Svako ima priču, ispunjenu poglavljima koja su nas učinila onakvima kakvi smo danas. Ta rana poglavlja te priče su ponekad ona koja nas najviše definišu. Centar za kontrolu bolesti procenjuje da je više od polovine dece našeg naroda iskusilo bar jednu ili dve vrste traume u detinjstvu. Takve nesreće mogu imati trajne posledice. Kada sam stekla mogućnost da govorim i da se zalažem za učenike i nastavnike, našla sam se u jedinstvenoj poziciji da govorim o traumi u detinjstvu. Ali, prvo sam morala da odlučim nešto. Morala sam da odlučim da li želim da delim samo lepe delove svog života, znate, one koje stavljamo na društvene mreže i čine da izgledamo savršeno, ili želim da učinim sebe ranjivom i postanem otvorena knjiga? Izbor je postao vrlo jasan. Kako bih promenila nešto u životu jednog deteta, morala sam da budem iskrena. Tako da sam se obavezala da ispričam svoju ličnu priču. A ona je puna ljudi koji su me voleli i brinuli o meni i odgajali me. I koji su mi pomogli da se oporavim i izlečim. A sada je vreme da pomognem drugima da urade isto to. Kada sam pošla u školu, bila sam slika i prilika normalnog. Bila sam iz dobre porodice, uvek sam bila lepo obučena, imala osmeh na licu, bila sam spremna za školu. Ali moj život je bio sve ali ne normalan. Do tada, već sam bila postala žrtva seksualnog zlostavljanja. Koje se i dalje događalo. Moji roditelji nisu znali, a ja nisam rekla nikom drugom. Kada sam krenula u školu, osećala sam da će to biti moje bezbedno mesto. Bila sam uzbuđena. Zamislite moje iznenađenje kada sam upoznala svog učitelja, gdina Randolfa. Gdin Randolf nije bio moj zlostavljač. Ali je bio otelotvorenje svega što me je najviše plašilo u životu. Već sam bila počela sa tehnikama samoočuvanja tako što sam izbegavala situacije u kojima bih bila sama sa muškarcem. I eto me, u školi, gde je trebalo da budem sa muškarcem u učionici svaki dan, tokom cele školske godine. Bila sam uplašena; nisam mu verovala. Ali, znate šta, na kraju je ispalo da se gdin Randolf najviše zalagao za mene. Ali na početku, uf, postarala sam se da zna da mi se ne sviđa. Bila sam neposlušna; bila sam ono dete koje je isključeno. Takođe sam zadavala teškoće i svojim roditeljima. Nisam htela da idem u školu, pa sam se svađala svakog jutra s njima dok sam ulazila u autobus. Noću nisam mogla da spavam, jer sam bila jako anksiozna. Tako da sam išla na nastavu iscrpljena. A isrcpljena deca su nervozna deca, i nije im lako predavati, to znate. Gdin Randolf je mogao da mi pristupi isfrustrirano, kao što mnogo nastavnika radi sa učenicima kao što sam ja. Ali on ne. On mi je pristupio empatično i fleksibilno. Bila sam toliko zahvalna na tome. Video je da je ova šestogodišnjakinja bila umorna i iscrpljena. Umesto da me tera da idem napolje na odmoru, puštao me je da ostanem unutra i odremam, jer je znao da mi treba odmor. Umesto da sedi sa nastavnicima za stolom za vreme ručka, došao bi i seo sa učenicima za njihovim stolom. Uključio bi mene i sve moje drugare u razgovor. Sada kada se prisetim znam da je to radio sa ciljem, slušao je, postavljao je pitanja. Morao je da sazna šta se dešava. Izgradio je odnos sa mnom Zaslužio je moje poverenje. I polako ali sigurno, ti zidovi koje sam izgradila oko sebe počeli su da se ruše, i na kraju sam shvatila da je on bio jedan od dobrih momaka. Znam da je osećao kao da on nije dovoljan. Jer je napravio korak i pričao sa mojom mamom. I dobio maminu dozvolu da me pusti da viđam školskog savetnika, gđu Makfaden. Počela sam da viđam gđu Makfaden jednom ili dvaput nedeljno u naredne dve godine. To je bio proces. Tokom tog perioda, nikada joj se nisam poverila o zlostavljanju, jer je bilo tajna; nije trebalo da kažem. Ali sabrala je dva i dva, znam da jeste, jer sve što je radila sa mnom bilo je u cilju da me osnaži i pomogne mi da nađem svoj glas. Naučila me je kako da koristim mentalne slike da se probijem kroz svoje strahove. Naučila me je tehnikama disanja da mi pomognu da prođem kroz napade panike koje sam imala jako često. Igrala se uloga sa mnom. I pobrinula se da umem da se zauzmem za sebe u situacijama. I došao je dan kada sam bila u sobi sa svojim zlostavljačem i još jednim odraslim. I rekla sam svoju istinu. Progovorila sam o zlostavljanju. Istog trenutka, moj zlostavljač