Da li je do mene, ili ovde ima i drugih ljudi koji su malo razočarani u demokratiju? (Aplauz) Pogledajmo neke brojke. Ako pogledamo širom sveta, prosečna izlaznost na predsedničkim izborima u proteklih 30 godina je bila svega 67 procenata. Ako pođemo do Evrope i pogledamo ljude koji su učestvovali na parlamentarnim izborima EU, prosečna izlaznost na tim izborima je svega 42 procenta. Pođimo sad u Njujork, i pogledajmo koliko je ljudi glasalo na poslednjim izborima za gradonačelnika. Otkrićemo da se svega 24 procenta ljudi pojavilo na glasanju. To znači da kad bi se i dalje prikazivali „Prijatelji”, Džoi i možda Fibi bi se pojavili na glasanju. (Smeh) I ne možete da ih krivite, jer je ljudima dosta političara. I ljudima je dosta drugih ljudi koji koriste podatke koje su oni stvorili da bi razgovarali sa prijateljima i porodicom, kako bi usmeravali političku propagandu na njih. Međutim, radi se o tome da ovo nije novina. Danas ljudi koriste lajkove radi ciljane propagande ka vama, a nekad su koristili poštanski broj, vaš pol ili vaš uzrast, jer je ideja ciljanja ljudi u svrhe političke propagande stara koliko i politika. A razlog zašto je ta ideja prisutna je zato što demokratija ima osnovnu ranjivost. A radi se o ideji zastupnika. U principu, demokratija je mogućnost da ljudi vrše vlast. U praksi, međutim, moramo da delegiramo tu moć zastupniku koji može da vrši vlast za nas. Taj zastupnik je usko grlo, ili slaba tačka. To je mesto koje biste ciljali, ako želite da napadnete demokratiju, jer možete da kontrolišete demokratiju bilo kontrolisanjem tog zastupnika ili kontrolisanjem načina na koji ga ljudi biraju. Veliko pitanje glasi: da li je ovo kraj istorije? Da li je ovo najbolje što možemo ili zapravo postoje alternative? Neki ljudi su razmišljali o alternativama, a jedna od zamisli u opticaju je zamisao o direktnoj demokratiji. Radi se o zamisli zaobilaženja političara u potpunosti, gde ljudi direktno glasaju o pitanjima, direktno glasaju za predloge zakona. Međutim, ova ideja je naivna, jer ima previše stvari koje bismo morali da biramo. Ako pogledate 114. kongres SAD-a, videćete da je Predstavnički dom razmatrao preko 6 000 predloga zakona, Senat je razmatrao preko 3 000 predloga zakona, a odobrili su preko 300 zakona. To bi bile brojne odluke koje bi svaka osoba morala nedeljno da donese, o temama o kojima malo znaju. Dakle, imamo veliki problem sa kognitivnim opsegom ako ćemo da razmišljamo o direktnoj demokratiji kao mogućoj alternativi. Pa neki ljudi razmatraju ideju tečne demokratije ili fluidne demokratije, a to je ideja da date punomoć za vašu političku moć nekome, ko može tu punomoć dati nekom drugom, da biste na kraju stvorili veliku mrežu pratilaca u kojoj se na kraju nalazi nekolicina ljudi koja donosi odluke, u ime svih njihovih pratilaca i pratilaca tih pratilaca. Međutim, ni ova ideja ne rešava problem kognitivnog opsega, i iskreno, prilično je slična ideji da imate zastupnika. Zato ću ja danas da budem malo provokativan, pa ću vas pitati: šta ako bismo umesto pokušavanja da zaobiđemo političare, pokušali da ih automatizujemo? Ideja automatizacije nije nova. Pokrenuta je pre više od 300 godina, kada su francuski tkači odlučili da automatizuju razboj. Pobednik tog industrijskog rata je bio Žozef-Mari Žakard. On je bio francuski tkalac i trgovac koji je spojio razboj sa parnim motorom kako bi napravio automatski razboj. Sa tim automatskim razbojima on je pridobio kontrolu. Sada je mogao da pravi materijale koji su složeniji i prefinjeniji od onih koji su pravljeni ručno. Međutim, pobedom u tom industrijskom ratu postavio je i temelje nečemu što će postati obrazac automatizacije. Način na koji automatizujemo stvari u proteklih 300 godina je oduvek bio isti: prvo identifikujemo potrebu, potom napravimo oruđe da zadovoljimo potrebu, poput