Dakle, počnimo otpočetka. Između 1800-ih i 1840-ih godina. Banke su u to vrijeme zapravo imale mogućnost stvaranja novca. To su radile kroz tiskanje komada papira. Stavili biste novac u banku, oni bi vam dali priznanicu i na toj priznanici bi pisalo da ste položili 5 funti, a budući da je bilo zgodnije nositi sa sobom komade papira nego metalne kovanice ljudi su koristili te komade papira kao novac. Kupovali su u trgovini papirima, i dok god je trgovac poznavao banku i vjerovao joj primio bi taj papir. Dakle, te komade papira koje su banke izdavale ljudi su tretirali kao novac i postali su jednako valjani kao i novac. E kad su banke to shvatile, onda su shvatile i to da ako izdaju više komada papira, na kojima pišu veće sume novca i ljudi ih budu tretirali kao novac, onda u biti imaju moć stvaranja novca. Dakle što više izdamo više možemo pozajmiti, a što više budemo mogli pozajmiti, dobit ćemo više kamata. Pa možete zamisliti da sa ovakvim poticajima, stvar nije dobro završila. Stvorili su previše novca i to je počelo uzrokovati nestabilnost u ekonomiji. Uzrokovalo je bankarske krize i nakon određenog broja godina tadašnja vlada, na čelu sa konzervativnim premijerom Sir Robertom Peelom, se umiješala i rekla: "Ne možemo i dalje dopuštati bankama da izdaju papirnati novac zbog problema koje to uzrokuje u ekonomiji." Tako da su napisali i proveli jedan zakon "The Bank Charter Act" ("Zakonska povelja banaka") u kojem je pisalo da će od tog trenutka samo Engleska Narodna Banka imati ovlasti stvaranja papirnatog novca. Ali nešto im je promaklo, jer papirnati novac nije jedini način plaćanja i sa rastućom uporabom čekova ljudi su imali način plaćanja na raspolaganju kroz korištenje brojeva zabilježenih u računovodstvenim knjigama banke. Računovodstvene uknjižbe. Tako da je postojao taj način plaćanja pri kojem nije bio potreban stvarni papirnati ili metalni novac. Tijekom vremena, s otkrićem električne energije dobili smo i debitne kartice, elektronske prijenose sredstava i internet bankarstvo. Danas se više od 99 % svih novčanih transakcija obavlja elektronski. Najšokantina stvar je da iako je naš novčani sustav danas elektronski ovaj zakon nikada nije ažuriran, od 1844. godine pa sve do danas, što znači da je oko 170 godina zastario. Zakon koji upravlja našim novčanim sustavom. Razlog zbog kojeg banke mogu stvarati novac su "obveze" banke [pasiva], računovodstveni unosi koje stvaraju, koje mi koristimo poput novca. Kada koristite svoju debit karticu, ne postoje neke novčanice od 10 funti koje se prenose s vašeg računa na račun nekog drugog. To su jednostavno rečunovodstveni unosi među bankama. Engleska Narodna Banka to vrlo jasno objašnjava. Oni kažu: "Sektor koji stvara novac u Ujedinjenom Kraljevstvu se sastoji od privatnih banaka i građevinskih društava. Organizacije koje stvaraju novac, izdaju "obveze" [pasivu] koju drugi tretiraju kao sredstvo razmjene." Te "obveze" su brojevi koje vidite na vašem računu. Učinak toga, zbog povećanja elektronskih oblika plaćanja, je da smo došli do točke gdje: [Sir Mervyn King (guverner ENB)]: "Većina novca u opticaju u ekonomiji se sastoji od obveza banke u obliku bankovnih pologa." Dakle većina novca u opticaju se sastoji od obveza banaka u obliku bankovnih pologa. Kada kažemo da 97 % novca stvaraju banke to je ono o čemu pričamo. Ovaj graf - plava linija označava količinu novca koji su izdale banke. Ovo ovdje na dnu je gotovina. Dakle to je 3 % svog novca koji postoji. A ovo je 97 % ukupnog novca u opticaju kojeg stvara bankarski sektor. [Samo] ovih 3 % je regulirano zakonom, a ovih 97 % sadašnji zakoni ignoriraju. Uvijek mi je bilo fascinantno kako postoji dio državnog aparata, policija, koji je odgovoran za pronalaženje i sudsko gonjenje bilo koga tko tiska vlastiti novac, to zovu krivotvorenjem. A s druge strane postoji drugi dio državnog aparata