Želim da vam ispričam, da podelim sa vama sasvim novi pristup upravljanju robom u skladištima. Radi se o sortiranju, pakovanju i slanju. Da vam nagovestim: u pitanju su stotine, ponekad i hiljade robota, koji se kreću po skladištu. I čućete odgovor. Ali za sada, prisetite se svoje poslednje kupovine preko interneta. Sedeli ste na trosedu i odlučili da morate da kupite crvenu majicu. Pa ste kliknuli, i ušla je u kolica za kupovinu. Onda ste odlučili da ni zelene pantalone nisu loše - klik! Uz to mogu i plave cipele - klik! Sad ste već dovršili narudžbinu. Niste se zapitali da li je to možda loša kombinacija. Ali ste pritisnuli ,,naruči''. I dva dana kasnije, na pragu vas čeka paket. Otvorite kutiju i tu su vam sve stvari. Ali da li ste se zapitali kako ta roba u skladištu dospe baš u tu kutiju? Evo sad vam kažem da je to zbog onog tipa tamo. Tu na sredini slike nalazi se radnik u otpremnom centru, koji razvrstava, pakuje i šalje robu za porudžbine. Ovakvi radnici obično provode 60-70% radnog vremena šetajući po skladištu. Često pređu i po 8 ili 16 km dok traže različitu robu. Ne samo da to nije produktivno, već se ni radnici ne osećaju ispunjeno. Reći ću vam gde sam prvi put naleteo na ovaj problem. Bio sam u San Francisku 1999, 2000, vrhunac internet firmi. Radio sam na ludoj avanturi zvanoj Webvan. (Smeh) Sakupili smo stotine miliona dolara sa namerom da dostavljamo namirnice naručene preko interneta. Na kraju se sve svelo na to da nismo mogli da postignemo zaradu. Ispadne da je e-trgovina zapravo veoma teška i skupa. U ovom slučaju smo pokušali da 30 komada robe smestimo u nekoliko torbi, pa ih dostavimo kombijem. Na kraju je ispalo da nas košta $30. Zamislite, za konzervu supe koja košta 89¢ sortiranje i pakovanje u torbu košta jedan dolar. A to je još bez cene transporta. Da skratim, za tih godinu dana u Webvan-u sam iz razgovora sa radnicima u prenosu robe shvatio da ne postoji konkretno rešenje za sortiranje različitih proizvoda. Crveni, plavi, zeleni predmet, da svi budu u istoj kutiji. Bili smo sigurni da se to može raditi na bolji način. Postojali su sistemi samo za slanje paleta i pakovanja za maloprodaju. Naravno, Webvan je propao, a ja sam godinu i po kasnije i dalje razmišljao o istom problemu, i dalje mi nije dao mira. Tako da sam ponovo dobro razmislio. I zapitao sam se šta bih ja želeo kad bih radio na razvrstavanju. Kako ja mislim da bi to trebalo da ide. (Smeh) Dakle, da se usredsredimo na problem. Stigla mi je porudžbina i želim da crveni, plavi i zeleni predmet stavim u ovu kutiju. Treba mi sistem u kom ispružim ruku, proizvod se pojavi i ja ga spakujem, dakle to bi ličilo na upravljanje mašinom. To mi treba. Koja tehnologija može da reši taj problem? Ali kao što vidite, porudžbine se menjaju, proizvodi se menjaju. Zbog toga radnike u razvrstavanju možemo da stavimo u centar stvari, pa da im omogućimo da rade što produktivnije. Kako sam došao do te zamisli? Zapravo putem mentalne vežbe koju verovatno mnogi od vas koriste, vezane za isprobavanje ideja. Naravno, treba vam prazan papir, a na njemu zatim ispitate granične vrednosti ideja - beskonačno, nula. U ovom slučaju, pitanje je bilo: šta bi bilo kad bismo gradili otpremni centar u Kini, gde je sve vrlo jeftino? Recimo da su i radnici i zemljište jeftini. Konkretno smo se zapitali: ,,Šta bi bilo kad bi rad bio besplatan, a otpremni centar imao milion kvadrata?'' Naravno, odmah smo rekli da nam treba što više radnika. Rekao sam da bih za nula dolara na sat ,,unajmio'' 10.000 radnika da svako jutro u 8 dođu do skladišta, uđu i uzmu po jedan artikal, a onda stoje i čekaju. Dakle, vi držite žitarice, vi energetsko piće, vi dijetalnu kolu. Ako mi zatreba, zvaću vas, u suprotnom stojite. Ako mi treba dijetalna kola i pozovem, vi javite jedni drugima. Dijetalna kola stiže do prednjeg dela - uzmem, stavim u torbu i šaljem. Zamislite da proizvodi mogu sami da se kreću i sporazumevaju. To je vrlo interesantan, vrlo moćan način na koji bi skladište moglo da se organizuje. Rad, naravno, nije besplatan. Koliko god bilo impresivno, nije praktično. (Smeh) Pa smo odlučili da smestimo proizvode na pokretne police. Pomoću robota pomeramo police sa robom. Krenuli smo da radimo na tome, i 2008. sedim na trosedu. Je li neko od vas gledao otvaranje Olimpijskih Igara u Pekingu? Samo što nisam pao sa troseda kad sam video. Pa to smo i hteli da uradimo! (Smeh i aplauz) Da stavimo hiljade ljudi u skladište, na stadion. Zanimljivo je jer zaista ima veze sa tom idejom, jer su tu stvorili