razboja u ovom slučaju, a potom izučavamo kako ljudi koriste to oruđe da bismo automatizovali korisnika. Tako smo prešli sa mehaničkog razboja na automatski razboj, a za to nam je bilo potrebno hiljadu godina. Bilo nam je potrebno svega sto godina da korstimo isti scenario da automatizujemo automobil. Međutim, radi se o tome da je ovaj put automatizacije nekako stvarna. Ovo je snimak koji je moj kolega iz Tošibe podelio sa mnom. On pokazuje fabriku koja proizvodi poluprovodničke diskove. Čitava fabrika je robot. Nema ljudi u fabrici. A roboti će uskoro da napuste fabrike i da postanu deo našeg sveta, deo naše radne snage. Dakle, moj dnevni posao je zapravo stvaranje oruđa koja integrišu podatke celokupnih država kako bismo na kraju imali potrebne osnove za budućnost u kojoj moramo i da upravljamo tim mašinama. Međutim, danas nisam ovde da vam pričam o tim oruđima koja integrišu državne podatke, nego sam ovde da govorim o jednoj drugoj ideji koja bi nam mogla pomoći u razmišljanju kako da koristimo veštačku inteligenciju u demokratiji. Jer su oruđa koja sam napravio dizajnirana za izvršne odluke. To su odluke koje mogu da se donesu u nekom obliku objektivnosti - odluke o javnim investicijama. Međutim, postoje zakonodavne odluke, a te zakonodavne odluke zahtevaju komunikaciju među ljudima koji imaju različite tačke gledišta, zahtevaju učešće, debatu, zahtevaju razmatranje. Dugo vremena smo smatrali da, kako bismo unapredili demokratiju, zapravo nam je potrebno više komunikacije. Pa su sve tehnologije koje smo unapredili u tom kontekstu demokratije, bilo da se radi o novinama ili društvenim mrežama, pokušale da nam obezbede više komunikacije. Ali već smo prošli tu zamku i znamo da to neće da reši problem. Jer se ne radi o problemu u komunikaciji, radi se o problemu kognitivnog opsega. Ako se radi o problemu kognitivnog opsega, dodavanje više komunikacije među ljudima neće rešiti problem. Umesto toga će nam biti potrebne nove tehnologije, koje će nam pomoći da se rešimo dela ove komunikacije kojom smo zatrpani. Zamislite na primer, malog avatara, softverskog agenta, digitalnog cvrčka iz Pinokija, Džiminija - (Smeh) koji je u stanju da odgovara u vaše ime. Ako bismo imali tu tehnologiju, bili bismo u stanju da se oslobodimo dela te komunikacije, i možda pomognemo donošenju boljih odluka ili odluka većeg obima. Stvar je u tome da ideja o softverskim agentima nije nova. Već ih stalno koristimo. Koristimo softverske agente da odlučimo put kojim ćemo da vozimo do određene lokacije, koju ćemo muziku slušati, ili da nam preporuče sledeću knjigu koju bi trebalo da pročitamo. Dakle, postoji očigledna ideja u 21. veku koja je jednako očigledna kao i ideja da se sastave parni motor i razboj u Žakardovo vreme. A ta ideja je kombinovanje direktne demokratije i softverskih agenata. Zamislite za trenutak svet u kome, umesto što imate zastupnika koji zastupa vas i milione drugih ljudi, možete da imate zastupnika koji zastupa samo vas, sa vašim nijansiranim političkim stavovima - tu čudnu kombinaciju libertarijanca i liberala, i možda po nekim pitanjima malo konzervativca, a po nekim drugim, vrlo progresivnog. Današnji političari su paketi i puni su kompromisa. Međutim, možete da imate nekoga ko može da predstavlja samo vas, ako ste spremni da odustanete od ideje da je zastupnik ljudsko biće. Da je taj zastupnik softverski agent, mogli bismo da imamo senat koji bi imao onoliko senatora koliko imamo stanovnika. A ti senatori bi bili u stanju da čitaju svaki predlog zakona, i da glasaju o svakom od njih. Dakle, imamo očiglednu ideju koju bismo možda želeli da razmotrimo. Međutim, razumem da u današnje vreme ova ideja može biti prilično zastrašujuća. U stvari, razmišljati o robotu koji dolazi iz budućnosti da nam pomogne da vodimo države zvuči zastrašujuće. Međutim, već