koji ima više resursa i sredstava na raspolaganju, koji radi sve da bi potaknuo banke, koje su privatne tvrtke da stvaraju novac. I nikada nisam mogao doista shvatiti zašto to proturječje postoji i zašto je dobro da elektronski novac stvara privatni bankarski sektor, ali je loše ako netko tiska papirnati novac. Naletio sam na ovaj intervju sa Paulom Fisherom na BBC-u [Paul Fisher]: "Kada počnete tiskati novac, stvarate vrijednost za sebe. Ako možete svima izdati zadužnice [obveznice] u vrijednosti od 1000 funti onda ste dobili 1000 funti za ništa. Zbog toga ograničavamo ljudima mogućnost stvaranja vlastitih novčanica." [Voditelj]: "Štitite nas od nas samih?" [Paul Fisher]: "Štitimo vas od šarlatana. [smijeh publike] Pričao je o krivotvorenju, ali za mene je ovo ključna fraza: "Ako možete svima izdati zadužnice u vrijednosti 1000 funti dobili ste 1000 funti za ništa." Ono što banke rade kada izdaju zajmove je izdavanje obveznica, tj. zadužnica. Samo u posljednjih 10 godina banke su izdale više od 1 bilijun funti tih novih zadužnica, tih obveznica. Ono što su dobili za ništa je 1 bilijun funti duga, dakle ugovora koji nose kamatu. To su krediti za nekretnine, osobni zajmovi, poslovni zajmovi. To je naš dug bankarskom sektoru. Kao što ste jutros vidjeli, ukupna kamata koju plaćamo na taj dug je prijenos [vrijednosti] od društva prema bankarskom sektoru u visini od 108 do 217 milijardi funti svake godine. Naravno nešto od toga se vraća ljudima kroz kamate na štednju, i kroz bonuse, provizije i poreze koje banke plaćaju, ali još uvijek postoje enormno veliki iznosi koji se u sred toga "okreću", a to je ogroman prijenos bogatstva [od siromašnih bogatima] i pogoršava [ekonomsku] nejednakost. Mislim da ekonomisti i ljudi u vladi koji brane ovaj sustav i kažu da bismo ga trebali zadržati i da je koristan, mislim da to kažu zato jer vjeruju da ga se može kontrolirati. A vjeruju da ga se može kontrolirati jer su ih učili neke priče u kolegijima ekonomije, o multiplikatoru novca i o tome kako središnja banka ima kontrolu nad ukupnom količinom novca u opticaju u ekonomiji. Mi ne vjerujemo da se uistinu može kontrolirati i to je jedan od razloga zašto smo se odlučili na upravo ovakav sustav reformi. Jer se ne može kontrolirati. Za početak, ovo ne izgleda kao količina novca koja je pod kontrolom. Ovo je nešto izvan svake kontrole. Međutim čak i Mervyn King kaže da je glavna uloga Engleske Narodne Banke uvijek bila da osigura optimalnu količinu novca u opticaju, niti premalo niti previše. "Pedeset godina moji su se prethodnici borili da spriječe preveliku količinu novca [u opticaju] i inflaciju. Ja sada imam upravo suprotan problem da moram objašnjavati kako nema dovoljno novca u opticaju." Dakle ovo je najmoćniji čovjek u jednoj od najmoćnijih središnjih banaka na svijetu koji priznaje da se u zadnjih pola stoljeća muče s pokušajima kontroliranja [privatnih] banaka da bi imali količinu novca [u opticaju] pod kontrolom. Kada dobijete ovakvo priznanje, mislim da to stvarno pokazuje da se ovaj sustav ne može kontrolirati. Knjiga ulazi duboko u detalje, vjerojatno na oko 60 stranica objašnjava zašto mehanizmi za koje ekonomisti vjeruju da kontroliraju količinu novca u opticaju, više ne vrijede. No imamo fundamentalnu borbu između bankarskog sektora koji želi stvoriti što je više moguće novca, da bi maksimalno povećali svoju dobit, jer što više novca stvore, više posuđuju, a što više posuđuju više kamata primaju, i zadaće Engleske Narodne Banke da zaštiti javni interes, da ograniči inflaciju i nestabilnost u gospodarstvu. A između ove dvije [sile] bar u zadnjih 50 godina, uglavnom su pobjeđivale banke i njihova dobit. Koje su posljedice toga? Pa kao prvo, znamo da su banke stvorile previše novca. Stvorile su taj novac za krive stvari. Dakle vidimo da većina novostvorenog novca ide izravno u nekretnine i