Ja sam astronautkinja. Dvaput sam letjela space shuttleom i gotovo šest mjeseci živjela na Međunarodnoj svemirskoj postaji (ISS). Ljudi me često pitaju istu stvar, a to je: "Kako je u svemiru?" kao da je to tajna. Svemir pripada svima nama. Voljela bih vam pomoći da shvatite zašto je to mjesto za sve nas čarobno. Dan nakon svog 50. rođendana popela sam se u rusku kapsulu u Rusiji i lansirali su nas u svemir. Lansiranje je nešto najopasnije što činimo, ali i najuzbudljivije. Tri, dva, jedan... Polijećemo! Osjetila sam svaki drhtaj kontroliranoga bijesa raketnih motora koji su nas odbacili sa Zemlje. Postajali smo sve brži i brži, sve dok se, nakon osam i pol minuta, prema planu, ti motori nisu zaustavili. Puf! Našli smo se u bestežinskom stanju. Misija i čarolija su započeli. Dimitrij, Paolo i ja kružili smo oko Zemlje u svojoj sićušnoj letjelici, pažljivo se približavajući svemirskoj postaji. To je zamršeni ples pri više od 28.000 km/h između naše kapsule veličine automobila Smart i svemirske postaje veličine nogometnog igrališta. Dolazimo kad te dvije letjelice pristanu uz nježni sudar. Otvaramo prolaze, tapšamo se i nespretno grlimo pri nultoj gravitaciji i sad nas je šestoro. Mi smo svemirska obitelj, instant obitelj. Najbolje od svega što sam gore doživjela za mene je letenje. Bilo mi je super. Osjećala sam se kao Petar Pan. Ne radi se o plutanju. Samo jedan dodir prsta može vas zbilja odgurnuti kroz čitavu svemirsku postaju, i onda se nekako dočekate vrhom nožnih prstiju. Jedna od meni najdražih stvari bila je tiho kliziti kroz svemirsku postaju koja je jurila kroz noć. Katkad sam se pitala zna li ona da sam tu, u tišini. No i razgovor o tom čudu s posadom dio je onoga što mi je bilo važno. Tipičan dan u svemiru počinje savršenim putovanjem na posao. Probudim se, otklizim u laboratorij i pozdravim najbolji mogući jutarnji pogled. To je stvarno brzo putovanje, samo 30 sekundi, i nikad nam ne dosadi gledanje kroz taj prozor. Mislim kako nas podsjeća da smo zapravo još vrlo blizu Zemlji. Naša posada bila je druga koja je koristila kanadsku robotsku ruku za hvatanje dostavnog broda veličine školskog autobusa koji je sadržavao desetak različitih eksperimenata i jedinu čokoladu koju ćemo vidjeti tijekom iduća četiri mjeseca. Čokoladu na stranu, svaki od tih eksperimenata daje odgovor na još jedno znanstveno pitanje do kojeg ne možemo doći ovdje dolje na Zemlji. To je poput različitih leća pomoću kojih možemo uvidjeti odgovore na pitanja kao: "Što je s izgaranjem?" "Što je s dinamikom fluida?" A spavanje je predivno. Vi biste možda obrnuto, ili na lijevom boku, no ja volim spavati sklupčana u malu loptu i slobodno lebdjeti. Pranje rublja? Ma kakvi! Mi ukrcamo svoje prljavo rublje u praznu dostavnu letjelicu i pošaljemo ga u svemir. Kupaonica. To svakoga zanima. Teško je za razumjeti pa sam pripremila kratki video. Htjela sam da djeca shvate da vakuum spašava stvar i da je tek blagi dašak dovoljan da sve ode kamo treba. Dobro, u pravom životu bude tako. (Smijeh) Recikliranje? Naravno. Uzimamo svoju mokraću, skladištimo je, filtriramo i zatim pijemo. Zapravo je vrlo ukusna. (Smijeh) Sjedimo oko stola, jedemo hranu koja loše izgleda, no zapravo je dobrog okusa. Ali ono što je važno je okupljanje oko stola, kako u svemiru, tako i na Zemlji. To je ono što učvršćuje zajedništvo posade. Meni je glazba bila način da ostanem povezana s ostatkom svijeta. Svirala sam duet između Zemlje i svemira s Ianom Andersonom iz grupe Jethro Tull prigodom 50. obljetnice prvog ljudskog leta u svemir. Povezanost s obitelji bila je jako važna. Razgovarala sam sa svojom obitelji skoro svaki dan dok sam bila gore, a sinu sam čitala knjige da na taj način budemo zajedno. To je jako važno. A kad bi svemirska postaja prelijetala Massachusetts, moja bi obitelj istrčala van i gledala kako najsjajnija zvijezda plovi nebom. Ja bih gledala dolje i ne bih mogla vidjeti svoju kuću, ali mnogo mi je značila spoznaja da ljudi koje najviše volim gledaju gore dok ja gledam dolje. Svemirska postaja za mene je bila mjesto spajanja misije i čarolije. Ta misija, taj posao predstavlja nužne korake u nastojanju da odemo dalje od svog planeta i neophodna je za razumijevanje održivosti ovdje na Zemlji. Bilo mi je drago biti dijelom toga. Da sam sa sobom mogla povesti i svoju obitelj, ne bih se nikad vratila kući. Moj pogled iz postaje naučio me da svi dolazimo iz istog mjesta. Svi imamo svoju ulogu. Naime, Zemlja je naš brod. Svemir je naš dom. A svi smo posada Svemirskoga broda Zemlja. Hvala vam. (Pljesak)