smo to doživeli. (Smeh) I zapravo je bio prilično fin momak. Kako bi Žakardova ideja razboja u ovoj verziji izgledala? To bi bio veoma jednostavan sistem. Zamislite sistem u koji se ulogujete i napravite svoj avatar, a potom počinjete da obučavate svog avatara. Možete da prenesete na vaš avatar soptvene čitalačke skolonosti, ili da ga povežete sa vašim društvenim mrežama, ili da ga povežete s drugim podacima, na primer, rešavajući psihološke testove. Dobra stvar kod ovoga je ta što nema obmane. Ne dajete podatke kako biste komunicirali sa prijateljima i porodicom, a da se to kasnije koristi u političkom sistemu. Pružate podatke sistemu koji je osmišljen da se koristi kako bi donosio političke odluke u vaše ime. Potom uzmete te podatke i odaberete algoritam za obuku, jer se radi o otvorenom tržištu, u kome različiti ljudi mogu da prilože različite algoritme kako bi predvideli kako ćete da glasate na osnovu podataka koje ste ponudili. A sistem je otvoren, dakle, niko ne kontroliše algoritme; tu su algoritmi koji će biti popularniji i drugi koji će da budu manje popularni. Naposletku, možete da revidirate sistem. Možete da vidite kako vaš avatar funkcioniše. Ako vam se dopada, stavite ga na sistem autopilota. Ako želite da imate malo veću kontrolu, možete zapravo da odaberete da vas pitaju kad god treba da donesu neku odluku, ili možete da budete negde u sredini. Jedan od razloga zašto tako malo koristimo demokratiju je možda taj što demokratija ima veoma loš korisnički pristup. Ako bismo unapredili korisnički pristup demokratije, možda bismo mogli da je više koristimo. Naravno, verovatno imate gomilu pitanja. Kako da obučavate ove avatare? Kako da vaši podaci budu bezbedni? Kako da vaš sistem bude raspodeljen i podložan reviziji? Šta je sa mojom bakom koja ima 80 godina i ne zna kako da koristi internet? Verujte mi, sva ta pitanja sam čuo. Kada razmišljate o ovakvoj ideji, morate da se pazite pesimista, jer su poznati po tome što imaju problem za svako rešenje. (Smeh) Želim da vas pozovem da razmišljate o većim idejama. Pitanja koja sam vam upravo pokazao su male ideje, jer se radi o pitanjima zašto ovo ne bi funkcionisalo. Velike ideje su: šta još možemo da uradimo s ovim, ukoliko bi ovo funkcionisalo? A jedna od tih ideja je: ko piše zakone? U početku bismo mogli da imamo avatare koje već imamo, koji glasaju za zakone koje su pisali senatori ili političari koje već imamo. Međutim, ako bi ovo proradilo, mogli biste da napišete algoritam koji bi pokušao da napiše zakon koji bi dobio određen procenat podrške, i mogli biste da obrnete proces. Možda smatrate da je ova ideja smešna i da ne bi trebalo to da radimo, ali ne možete da negirate da je ova ideja jedino moguća u svetu u kome su direktna demokratija i softverski agenti održivi oblici učešća. Kako da otpočnemo revoluciju? Ne započinjemo ovu revoluciju tarabama ili protestima, ili zahtevajući od trenutnih političara da se pretvore u robote. To neće funkcionisati. Ovo je mnogo jednostavnije, mnogo sporije i mnogo skromnije. Počinjemo revoluciju stvarajući proste sisteme poput ovog na fakultetima, ili u bibliotekama, neprofitnim organizacijama. I pokušavamo da shvatimo sva ta mala pitanja, te male probleme, koje ćemo morati da rešimo da bi ova ideja postala održiva, kako bi ova ideja postala nešto čemu možemo verovati. Kako stvaramo ove sisteme sa stotinama, hiljadama, stotinama hiljada ljudi koji glasaju na načine koji nisu politički obavezujući, izgradićemo poverenje u ovu ideju, svet će se promeniti, a oni koji su mladi, kao moja ćerka danas, će odrasti. A kad moja ćerka bude mojih godina, možda će ova ideja, za koju znam da danas zvuči sumanuto, njoj i njenim prijateljima neće biti sumanuta. A u tom trenutku, mi ćemo biti na kraju naše istorije, ali oni će biti na početku njihove. Hvala vam. (Aplauz)