financijski sektor. Vrlo malo, oko 13 % u zadnjih 10 godina, je otišlo u nefinancijsko gospodarstvo. Dakle to je pravo gospodarstvo, poslovi, trgovine, tvrtke i tvornice. Oko 10 % je otišlo na kreditne kartice i osobne zajmove, potrošačko financiranje. To je dovelo do financijske krize. Kao što je rekao Adair Turner i kao što smo jutros vidjeli, neki od ovih naslova koji zadnjih dana izlaze su sve gori i gori. Britanija prolazi kroz krizu goru od Velike Depresije. Neko vrijeme se pričalo da se oporavljamo, imali smo rast od 0.1 % Pa smo dvaput zaredom uronili u recesiju, pa smo opet u oporavku, pa smo treći put zaredom u recesiji. Kao vožnja u lunaparku. Globalna nezaposlenost će 2013. godine doseći rekordnih 200 milijuna. 200 milijuna ljudi. Zar ne postoji ništa korisno što bi ti ljudi mogli raditi, pogotovo ako uzmemo u obzir situaciju u kojoj se nalazimo? Ali nema dovoljno novca. Nema dovoljno brojeva u računalnima sustavima, koje je stvorio bankarski sektor, da bi se dopustilo tim ljudima da rade nešto korisno. To je dovelo do neviđene epidemije duga, jer se novac stvara kada banke izdaju zajmove. Dakle ako količina novca u opticaju raste, raste i dug. I cijeloj jednoj generaciji je oduzeta mogućnost kupnje vlastitog doma. Nejednakost koju smo spominjali. Nestabilnost, koja je vrlo vrlo loša za gospodarstvo. Stalno od ekonomista i lobista banaka slušamo kako je sadašnji bankarski sustav dobar jer osigurava kredite tvrtkama i pomaže gospodarstvu da raste, međutim mi smatramo da kad se sve zbroji i oduzme, ovaj sustav šteti produktivnom gospodarstvu i stvaranju vrijednosti, tj. bogatstva. Također djeluje razarajuće na okoliš, kao što smo jutros čuli. A loš je i za demokraciju. Banke sada imaju veću moć oblikovanja gospodarstva kroz kreditiranje, nego cijela vlada. Ali imamo sve te zastupnike u parlamentu, koji imaju zadatak pomno ispitivati što vlada radi i s druge strane samo 80ak članova odbora koji prate što banke rade. A razlog zbog kojeg je sustav došao do ove točke je taj da svaki put kada trenutnom bankarskom sustavu loše krene, vlada uskače pružajući osiguranja ili nove sigurnosne mjere koje održavaju sustav. Vidjeli ste to već u najizraženijem obliku u zadnjih 6 godina. Htio bih također naglasiti kako neki ljudi smatraju da bankarski sustav funkcionira na određeni način jer su neki mudri ljudi sjeli zajedno i pažljivo ga dizajnirali. Međutim trenutni bankarski sustav, bez da ulazim duboko u evolucijsku raspravu, nema znakova "inteligentnog dizajna" u trenutnom bankarskom sustavu. [smijeh publike] Razvio se pasivno tijekom vremena, a svaki puta kada bi došlo do krize vlada bi "uskočila" sa novim paketom pomoći, novom mjerom Engleske Narodne Banke. Mjere kao financijsko spašavanje, davanje sredstava za posudbu, sve te različite sheme da bi sustav opstao. Ponekad evolucija funkcionira zaista dobro i dobijete nešto što je stvarno lijepo, učinkovito i efikasno, a ponekad ne ispadne tako dobro. Nema nagrade za pogađanje koja od ove dvije ribe predstavlja sadašnji bankarski sektor. Ono što vam treba biti jasno je da ako izgradite kuću na pijesku, srušit će se. To je ono što trenutno imamo. Imamo bankarski sustav koji je zapravo izgrađen na pijesku [slabim temeljima]. Bez obzira koliko ga učvršćivali i podupirali, nije dovoljno da odete i kažete stanarima: "probajte pažljivo hodati kada ste u kući, malo je nestabilna i ako možete malo smršavjeti to bi bilo odlično." Morate sve srušiti. Morate početi ispočetka i sagraditi nešto novo na čvrstim temeljima. I to je ono što radimo u ovoj knjizi. Imamo ovaj vrlo disfunkcionalan sustav koji ne funkcionira po interesima gospodarstva ili interesima društva. Moj kolega Andrew Jackson koji je napisao najveći dio ove knjige je pronašao ovaj citat, koji čini mi se dobro opisuje karakter ili poantu ove knjige: "Probleme s kojima se suočavamo je stvorio