neverovatno moćnu i impresivnu digitalnu umetnost, i to bez računara, kako kažu, već samo međuljudskom komunikacijom i koordinacijom. Ti ustaneš, ja čučnem. I stvarno je sjajno izgledalo. Lepo su pokazali šta može da nastane ako delovi sistema počnu da međusobno komuniciraju. Tako smo, dakle, došli na ideju. Ali kako je sad pretočiti u stvarnost? Evo ga skladište: centar za razvrstavanje, pakovanje i slanje sa oko 10.000 polica. Recimo da su tu zelene i crvene olovke, žuti samolepljivi listići. Šaljemo male narandžaste robote da pokupe plave police. Zatim ih nose do jedne strane zgrade. Znači da radnici ne moraju da se pomeraju. Poenta je da se police kupe i preko centralnog prolaza nose do radnika. Time se u potpunosti menja život radnika. Umesto da šeta po skladištu, može da stoji u ovakvom centru za razvrstavanje dok proizvodi idu do njega. Ceo proces je vrlo produktivan. Pružite ruku, uzmete predmet, skenirate bar-kod i pakujete. Dok se okrenete, novi proizvodi već čekaju. Znači da smo uklonili beskorisno šetanje, traženje i čekanje i razvili vrlo efektivan način razvrstavanja, gde laserom skenirate UPC bar-kod, zatom svetlom odredite u koju kutiju ide. Znači da je produktivnije, preciznije, a ispostavilo se i da je zanimljivije za same radnike. Sada sami sastavljaju čitavu porudžbinu. Sakupljaju i crveno i zeleno i plavo, ne samo deo. I osećaju da imaju malo veći stepen kontrole. Zapravo su nas najviše iznenadile nuspojave ovakvog pristupa. Znali smo da će biti produktivnije. Ali nismo znali koliko će ovaj način razmišljanja da prožima druge poslove u skladištu. Ovakav pristup pretvara otpremni centar u ogromni pogon za paralelno izračunavanje. Tu opet dolazi do ukrštanja ideja. Od skladišta smo došli do paralelne arhitekture superkompjutera. Ideja je da na desnoj strani ekrana imate 10 nezavisnih radnika u razvrstavanju. Ako radnik u stanici tri reši da ode do toaleta, to ne utiče na učinak ostalih devet radnika. Uporedite to sa uobičajenim sistemom pokretne trake. Kada vam neko prosledi paket, stavite nešto u njega i šaljete dalje. Da bi to funkcionisalo, svi moraju biti na svom mestu. Paralelni način razmišljanja je mnogo otporniji. A kada smo počeli da pratimo popularnost proozvoda, otkrili smo zanimljive skrivene procese. Dinamičkim i adaptivnim algoritmina smo poboljšavali raspored polica. Ovde je prikazan moguć raspored u nedelji pred Dan zaljubljenih. Svi ružičasti slatkiši su prešli u prednji deo skladišta i radnici ih razvrstavaju i pakuju. Ako pogledate dva dana posle Dana zaljubljenih, preostali slatkiši su prešli u zadnji deo skladišta, u hladniji deo termalne mape. Jedna od nuspojava korišćenja ovakvog paralelnog procesa je da se može povećavati unedogled. (Smeh) Bez obzira da li imate 2, 20 ili 200 stanica za razvrstavanje, algoritmi za proračun putanja i inventara uvek rade. Na ovom primeru se vidi da su police sa robom blizu ivica zgrade jer su tu i stanice za razvrstavanje. Same su se razmestile. Na kraju ću vam samo pokazati snimak na kom se vidi kako sve ovo utiče na svakodnevicu radnika. Već smo pomenuli da roba putuje centralnom trakom do samih stanica za razvrstavanje. U pozadini softver nadgleda svaku stanicu pojedinačno, tako da dok šaljemo police možemo da pokušamo i da odredimo redosled kojim će ih radnik primiti. Zaniljivo je da brzinu slanja možemo da prilagodimo radniku. Najbrži dobijaju više polica, a sporiji manje. Ali sad radnik doživljava posao baš kako smo opisali. Ispruži ruku, proizvod se pojavi. Ili ga dohvati sa police. Skenira ga i stavlja u kutiju. A ostatak tehnologije je skriven od pogleda. Sada radnik može da se skoncentriše na razvrstavanje i pakovanje. Nema dangubljenja, nema napuštanja radnog mesta. Na kraju ovaj metod pakovanja porudžbina nije samo precizniji i brži. Smatramo da se i radnici osećaju ispunjenije. To znamo jer se sad u mnogim zgradama radnici takmiče za mogućnost da tog dana rade u Kiva zoni. Nekad ih snimimo dok govore kako sad imaju više energije za igru sa unucima. Ili jedan tip koji je rekao da je Kiva zona toliko opuštena da je prestao da uzima lekove za pritisak. (Smeh) To smo snimili u skladištu lekova, pa ne smemo da vam pokažemo. (Smeh) Za kraj bih samo želeo da vam kažem da stvari mogu da postanu zanimljive i produktivne ako pustite predmete da razmišljaju i da se kreću. A kad idući put dođete do vrata i pokupite paket naručen preko interneta, otvorite ga i sve stvari su tu, možda se zapitate da li je robot pomogao da se ta narudžbina sastavi. Hvala vam. (Aplauz)