Moje sestra, brat i ja odrasli smo na farmi našeg pradede u Kaliforniji. Bio je to pejzaž naše porodice i naš dom. Kad je postalo jasno da niko iz naše generacije ne želi da preuzme na sebe teško breme držanja ranča, on je bio prodat komšiji. Sidro našeg života je presečeno, i osetili smo se kao prepušteni strujama u nedostatku te zemlje. Prvi put sam shvatila da se nešto vredno najbolje može razumeti ne u njegovom prisustvu, već u odsustvu. Tada je bilo nemoguće znati tačno koliko će snažno odsustvo tih stvari koje volimo imati veliki uticaj daleko u mojoj budućnosti. Svoj poslovni život sam 23 godine provela sa Ivonom Šunarom. Počela sam u trenutku kada je projektovao i proizvodio tehničku opremu za penjanje po stenama i ledu u limenoj šupi blizu pruge u Venturi. A kada je Ivon odlučio da počne da pravi odeću za planinare i nazove tu firmu Patagonija, postala sam jedan od prvih šest zaposlenih, a kasnije sam postala i direktor i pomogla u izgradnji kompanije u kojoj stvaranje najboljih proizvoda i činjenje dobrih stvari za svet nisu bili samo slogani. Dag Tompkins, koji će nekoliko godina kasnije postati moj muž, bio je Ivonov stari prijatelj koji mu je pravio društvo na planinarenju, a bio je i preduzetnik. Bio je suosnivač kompanija The North Face i Esprit. Sve tri firme stvorili su ljudi koji su odrastali '60-ih, koje su oblikovali građanski, antiratni, feministički i mirovni pokreti. Sve te vrednosti su usvojene tih godina i prenete su na vrednosti ovih kompanija. Do kraja 1980-ih, Dag je odlučio da sasvim napusti posao i da posveti poslednju trećinu života onome što je nazivao „plaćanjem kirije za život na planeti.” Približno u isto vreme, kada sam napunila 40 godina, bila sam spremna da uradim nešto potpuno novo u životu. Istog dana kada sam se povukla iz kompanije Patagonije, preletela sam 9600 km do oblasti Patagonije i pridružila se Dagu dok je počinjao prvi projekat očuvanja životne sredine u toj trećini života. I tako smo mi, izbeglice iz korporativnog sveta, bili skriveni u kabini na obali južnog Čilea, okruženi prastarom kišnom šumom u kojoj drveće ficroje može da živi hiljadama godina. Bili smo usred velike divljine koja čini jedan od jedina dva prekida Panameričkog auto-puta, između Ferbanksa u Aljasci i rta Horn. Drastičnu promenu naše svakodnevice podstaklo je naše uviđanje da se lepota i raznolikost uništavaju gotovo na sve strane. Poslednja zaštićena divlja mesta na planeti bila su još uvek divlja uglavnom zato što nemilosrdne sile razvoja prosto tamo još nisu stigle. Dag i ja smo bili na jednom od najzabačenijih mesta na planeti, a ipak, u okolini Parka Pumalin, našeg prvog poduhvata konzervacije, industrijska akvakultura je zlokobno napredovala. Nedugo potom su u region Patagonije pristigle i druge pretnje. Iskopavanje zlata, projekti pravljenja brana na netaknutim rekama i drugi sve veći sukobi. Podrhtavanje juriša ekonomskog rasta širom sveta moglo se čuti čak i u najvišim geografskim širinama Južnog konusa. Znam da se napredak generalno posmatra vrlo pozitivno, kao nekakva evolucija puna nade. Ali mi smo, iz našeg ugla, videli mračnu stranu industrijskog razvoja. Kada se industrijski pogledi na svet primene na prirodne sisteme koji podupiru celokupan život, počinjemo da se ophodimo prema Zemlji kao prema fabrici koja proizvodi stvari za koje mi mislimo da nam trebaju. Kao što smo svi bolno svesni, posledice tog pogleda na svet destruktivne su za dobrobit ljudi, naše klimatske sisteme i svet divljine. Dag je to nazivao cenom napretka. Tako smo mi sagledavali stvari i hteli smo da budemo deo otpora, da se odupremo svim tim trendovima. Ideja o kupovanju privatnog zemljišta i njegovom doniranju radi stvaranja nacionalnih parkova nije baš nova. Svako ko je uživao u prizorima nacionalnog parka Titon u Vajomingu ili kampovao u nacionalnom parku Akadija u Mejnu imao je koristi od ove velike ideje. Kroz našu porodičnu