro šest meseci sam živela na Međunarodnoj svemirskoj stanici. Ljudi me često pitaju isto pitanje: "Kako je to biti u svemiru?" Kao da je to neka tajna. Svemir pripada nama svima, i želim da vam pomognem da razumete zašto je to mesto magično za nas sve. Dan nakon mog 50. rođendana, popela sam se na rusku kapsulu, u Rusiji, i bila lansirana u svemir. Lansiranje je najopasnije, ali je takođe i najuzbudljivije. Tri, dva, jedan... Poletanje! Osetila sam svaki delić regulisane žestine tih raketnih motora dok su nas lansirali sa Zemlje. Išli smo sve brže i brže i brže, dok se motori nisu ugasili nakon osam i po minuta, kao po planu. I bam! U bestežinskom smo stanju. Misija i magija su počele. Dimitrij, Paolo i ja kružimo oko Zemlje u našoj malenoj svemirskoj letelici, oprezno se približavajući svemirskoj stanici. Zamršen je to manevar na brzini od 28 000 kilometara na čas između naše kapsule, koja je veličine jednog Fiće, i svemirske stanice, koja je veličine fudbalskog terena. Stižemo tek kada se dve letelice spoje uz blagi udar. Onda otvorimo otvore, traljavo se pozdravimo zbog nulte gravitacije, i tada nas ima šestoro. Mi smo svemirska porodica, momentalna porodica. Ono što sam najviše volela dok sam živela tamo gore bilo je letenje. Obožavala sam to. Osećala sam se kao Petar Pan. Nije u pitanju samo lebdenje. Čak bi i običan dodir prsta mogao da vas gurne preko cele svemirske stanice, i onda biste se nekako zakačili nožnim prstima. Jedna od omiljenih aktivnosti mi je bilo lebdenje u tišini kroz svemirsku stanicu, koja je mirno zujala tokom noći. Ponekad sam se pitala da li je bila svesna mog prisustva, onako u tišini. Ali deljenje tog čuda sa posadom mi je takođe bilo važno. Tipičan dan u svemiru počinje idealnim putovanjem na posao. Probudim se, prelebdim laboratoriju, i pozdravim najbolji jutarnji pogled ikada. Kratak je to put do posla, samo 30 sekundi, ali pogled kroz taj prozor nam nikada ne dosadi. Mislim da nas podseća na to da smo zapravo još uvek vrlo blizu Zemlje. Naša posada je druga koja je ikada koristila kanadsku robotsku ruku da uhvati brod sa zalihama koji je bio veličine autobusa, i koji je u sebi sadržao desetak različitih eksperimenata, kao i jedinu čokoladu koju bismo videli narednih šest meseci. A sad, čokoladu na stranu, svaki od tih eksperimenata davao je odgovor na bar još jedno naučno pitanje do kojeg ne bismo mogli doći na Zemlji. To je kao da gledate kroz drugo sočivo, koje nam daje odgovore na pitanja kao što su: Šta sa sagorevanjem? A šta sa dinamikom fluida? Spavanje tamo je divno. Moja omiljena - mislim, možete čak i naopačke da spavate - moja omiljena poza je bila sklupčana lopta koja ledbi po volji. A pranje veša? Ma kakvi. Natovarimo prljavu odeću na prazni brod za zalihe i pošaljemo ga u svemir. A sad kupatilo. Svako to želi da zna. Teško je razumeti, pa sam napravila mali snimak, pošto sam htela da deca razumeju da princip vakuma spašava dan i da je najmanji vetrić dovoljan kako bi sve otišlo tamo gde treba. Bar je u pravom životu tako. (Smeh) A reciklaža? Naravno. Uzmemo svoju mokraću, skladištimo je, filtriramo, i onda je popijemo. I ukusna je zapravo. (Smeh) Sedimo tako za stolom, jedemo hranu koja izgleda loše ali je zapravo poprilično dobrog ukusa. Ali to okupljanje za stolom je ono što je bitno, i u svemiru, i na Zemlji. pošto je to ono što ujedini posadu. Za mene je muzika bila način da ostanem povezana sa ostatkom sveta. Odsvirala sam duet između Zemlje i svemira sa Ijanom Andersonom iz grupe "Džetro Tal" povodom pedesetogodišnjice ljudskog leta u svemir. Kontakt sa porodicom je bio veoma važan. Pričala sam sa porodicom skoro svaki dan dok sam bila tamo gore. Zapravo bih čitala knjige svom sinu samo da bismo mogli da provodimo vreme zajedno. To je toliko važno. A kada bi svemirska stanica obletala Masačusets, moja porodica bi istrčala napolje, i gledala kako najsjajnija zvezda leti kroz nebo. A kada bih ja pogledala dole, ne bih mogla da vidim svoju kuću, ali mnogo mi je značilo to što znam da ljudi koje najviše volim gledaju gore dok ja gledam dole. Svemirska stanica je za mene mesto gde se misija i magija stapaju u jedno. Ta misija i posao su ključni koraci u našoj težnji da odemo dalje od naše planete i veoma važni za razumevanje održivosti na samoj Zemlji. Obožavala sam da budem deo toga i da sam mogla da povedem svoju porodicu sa sobom, nikada se ne bih vratila kući. Moj pogled sa stanice pokazao mi je da svi mi dolazimo sa istog mesta. Svi mi imamo svoje uloge. Jer, Zemlja je naš svemirski brod. Svemir je naš dom. A mi smo posada unutar svemirskog broda "Zemlja". Hvala. (Aplauz)