čovjek, čovjek ih može i riješiti. Nijedan ljudski problem nije izvan ljudske moći." Novčani sustav je samo skupina pravila, zakona i računalnih sustava. I zapravo ga je iznenađujuće jednostavno promijeniti. Pravi izazovi su problemi kao što je ekološka kriza, kriza vode i energije, promjene kojima ćemo svjedočiti u idućih 40 godina, rastuća populacija... To su pravi, opipljivi problemi za koje trebamo pronaći prava, praktična rješenja. Ovo je samo umjetno stvoreni novčani sustav. To je računalni sustav. Ne smijemo se dati odvući od tih važnih pitanja zbog ovog umjetnog, oštećenog, disfunkcionalnog novčanog sustava. Dakle što možemo učiniti? Provest ću vas kroz ove [mjere] na brzinu. A onda ćemo ići malo više u detalje svake [stavke]. Prva stvar koju moramo napraviti je oduzeti bankama moć stvaranja novca. Moramo vratiti tu moć transparentnoj i odgovornoj ustanovi. Moramo stvarati novac neopterećen dugom. Stvarati novac samo kada je inflacija niska i stabilna. Moramo osigurati da novi novac ide u produktivno gospodarstvo umjesto u financijska tržišta i nekretnine. I trebamo dati nama, klijentima banaka i članovima javnosti, kontrolu i nadzor nad ulaganjima našeg novca. Prvo: Oduzeti bankama moć stvaranja novca. Ne želim sada ulaziti u sve tehničke detalje toga. Objašnjeno je na jednostavan način u knjizi, a slijedeći mjesec ćemo objaviti i seriju videa koji to objašnjavaju korak po korak, ako vam je draže to vizualno percipirati. Ali evo samo kratak pregled. Kao što sam rekao, banke trenutno imaju moć stvaranja novca jer su obveze [pasiva] koje izdaju novac koji koristimo u gospodarstvu. Dakle organizacije koje stvaraju novac izdaju obveze koje drugi tretiraju kao sredstvo razmjene [novac]. Koristimo te obveze za plaćanja jedni drugima. U sadašnjem sustavu mi ovdje koristimo obveze tih banaka da bismo izvršili plaćanja. A ono što činimo kroz određene reforme navedene u knjizi, je da zapravo počinjemo koristiti novac koji stvara Engleska Narodna Banka. Dakle umjesto da koristite obećanje isplate od banke kao način plaćanja nekome, zapravo koristite stvarni elektronski novac koji stvara Engleska Narodna Banka. To znači da vi kao klijent banke imate dvije mogućnosti kada dobijete svoju plaću. Možete reći banci: "Čuvajte mi to" ili im možete reći: "Želim da taj novac investirate u moje ime. Želim dobiti kamatu [na taj novac]" Ako kažete da želite da vaš novac bude siguran, onda će se taj novac položiti na transakcijski račun koji je zapravo inačica sadašnjeg tekućeg računa. Ali razlika između tekućeg računa i ovih novih računa [koje predlažemo] je da bi vaš novac zapravo bio u Engleskoj Narodnoj Banci. Bio bi stvarni elektronski novac koji je elektronski pohranjen u Engleskoj Narodnoj Banci. I to bi bilo [zakonski] uistinu vaše. Ne bi pripadalo banci. Ne bi se mogli s time igrati, investirati [taj novac], činiti bilo što s njim. Ovaj investicijski račun, ono što s njim radite je da dajete vaš elektronski novac, koji je stvorila Engleska Narodna Banka, vašoj banci koja ga onda može pozajmiti nekom drugom. Učinak toga je da kroz relativno jednostavne promjene pravila i računovođenja banke bi se pretvorile u ono što ljudi i misle da jesu - posrednici između štediša i pozajmitelja. Nakon ove reforme, ono što će banke raditi je uzimanje novca od štediša i investitora i posuđivanje pozajmiteljima, radile bi upravo ono što ljudi misle da sada rade. Dakle kada banke ne bi više imale moć stvaranja novca, trebali bismo vratiti tu moć transparentnom i odgovornom tijelu. Siguran sam da ste svi ovdje jer znate da ne možemo povjeriti bankama stvaranje novca iz razloga koje smo spomenuli. Ali mislim da ne možemo vjerovati ni ovim ljudima, jer problem koji političari imaju su isti poticaji za zloporabu moći stvaranja novca koji imaju i banke. Što više [novca] stvore, mogu kreirati umjetni procvat gospodarstva