Kada sam bio mlad, želeo sam da budem na TV-u: svetla, kamere, šminka, glamurozan život. Sa moje tačke gledišta, odmah do vojne baze u Latonu u Oklahomi, nisam pravio razliku između TV reportera i glumca. Za mene je to bilo isto. Bilo je ili: „Izveštavamo uživo iz Berlina” ili „Čekaću je ovde i oboriti s nogu sa takvim duhom kad dođe.” (Smeh) Sve je bilo posebno. Sve je bilo pod reflektorima i ja sam jednostavno znao da je to za mene. Ali negde na mom putu, desio se život. Ah, mnogo bolje. (Aplauz) Imam bolest koja se zove vitiligo. Počela je rano u mojoj karijeri. To je autoimuni poremećaj. Izgleda kao da vaša koža dobija bele fleke, a u stvari je odsustvo boje. Pogađa sve nacionalnosti, sve uzraste, sve rodove, nije zarazna, nije smrtonosna, ali stvara mentalni rat. Teško je. Ova bolest mi je utvrđena kada sam radio „Vesti očevidaca” u Njujorku. Bio sam u najvećem gradu u zemlji, na njihovoj vodećoj TV stanici i bio sam među najpopularnijim članovima ekipe vesti u pet popodne. Doktor me je pogledao pravo u oči i rekao: „Imate bolest koja se zove vitligo. To je kožni poremećaj usled koga gubite pigment. Ne postoji lek, ali ima bla-bla-bla.” Učitelj Čarlija Brauna. (Smeh) Rekao je da ne postoji lek. I sve što sam ja čuo je: „Moja karijera je gotova”. Ali nisam se mogao predati. Nisam mogao odustati, zato što smo mi suviše uložili u ovo. Pod „mi” mislim na gospodina Mosa, koji me je slao u govorničku i dramsku sekciju, umesto kažnjavanja, ili na moju sestru koja je platila deo moje fakultetske školarine, ili na moju mamu, koja mi je prosto dala sve. Nisam želeo da odustanem. Zato sam odlučio da stavim šminku i nastavim da radim. Morao sam ionako da nosim šminku. To je TV, dušo, zar ne? Samo sam stavljao malo više šminke i sve je bilo odlično. To je u suštini godinama odlično funkcionisalo. Od reportera u Njujorku dogurao sam do voditelja jutarnjeg programa u Detroitu, gradu motora. Kako je bolest napredovala, stavljao sam sve više šminke. Bilo je jednostavno. Osim ruku. Bolest je takva da se širi i stalno menja mesto. To znači da dolazi i odlazi. U jednom momentu, tokom oko godinu i po, moje lice je bilo potpuno belo. Da, i mene to plaši. (Smeh) Da. Zatim se, uz malu pomoć, deo pigmenta vratio, ali proživljavati ovaj proces je bilo kao dve strane istog novčića. Kada sam na poslu i nosim šminku, ili je nosim van posla, ja sam tip sa TV-a. „Hej, kako ste, ljudi? Odlično.” Kod kuće, bez šminke, skinuo bih je i osećao se kao gubavac. Ljudi koji konstantno bulje u mene, komentari kroz šaputanja. Neki su odbijali da se rukuju sa mnom. Neki bi se sklanjali na drugu stranu trotoara, pomerali u drugu stranu lifta. Imao sam osećaj kao da se pomeraju na drugu stranu života. Bilo je teško, i to su bile teške godine. Iskreno, ponekad sam morao da tražim utočište. Znate šta to znači? Znači da bih ostajao u kući dok ne sredim misli. Onda bih ponovo stavio svoje naočnjake, vratio se tamo i nastavio da radim, ali u tom procesu sam razvio neko besno i džangrizavo ponašanje. Bes je bio lagano rešenje, i ljudi bi me ostavljali na miru, ali to jednostavno nisam bio ja. To nisam bio ja. Dozvoljavao sam bolesti da me pretvori u besnog, namrgođenog, tačkastog tipa. To nisam bio ja. Morao sam da se promenim. Znao sam da ne mogu da menjam druge ljude. Ljudi će reagovati i raditi onako kako oni hoće. Ali postojala je još jedna strašna i teška činjenica. Ja sam bio taj koji je pokazivao bes i tugu i koji je izolovao sebe. To je u suštini bio izbor. Svakoga dana bih izlazio napolje očekujući da će svet reagovati negativno, pa sam im samo prvi pokazivao to zlobno lice. Ako sam želeo promenu, ona je morala da počne od mene. Zato sam smislio plan. Plan iz dva dela, ne tako komplikovan. Prvi deo: pustio bih ljude da bulje - nagledajte se, buljite koliko hoćete - i ne bih reagovao. Zato što, kada sam dobio ovu bolest, bio sam stalno pred ogledalom, buljeći u svaku novu tačku, pokušavajući da shvatim šta se dešava. Zbog toga sam morao da dopustim drugim ljudima istu mogućnost da bi vizuelno razumeli. Broj dva: reagovao bih pozitivno, a to bi bio mali osmeh, ili makar neosuđujuće, ljubazno lice. Jednostavan plan. Ali ispostavilo se da je to mnogo teže nego što sam mislio. Vremenom, stvari su počele da se kreću nabolje. Jednom, na