Duboko u amazonskoj prašumi u reci Neokoja, živelo je, prema sekopajskoj legendi, jato naročito velikih i ukusnih riba. Kada napadaju kiše i nadođu vode, pojave se i ribe, odlazeći čim se nivo vode vrati u normalu. Duž reke, seljani su slavili ovu povremenu nagradu i poželeli više. Pratili su ribe uzvodno, duboko u džunglu do lagune u kojoj se orio zvuk koprcajuće ribe. Celo selo postavilo je šatore oko lagune, donoseći barbasko, otrov koji će staviti u vodu kako bi omamili ribu. U međuvremenu, njihov mladi šaman ode u šetnju. Učini mu se da možda nije sasvim sam. Zatim, naiđe na monse drvo koje je zujalo tako glasno da ga je čuo čak i pored gromoglasnih riba. Zbog toga, u jedno je bio siguran: tu žive duhovi. Nazad u logoru, upozorio je ljude da ribe imaju vlasnika. On će pronaći tog vlasnika. Dok se ne vrati, niko ne sme da peca. On ode do zujećeg drveta. U njegovoj unutrašnjosti stoji šupljina velika kao kuća, puna uposlenih tkača. Njihov vođa ga pozove unutra, objašnjavajući mu da male, sočne siripija voćke trenutno zriju i da pletu korpe kako bi ih sakupili. Iako su izgledali i ponašali se kao ljudi, šaman je znao da su oni Huri iliti goblini vazduha koji mogu da lete i upravljaju vetrom. Naučili su ga da plete. Pre nego što je šaman otišao, vođa goblina šapnu mu neko zagonetno uputstvo. Na kraju, poruči mu da ispred šupljeg panja zaveže izdanak ananasa i prespava noć u njemu. Nazad u logoru, seljani su pecali koristeći barbasko otrov, kuvali i jeli. Jedino se šamanova mlađa sestra suzdržala. Svi ostali potom padoše u dubok san. Šaman i njegova sestra su vikali, tresući ih, ali oni se nisu budili. Padao je mrak, pa su šaman i njegova sestra svezali izdanak ananasa ispred šupljeg panja i zavukli se unutra. Zavitlao je jak vetar - znak goblina vazduha. Izlomio je granje i pokosio drveća. Krokodili, boe i jaguari urliknuše. Voda poče da se penje. Ribe odskočiše sa svojih mesta za sušenje i otplivaše. Izdanak ananasa pretvori se u psa. Lajao je celu noć, štiteći srušeno drvo od životinja iz džungle. Kada je svanulo, poplava se povukla. Ribe su nestale, kao i većina ljudi: životinje iz džungle su ih proždrle. Samo su šamanovi rođaci preživeli. Kada se njegova porodica okrenu ka njemu, šaman shvati na šta su goblini zapravo mislili kada su rekli da voće zrije: oni nisu uopšte skupljali siripija voćke, već ljudske oči. Šamanova starija sestra ga dozva, pokušavajući da mu dotakne lice svojim dugim, oštrim noktima. On ustukne i seti se uputstva koje mu je dao vođa goblina, pa baci palmine koštice u njeno lice. Koštice postanu oči. Ali onda, ona se pretvori u divlju svinju belih usta i pobeže - još uvek živa, ali više ne u čovečjoj formi. Zajednica šamana i njegove mlađe sestre potpuno je nestala. Otišli su da žive u drugo selo, gde je šaman naučio ljude da pletu korpe baš kao što su goblini naučili njega. Međutim, nije mogao da zaboravi poslednje reči vođe goblina, kojima mu je rečeno kako da se osveti. Vratio se u dom goblina vazduha noseći sa sobom čili papriku zamotanu u lišće. Dok su ga goblini posmatrali kroz otvore, šaman zapali vatru i na nju baci čili papriku. Vatra poče da proždire drvo. Goblini koji su pojeli ljudske oči umreše. Oni koji su se suzdržali su bili dovoljno laki da odlete. Tako su goblini, baš kao i ljudi, platili visoku cenu. Isto tako, neki su, poput šamana, preživeli da ispričaju priču. Po sekopajskoj legendi, na mestu gde se svet duša i ljudski svet spajaju, nema očiglednog pobednika, a čak je i smrt prilika za obnovu.