da bi ljudi za njih glasali. I to će loše završiti. Dakle apsolutno ključna stvar koju treba napraviti je odvojiti odluke o količini novca [koju treba stvoriti] i svrhe u koju će se taj novac koristiti. Jer čim ista osoba ili organizacija donosi te dvije odluke, imate sukob interesa. Dakle ono što mi predlažemo je da novi odbor - Odbor za stvaranje novca, koji bi zamijenio Odbor za monetarnu politiku u Engleskoj Narodnoj Banci, bude odgovoran za odluke o povećanju ili smanjenju količine novca u opticaju, a vlada bi bila odgovorna za odluke o tome kako uvesti taj novac u opticaj. Uistinu važna stvar je osigurati da taj Odbor za stvaranje novca bude zaštićen od lobista. Bilo od izabrane vlade koja će imati vlastite ciljeve u gospodarstvu, koji možda nisu u najboljem interesu gospodarstva i [da bude zaštićen od utjecaja] banaka također. Ovaj cijeli proces mora biti transparentan, odgovoran, odgovoran parlamentu. Ne možemo imati situaciju da George Osborne zove Odbor za stvaranje novca i kaže: "Možete li ubaciti još 100 milijardi funti u opticaj, stvarno mi treba oporavak gospodarstva za [izbore] 2015." Onda, morate osigurati da se novac stvara samo kada je inflacija niska i stabilna. Dopustite da vam pokažem što se događa u sadašnjem sustavu. Dakle, banke povećavaju pozajmljvanje, što znači da stvaraju više novca. To povisuje cijene i misle da je gospodarstvo u dobrom stanju pa posuđuju još više. I onda kažu: "Wow, pogledajte cijene nekretnina, trebali bismo posuđivati još više!" I u tom trenutku ste u balonu, ali svi se uvjeravaju da to nije balon. I to je manje-više ono što se dogodilo s ukupnom količinom novca u zadnjih 40 godina. Posebice u zadnjih 10 godina. Ono što bi se dogodilo s Odborom za stvaranje novca je da bi uveli novac u opticaj i kada bi to počelo uzrokovati porast cijena, dakle uzrokovati inflaciju, onda bi stali. Kada bi inflacija pala, povećali bi količinu novca i stali bi opet dok se stvari ne uravnoteže. Umjesto [situacije] gdle banke stvaraju novac, što ga više stvaraju imamo višu inflaciju, a oni žele stvarati još više, jer misle: "Cijene nekretnina rastu pa možemo priuštiti pozajmljivati više ljudima da kupe kuće." Odbor za stvaranje novca zapravo ima dužnost prestati stvarati novac kada uzrokuje inflaciju. Dakle to je potpuno suprotno od onoga što banke rade u toj situaciji. Često nas pitaju: "Ne uzrokuje li stvaranje novca uvijek inflaciju? Neće li stvaranje novca uvijek podići cijene?" Pa ovisi. Jer ako uložite 40 % ukupnog stvorenog novog novca u nekretnine i u financijska tržišta, onda možete očekivati da cijene na tim tržištima rastu. I to smo vidjeli s nekretninama. Vidjeli smo to i na Burzi [dionica]. Ne znam jeste li vidjeli novine jučer, ali bio je jedan čudan naslov. Prvo je pisalo: "Ova kriza je gora od Velike depresije", a ispod toga je pisalo: "Tržišta dosegla vrhunac zadnjih 4 i pol godine". Zašto je to tako, zašto? To je pokazatelj toga gdje novac ide, pogotovo "kvantitativno olakšavanje". Ako umjesto toga ulažete u nefinancijske tvrtke, dakle u stvarno gospodarstvo, onda stimulirate taj dio gospodarstva. Znate, imamo 2 i pol milijuna nezaposlenih ljudi kod kuće, koji ne rade ništa. Oni bi mogli biti zaposleni. Ono što biste dobili je povećanje ekonomske aktivnosti. Dakle gospodarstvo će rasti. Tako da ne uzrokuje svako stvaranje novca inflaciju. Ako se uloži u prave dijelove gospodarstva zapravo može pomoći gospodarstvu da raste brže nego bilo koji inflacijski pritisak. Trebamo stvarati novac bez duga. To je jedna od temeljnih postavki ove cijele knjige, jer kada je 97 % ukupnog novca koji koristimo stvoreno kada banke izdaju zajmove, to znači da što više novca želimo u opticaju to više duga moramo imati. Ako smo upravo prošli krizu i treba nam novi novac u ekonomiji onda je jedini način da ga uvedemo [u opticaj] da banke pojačaju izdavanje kredita. I