primer, ja u prodavnici i lik bulji u mene, kao da će me progoreti pogledom. Ja kupujem, on bulji u mene, ja idem do kase, on bulji u mene, ja plaćam, on je na drugoj kasi i bulji u mene, idemo do izlaza, on i dalje bulji u mene, dakle, ja znam da on bulji, i na kraju se okrećem prema njemu i kažem: „Hej druže, šta ima?” I on odgovara: (Nervozno mrmljanje) „Zdravo!” (Smeh) Čudno. Da bih spustio tenzije, kažem: „To je samo kožni poremećaj. Nije zarazno, niti smrtonosno, samo izgledam malo drugačije.” Na kraju sam jedno pet minuta pričao sa tim likom. To je bilo baš kul iskustvo, zar ne? Na kraju razgovora je rekao: „Znaš, da nemaš vitilargo“ - u stvari je vitiligo, ali trudio se, pa - (Smeh) „da nemaš vitilargo, izgledao bi isto kao onaj lik sa TV-a.” (Smeh) A ja sam bio u fazonu: „Haha, da, da, ljudi mi to često kažu.” (Smeh) Dakle, stvari su se kretale ka boljem. Imao sam više dobrih nego loših iskustava, sve do tog dana. Imao sam malo vremena pre posla, pa volim da zastanem u parku i gledam decu kako se igraju. Smešna su. Malo sam preblizu stao, devojčica nije obraćala pažnju, imala je oko dve ili tri godine, trčala je, naletela direktno u moje noge i pala prilično snažno. Pomislio sam da se povredila, pa sam pružio ruke pokušavajući da joj pomognem. Ona je pogledala u moj vitiligo i počela da vrišti! Deca su čista iskrenost. Devojčica ima oko dve ili tri godine. Ona nije htela da bude zla. Nije imala ni trunku zlobe u srcu. Ta mala devojčica se uplašila. Samo se bojala. Nisam znao šta da radim. Odmaknuo sam se i stavio ruke uz sebe. Zatvorio sam se u kuću dve nedelje i tri dana nakon toga. Trebalo mi je vremena da shvatim činjenicu da ja plašim decu. A to je nešto što nisam mogao da oteram osmehom. Vratio sam se svome planu, navukavši naočnjake, i počeo ponovo da izlazim. Dva meseca kasnije, u samoposluzi, tražeći nešto na donjoj polici, čujem glasić: „Ti si se povredio?” Devojčica istih godina, od dve ili tri godine, ali ona ne plače. Kleknuo sam ispred nje i pošto ne znam šta je rekla, pogledam u mamu, i pitam: „Šta je rekla?" Ona odgovara: „Ona misli da ste se povredili.” Nastavljam: „Ne, nisam se povredio, uopšte.” Zatim devojčica kaže: „Dai-taj-boji?” Ponovo gledam u mamu za prevod, i ona odgovara: „Ona misli da vas boli.” Kažem: „Ne dušo, uopšte ne boli, dobro sam.” Devojčica pruža svoju malu ruku i dodiruje mi lice. Pokušava da pomeša čokoladu i vanilu ili šta god da je htela da uradi. To je bilo čudesno! To je bilo fenomenalno. Zbog toga što je ona mislila da zna šta je u pitanju, pružila mi je sve što sam želeo: dobrotu, saosećanje. Dodirom te male ruke, izlečila je bol odraslog čoveka. Jupiiii. Izlečila. Dugo sam se osmehivao nakon toga. Pozitivnost je nešto za šta se vredi boriti, a borba nije sa drugima - već unutrašnja borba. Ako želite da napravite pozitivne promene u svom životu, morate stalno da budete pozitivni. Moja krvna grupa je u stvari B pozitivna. (Smeh) Znam, znam, otrcani ćale-fazon lika sa TV-a, moja ćerka ga mrzi, ali ne marim! Budite pozitivni! (Smeh) Četrnaestogodišnji dečak, pre nekoliko godina - imao je vitiligo - tražio je od mene da pokažem lice na televiziji. Nisam želeo to da uradim, već sam pričao, mislio sam da ću izgubiti posao, ali dečak me je ubedio rečima: „Ako pokažeš ljudima kako izgledaš i objasniš im to, možda će mene tretirati drugačije.“ Bum! Naočnjaci dole. Uradio sam TV reportažu, dobio odlične reakcije. Nisam znao šta da radim. Prihvatio sam tu pažnju i prebacio fokus na tog klinca i druge ljude koji imaju vitiligo. Osnovao sam grupu za podršku. Uskoro smo širom zemlje primetili grupe za podršku „VITPrijatelji“ i „V-Jaki“. Godine 2016. skupili smo se i zajedno proslavili Svetski dan vitiliga. Prošlog 25. juna bilo nas je preko 300 na proslavi našeg godišnjeg događaja. Bilo je fenomenalno. (Aplauz) Hvala. Neću vas lagati i reći kako je za mene bilo brzo i glatko da pronađem pozitivnost živeći sa ovom bolesti, ali našao sam je. Uz to sam dobio još mnogo više. Postao sam bolji čovek, čovek koji sam uvek želeo da budem, tip čoveka koji može da ustane u prostoriji punoj nepoznatih ljudi i ispriča im neke od najtežih priča iz svog života, da sve to kruniše osmehom, i da pronađe sreću u činjenici da ste svi vi uzvratili osmehom. Hvala vam. (Aplauz)