fondaciju, počeli smo da stičemo divlja staništa u Čileu i Argentini. Kako smo verovali u konzervacionu biologiju, hteli smo nešto veliko, divlje i povezano. Područja koja su bila netaknuta, u nekim slučajevima, i neka kojima je trebalo vremena da se bi se oporavila, gde je trebalo obnoviti divljinu. Na kraju smo kupili više od dva miliona hektara od onih koji su bili voljni da prodaju, spojili ih u zaštićena područja u privatnom vlasništvu, dok smo gradili infrastrukturu parka kao zemljište za kampovanje i staze koje će kasnije koristiti šira javnost. Svi su bili dobrodošli. Cilj je bio da doniramo sve to zemljište kao nove nacionalne parkove. Ovo biste mogli opisati kao neku vrstu kapitalističkog džijudžicu poteza. Iz našeg poslovnog života smo rasporedili privatno bogatstvo i namenili ga zaštiti prirode, da je ne proguta globalna ekonomija. To je lepo zvučalo, ali početkom '90-ih u Čileu, gde je filantropija divljine, kako smo je nazivali, bila potpuno nepoznata, suočili smo se sa ogromnom sumnjičavošću, a sa raznih strana, i direktnim neprijateljskim stavom. Vremenom, uglavnom tako što smo radili ono što smo rekli da radimo, počeli smo da pridobijamo ljude. Tokom poslednjih 27 godina, trajno smo zaštitili skoro 15 miliona hektara kišnih šuma umerenih područja, patagonskih stepskih travnatih područja, priobalnih oblasti, slatkovodnih močvara, i stvorili 13 novih nacionalnih parkova. Svi su se sastojali od naših doniranih zemljišta i federalnih zemljišta koja su se graničila sa tim teritorijama. Nakon Dagove smrti usled nesreće prilikom vožnje kajakom, pre četiri godine, moć odsustva je ponovo nastupila. Ali mi, u Konzervaciji Tompkins, prigrlili smo naš gubitak i pojačali rad na poduhvatima. Među njima je bilo, 2018. godine, stvaranje morskih nacionalnih parkova koji se prostiru na oko 25 miliona hektara u južnom Atlantskom okeanu. Zabranjen je komercijalni ribolov i vađenje bilo čega. Godine 2019. smo priveli kraju najveće poklanjanje privatnog zemljišta u istoriji, kada je naših poslednjih milion hektara zaštićenog zemljišta u Čileu predato u ruke vlastima. Partnerstvo javnog i privatnog stvorilo je pet novih nacionalnih parkova i proširilo dodatna tri. To je na kraju bila oblast veća od Švajcarske. Svi naši projekti su rezultat partnerstava. Pre svega sa vladama Čilea i Argentine. To zahteva liderstvo koje razume značaj zaštite dragocenosti svoje zemlje, ne samo danas, već i u dalekoj budućnosti. Partnerstva sa istomišljenicima filantropima konzervacije su takođe imali ulogu u svemu što smo učinili. Pre 15 godina, zapitali smo se: „Osim zaštite prirode, šta zaista treba da uradimo da bismo stvorili potpuno funkcionalne ekosisteme?” Počeli smo da se pitamo, gde god da smo radili, ko nedostaje, koje vrste su nestale i ko je malobrojan i ranjiv. Takođe smo morali da se zapitamo: „Kako da uklonimo sam razlog zbog kojeg su te vrste prvobitno izumrle?” Ono što danas deluje tako očigledno za nas je bilo poput udarca groma. To je promenilo prirodu svega što radimo, u potpunosti. Ako svi članovi zajednice nisu prisutni i ne napreduju, nemoguće je da obezbedimo potpuno funkcionalne ekosisteme. Od tada smo uspešno ponovo uveli nekoliko domaćih vrsta u močvare Ibera: džinovske mravojede, pampaske jelene, pekare i najzad, među najtežima, zelenokrile are, koje su više od 100 godina bile nestale iz tog ekosistema. A danas su se vratile, lete slobodno, rasejavaju semenje, žive život onako kako treba. Krajnji cilj ovih nastojanja u Iberi je da se mesožderi sa vrha lanca ishrane vrate na mesto koje im pripada. Jaguari na kopnu, džinovske vidre u vodi. Nakon više godina pokušaja i grešaka, nastali su mladunci koji će biti pušteni prvi put u više od polovine veka u močvare Ibere, i sada će Iberin park od 1,7 miliona hektara obezbediti dovoljno prostora za populaciju jaguara u procesu oporavka koji imaju mali rizik sukoba sa susednim rančerima. Naši