upravo zato sada imamo toliki naglasak na tome da "banke moraju ponovno krenuti sa zajmovima". Iako je kriza uzrokovana prevelikim dugom. I obratno, ako želimo manje duga u ekonomiji, onda moramo imati manje novca. Jer kako otplaćujete dugove taj novac se u suštini poništava [nestaje]. To je jednostavno računovodstveni proces suprotan stvaranju novca. Ono što trebamo je manje duga i trebamo više novca u opticaju za gospodarstvo da bismo izišli iz trenutne krize, iz ove recesije. To je u sadašnjem sustavu nemoguće. Kao što ovdje vidite, te dvije stvari su neraskidive. Kako raste količina novca tako raste i razina duga, jer su novac i dug na dvije strane istog računovodstvenog unosa, na bilanci. Dakle ovo možemo očekivati ako budemo vidjeli oporavak u sadašnjem sustavu - dug će rasti. I s vremenom će nas dovesti do još jedne krize, ali idući put će možda biti mnogo gore. Ono što ove reforme postižu je odvajanje stvaranja novca od stvaranja duga. Dakle kada bi banke izdavale zajmove, zapravo bi prebacivale stvarni novac od štediša pozajmiteljima ali ne bi stvarali novi novac kroz taj proces. Dakle novac se može stvarati [bez duga] i može se upotrijebiti za otplaćivanje postojećeg duga. Također, pomoću nekoliko drugih promjena koje treba provesti u računovodstvenom postupku, koje su objašnjene u knjizi, mogli bismo otplatiti gotovo 1 bilijun funti privatnih dugova tijekom idućih 20 godina. Zamislite samo koliko bi se iz temelja promijenili životi većine ljudi u ovoj zemlji, kada ne bi imali taj ogromni dug. Osobna dugovanja su dosegla najvišu razinu ikada. A ove promjene sustava bi zapravo omogućile da se taj dug smanji. Dakle umjesto da moramo plaćati kamatu na ukupan iznos novca u opticaju [koja iznosi] od 108 do 217 milijardi funti godišnje, to bi se moglo srezati na polovicu tog iznosa ili još manje. Peto: Moramo uvesti novac u stvarno [produktivno] gospodarstvo. Kratko smo to spomenuli. Postoje oko 4 načina kojima bi se taj novac mogao uvesti u ekonomiju. Dakle možete trošiti više na javne usluge, predati novac vladi. Možete smanjiti poreze. Možete otplatiti državni dug. Ili možete [novac] jednostavno podijeliti među ljudima, dati ga direktno ljudima. U knjizi spominjemo kombinacije [mjera] koje biste vjerojatno upotrijebili i razloge [upravo tih kombinacija]. Otplata državnog duga bi trebala biti vjerojatno zadnja na toj ljestvici prioriteta. No najvažnija stvar je da bi sve ove [mjere], ako se pravilno provedu, uvele novac u produktivno gospodarstvo umjesto situacije u kojoj smo sada, gdje banke ulažu većinu novca u nekretnine i financijska tržišta. I onda se dio tog novca polako slijeva iz tih tržišta u stvarno gospodarstvo. Ono što bismo mi htjeli vidjeti je da se novac, kada se stvori, predaje u ruke vladi, a onda uđe prvo u produktivno gospodarstvo. A onda banke moraju posuđivati taj novac od ljudi i tvrtki u produktivnom gospodarstvu prije nego ga mogu dalje pozajmiti - produktivnom gospodarstvu ili za nekretnine ili financijska tržišta. Jedna od stvari koje bismo htjeli vidjeti je da se taj protok novca prema financijskim tržištima i špekulaciji i trgovanju dionicama smanji. Dakle moramo steći potpunu kontrolu i postići transparentnost kada su u pitanju ulaganja našeg novca. Vidio sam ovaj oglas neki dan i baš me nasmijao. "Pitate li se ikada gdje ide vaš novac?" Ovdje Lloyds TSB [UK banka] kaže: "Jeste li se ikada pitali gdje vam ide novac?" [smijeh publike] Mislim da nisu čuli za kampanju "Prebacite novac" ili da nisu svjesni koliko upadaju u vlastitu zamku, jer ne, većina ljudi ne razmišlja o tome gdje ide njihov novac, a to je zato što vam banke to nikada ne kažu. Dakle, jedna od stvari koje bismo uključili u ovu kampanju je da ako stavite svoj novac na investicijski račun, predajete svoj novac banci da ga koristi za ulaganja, banka vam mora reći: " OK, upotrijebit ćemo ga za trgovanje oružjem, za naftnu industriju, za proizvodnju katrana, za ulaganje u tvrtke ili za tržišne špekulacije. Neke ljude, ne budimo naivni, nije briga za to. To im nije važno. Ali to znači da će ljudi koje jest briga za što se njihov novac upotrebljava imati izbor. Moći će reći: "Ne želim da se moj novac u to ulaže." I moći će izabrati drukčije [investicijske] račune, preko kojih će njihov novac financirati druge stvari. Hoće li biti lako ove [reforme] provesti? Naravno da neće! Otpor će biti vrlo jak. Tu leže ogromni interesi određenih grupa. I neke od stvari koje ćemo čuti idućih godina kako ove [ideje] budu izlazile u javnost su npr. "to će izazvati inflaciju". Ako dozvolite državi da stvara novac to će izazvati inflaciju. Odgovor na to je zaista vrlo jednostavan. Koja od ove dvije stvari će vjerojatnije izazvati inflaciju? Znate, banke koje žele stvoriti što je više novca moguće, jer im to povećava dobit, ili odbor koji ima dužnost zaustaviti stvaranje novca čim inflacija poraste? Mislim da je izbor jasan. Ili će reći "imat ćemo hiperinflaciju, završit ćemo kao Zimbabve ili Njemačka 1920ih". Pa ljudi koji to tvrde nažalost ne razumiju što se uistinu dogodilo u Zimbabveu ili što se zaista dogodilo u Weimarskoj Republici [Njemačkoj]. U knjizi postoji cijeli prilog o Zimbabveu i drugim primjerima hiperinflacija te primjerima gdje su države stvarale novac bez izazivanja hiperinflacije. Postoji studija koju smo tamo citirali u kojoj je analizirano svih 50 hiperinflacija koje su zabilježene u povijesti, gdje su otkrili da je u svim slučajevima došlo do ekonomskog kolapsa ili političkog kolapsa ili rata prije nego je hiperinflacija uopće počela. To se nije dogodilo samo zato jer su u središnjoj banci počeli tiskati novac "kako im se ćefnulo". Došlo je do određenog kolapsa u gospodarstvu prije nego su te hiperinflacije počele. Dakle ideje o tome da će te [reforme] dovesti do hiperinflacije su neutemeljene. Ovo ćete također stalno slušati: "To će drastično smanjiti razinu kredita". Ovo smo čuli od Neovisne komisije za bankarstvo. Pitali smo ih što točno misle kad kažu "drastično"? Misle li 10 % ili 50 %? Nisu baš znali, nisu nam to nikada javili. Također smo ih pitali možemo li vidjeti njihove izračune ili modeliranje ili metodu kojom su došli do tog zaključka koji pokazuje da bi bilo drastično i zamislite, ni to nam nisu javili. Dakle to je samo automatska reakcija bez stvarnog razumijevanja kako sustav funkcionira. Ukupna štednja, dakle novac koji ljudima u biti nije potreban idućih 6 ili 12 mjeseci danas iznosi [toliko], postoji dovoljno novca na tim računima, dovoljno obveza, da pokriju sve investicije koje produktivno gospodarstvo treba i da bi ljudi i dalje mogli kupovati nekretnine bez stvaranja pritiska na podizanje cijena [tih nekretnina]. Već sada postoji dovoljno novca da bismo financirali one segmente gospodarstva koje zaista trebamo. Možda neće biti dovoljno novca da dižemo cijene kuća za 200 % u idućih 10 godina. Možda neće biti dovoljno novca da financiramo sve te špekulacije na financijskim tržištima, ali ja mislim da je to dobro. I čut ćete ovo: "To će ubiti najbolju britansku industriju". Znate, mi trebamo taj bankarski sektor, "zbog poreza koje plaćaju, plaćaju naše škole i bolnice. Da nije njih, svi bismo se koprcali u blatu" To nije istina. Bankarski sektor, u godini kada su platili najviše poreza u povijesti, proizvodnja u ovoj zemlji platila je tri puta više poreza. Želi li netko pogađati što predstavlja ovaj broj? To je broj radnika u bankarskom sektoru u odnosu na broj radnika u ostatku gospodarstva. Bankarstvo zapošljava samo 1 u 53 osobe. Dakle za svaku osobu u bankarstvu, svaku osobu u toj industriji koju štitimo, ne tražeći od njih da promijene, tj. reformiraju način poslovanja, imamo 52 osobe u ostatku gospodarstva na koje taj bankarski sektor negativno