projekti obnavljanja divljine u Čileu napreduju kod manjeg broja nekoliko ključnih vrsta u oblasti Patagonije. Kod gvemala koji je zaista skoro izumro, malih nandua i u ponovnom uspostavljanju populacije puma i lisica. Znate, moć odsutnog nam ne može pomoći ako samo dovodi do nostalgije ili očaja. Upravo je suprotno, korisna je samo ako nas motiviše da radimo na vraćanju onoga što je nestalo. Naravno, prvi korak u obnavljanju divljine je sposobnost zamišljanja da je to uopšte moguće. Da obilja divljeg sveta zabeležena u časopisima nisu samo priče iz starih prašnjavih knjiga. Možete li to da zamislite? Verujete li da svet može biti lepši, pravedniji? Ja verujem u to. Jer sam to i videla. Evo primera. Kada smo kupili jedan od najvećih rančeva u Čileu i Patagoniji, 2004. godine, izgledao je ovako. Čitav vek, na ovom zemljištu je prekomerno napasana stoka, kao što je slučaj sa većinom travnatih površina u svetu. Erozija tla je bila uznapredovala, ograda od više stotina kilometara držala je divlji svet i njegovo kretanje na ograničenom prostoru. Tako je bilo sa ono malo divljih životinja koje su tu preostale. Lokalni planinski lavovi i lisice bili su proganjani decenijama, tako da ih je ostalo u vrlo malom broju. Danas ta zemljišta čine Patagonski nacionalni park površine 763 000 hektara, i on izgleda ovako. A Arselio, nekadašnji gaučo, čiji je posao prethodnih godina bio da nalazi i ubija planinske lavove, danas je glavni tragač tima za divlje životinje u ovom parku, a njegova priča pleni maštu ljudi širom sveta. Time šta je sve moguće. Delim ove misli i slike sa vama ne da bih sama sebi čestitala, već da iskažem jednostavnu poentu i predložim hitan izazov. Ako je pitanje opstanak, opstanak raznovrsnosti života, ljudskog dostojanstva i zdravih ljudskih zajednica, onda odgovor mora obuhvatati obnavljanje divljine na Zemlji. Što više i što je brže moguće. Svi imaju ulogu u tome, ali naročito mi privilegovani, sa političkom moći, sa bogatstvom, gde se, budimo iskreni, bilo to dobro ili ne, odigrava šahovska partija naše budućnosti. Time stižemo do suštine pitanja. Da li smo spremni da preduzmemo šta treba da bismo promenili kraj ove priče? Promene koje su učinjene u svetu proteklih nekoliko meseci da bi se zaustavilo širenje Kovida-19 meni daju mnogo nade, jer to pokazuje da možemo udružiti snage u beznadežnim okolnostima. Ono kroz šta sada prolazimo može prethoditi većoj potencijalnoj šteti kao posledici klimatske krize. Ali bez upozorenja, globalno, učimo da sarađujemo na načine koje nismo ranije ni zamišljali. Mladi ljudi širom sveta koje sam gledala kako ustaju i izlaze na ulice da bi nas podsetili na našu krivicu i izgrdili nas zbog našeg nečinjenja su oni koji me zaista inspirišu. Znam, sve ste ovo već čuli. Ali ako je ikada postojao trenutak da otvorimo oči za stvarnost da je sve povezano sa svačim, to je sadašnji trenutak. Na život svakog čoveka utiču dela svakog drugog čoveka širom planete. A sudbina čovečanstva vezana je za zdravlje planete. Imamo zajedničku sudbinu. Možemo živeti u blagostanju ili možemo da patimo... Ali u tome ćemo biti zajedno. Dakle, evo istine. Davno smo prošli tačku u kojoj je pojedinačna akcija neobavezna. Moje mišljenje je da je moralni imperativ da se svako od nas pridruži u novom osmišljavanju našeg mesta u životnom ciklusu. Ne u njegovom središtu, već kao deo celine. Moramo upamtiti da ono što činimo odražava ono što biramo da budemo. Hajde da stvorimo civilizaciju koja poštuje suštinsku vrednost celokupnog živog sveta. Ko god da ste, koja god sredstva da imate na raspolaganju, ustanite iz kreveta svakog jutra i uradite nešto što nema veze sa vama, ali ipak je vrlo povezano sa stvarima koje volite. Sa stvarima za koje znate da su istinite. Budite osoba koja zamišlja ljudski napredak kao nešto što nas pokreće ka celovitosti. Ka zdravlju. Ka ljudskom dostojanstvu. I uvek, i zauvek, ka lepoti divljine. Hvala.