utječe. Dakle ove reforme su namijenjene onom 98 % dijelu zaposlene populacije. Za tvrtke, za ljude koji nisu zaposleni u bankarstvu. Dakle samo da razjasnim. U tome što radimo nema ništa osobno protiv banaka ili ljudi koji u njima rade. U industriji je problem. Način na koji je ta industrija dizajnirana i učinak koji ima [na ostatak društva]. Ne radi se o ljudima koji [u bankama] rade. Radi se o promjeni pravila igre i o načinu na koji bi te tvrtke mogle funkcionirati. Čut ćete i "to je preradikalno", što je prilično bizarno ako uzmete u obzir da samo predlažemo da se zakon iz 1840ih godina ažurira. Ne mogu zamisliti da se Konzervativci iz 1840ih stvarno smatraju radikalnima. Dakle, korisni učinci reforme. Imali bismo stabilan novac. Dobili bismo ovo umjesto ovoga. Dug bi se smanjivao ovako. Umjesto napuhivanja cijena nekretnina imali bismo stabilne cijene kuća koje se ne bi povećavale prije nego se povećaju prihodi i bile bi opet pristupačne. Nezaposlenost, htio bih vam samo dati jedan primjer koliko je sadašnji sustav apsurdan i završit ću. Imamo 2.5 milijuna ljudi koji sjede kod kuće i ne rade ništa, očajnički traže neki koristan posao. Imamo mnogo toga što treba raditi u gospodarstvu. Imamo škole koje treba graditi ili renovirati. Vlada već godinama priča i oklijeva kada je riječ o programu izgradnje i renovacije škola govoreći kako nema dovoljno novaca. U recesiji smo. Moramo uvesti reda u javne financije. I onda su napokon dodijelili 2 mlijarde funti za izgradnju i renovaciju škola u Engleskoj. 2 milijarde funti zvuči kao jako puno novca, to je toliko novca da su ga morali pozajmiti od Inicijative privatnog financiranja. Dakle oni zapravo posuđuju novac koji banke stvaraju kroz postupak računovođenja, plaćaju kamatu na taj novac, jer nemaju dovoljno svojih sredstava da bi financirali izgradnju škola. Razlog tome, prema BBC-ju je sljedeći: "Ovaj program pošteđuje skromni budžet Ministarstva obrazovanja kojemu je ova vlada prepolovila godišnji iznos na 3.8 milijardi funti. Dakle 3.8 milijardi funti za izgradnju škola i održavanje cijelog našeg sustava obrazovanja, održavanja njegove konkretne fizičke infrastrukture. Opet, to zvuči kao mnogo novaca, ali ova zelena linija tu na vrhu je količina novca koja se upumpala u kredite za nekretnine i potrošnju u zadnjih 20ak godina. U lipnju 1999. banke su stvorile 4.5 milijardi novog novca u jednom mjesecu da bi ga upumpale u tržište nekretnina. U kupovanje kuća koje već postoje i gradnju nekoliko novih. U 2005. godini stvorili su 7 milijardi funti jednom mjesecu. U rujnu 2007. godine stvorili su 16 milijardi funti za nekretnine u jednom mjesecu. Dakle u tjedan dana su stvorili toliko novca koliko je vlada voljna potrošiti na izgradnju škola u godinu dana. To je ludost. Ako damo bankama moć stvaranja novca ovo će s njom napraviti. Uložit će taj novac u ovakva tržišta, umjesto da rade ono što zaista trebamo. Kao što sam već rekao, ne možemo dopustiti da ovaj sustav nastavi i dalje tako funkcionirati, ako uzmemo u obzir prave izazove s kojima ćemo se suočiti tijekom idućih 40 godina. Dakle o tome knjiga govori. Može biti pomalo teška. Morali smo je djelomično oblikovati za ekonomiste, koji bi inače odbacili ove ideje, ali trudili smo se pisati je tako da ako nemate iskustva s ekonomijom, ako počnete od početka, postupno ćete graditi znanje i tema će polako dobiti svoj smisao. A ako dođete do kraja, onda ćete znati više o novčanom sustavu nego 99 % profesionalnih ekonomista. Dakle to je to. To trebamo provesti. Pritisak je tu, zbog svih izazova s kojima smo suočeni. Pokret u ovoj zemlji je daleko najjači u svijetu. Ovo je najveći skup [ikada] za koji znam koji se zalaže za reformu novčanog sustava. Dakle ako mi to ne provedemo, onda nitko drugi neće. Sve se svodi na nas. Na to ćemo se fokusirati ostatak popodneva. Kako zaista promijeniti sustav.