je počeo da poriče, a osoba kojoj sam se poverila, jednostavno nije bila spremna da se snađe sa bombom koju sam bila bacila na nju. Bilo je lakše verovati zlostavljaču nego detetu. Rečeno mi je da nikada više ne pričam o tome. Učinili su da se opet osećam kao da sam uradila nešto pogrešno. Bilo je poražavajuće. Ali znate šta, nešto dobro je proizašlo iz tog dana. Moj zlostavljač je znao da neću više ćutati. Moć se promenila. I zlostavljanje je prestalo. (Aplauz) Ali sram i strah da će se ponoviti su ostali. I ostaće sa mnom još mnogo, mnogo godina. Gdin Randolf i gđa Makfaden su mi pomogli da nađem svoj glas. Pomogli su mi da pronađem izlaz. Ali, znate šta, postoji toliko dece koja nemaju sreće kao ja. I imate ih u svojim učionicama. Zato mi je jako važno da pričam sa vama danas, kako biste bili svesni i kako biste počeli da postavljate pitanja koja treba da se postave i da obratite pažnju na ovakve učenike, kako biste i vi mogli da im pomognete da pronađu svoj put. Kao vaspitačica u vrtiću, godinu počinjem tako što sa svojom decom pravim kutije biografija. Ovo su moja dva učenika. Ja ih podstičem da ispune kutije stvarima koje mi govore o njima i njihovom životu, o stvarima koje su im važne, znate? Oni ih ukrase, mislim, stvarno se tome posvete, napune ih slikama porodice i ljubimaca, i onda ih zamolim da ih predstave meni i razredu. I dok oni to rade, ja sam aktivni slušalac. Jer stvari koje kažu, izrazi lica koje naprave, stvari koje ne kažu mogu biti crvena zastavica za mene i mogu mi pomoći da shvatim koje su njihove potrebe. Šta ih podstiče da se možda ponašaju onako kako mi pokazuju na času. Kako ja mogu biti bolji nastavnik slušajući njih? Takođe, pronađem vremena da razvijem veze sa njima, kao što je gdin Randolf sa mnom. Sedim sa njima na ručku, razgovaram sa njima na odmoru, idem na njihove utakmice vikendima, na njhove priredbe. Postanem deo njihovog života. Jer da biste stvarno upoznali učenika morate da uđete u njihove živote. Znam da su neki od vas nastavnici u osnovnoj i srednjoj školi, i možda ćete misliti da su se ta deca već razvila na neki način, i znate, u tom trenutku su na autopilotu. Ali ne dajte da vas to prevari. Pogotovo deca za koju mislite da drže sve pod kontrolom, jer oni vas možda trebaju najviše. Kada biste pogledali moj godišjnak, videli biste me na otprilike svakoj strani, jer sam bila uključena u sve. Čak sam vozila i školski autobus. (Smeh) Bila sam ono dete za koje su nastavnici mislili da je natprosečno, popularno, da drži sve pod kontrolom. Ali ljudi, bila sam izgubljena. Bila sam izgubljena, i želela sam da me neko pita: „Lisa, zašto si ovde stalno zašto se baviš svim tim stvarima?“ Da li su se ikada pitali da li bežim od nekoga, da li bežim od nečega? Zašto nisam želela da budem u svojoj zajednici ili u svom domu? Zašto sam htela da budem u školi sve vreme? Niko nikada nije pitao. Nemojte me shvatiti pogrešno nisu sva natprosečna deca u vašoj školi žrtve nasilja ili traume. Ali samo želim da izdvojite vreme i budete radoznali. Pitajte ih zašto. Možda ćete saznati da postoji razlog iza toga. Možda ćete vi biti razlog da ta osoba ispriča svoju priču. Budite pažljivi da ne pretpostavljate odmah da znate kraj njihove priče. Ne stavljajte tačku tamo gde bi trebalo da je zarez. Nastavite tu priču i pomozite im da znaju da je, čak i ako im se desilo nešto traumatično, njihov život vredan pričanja. Njihova priča je vredna pričanja. Kako biste uradili to, stvarno mislim da, kao edukatori, morate da prihvatite svoje lične priče. Mnogi od vas možda sede ovde i misle „Da. To se desilo meni. Ali nisam spreman da to podelim.“ I to je ok. Doći će vreme kada ćete osetiti unutar svoje duše da je vreme da pretvorite svoj bol iz prošlosti u svrhu za budućnost. Ova deca su naša budućnost. Samo vas ohrabrujem da idete dan po dan. Pričajte sa nekim. Pokažite volju i samo se otvorite. Moja životna priča je dostigla pun krug u proleće 2018. godine, kada sam pozvana da govorim pred grupom nastavnika i mentora početnika. Podelila sam svoju priču, kao što sam danas sa vama, i nakon toga mi je prišla jedna dama. Oči su joj bile pune suza i tiho je rekla: „Hvala. Hvala što ste podelili. Ne mogu da dočekam da kažem tati sve što sam čula danas.“ Verovatno je videla zbunjen izraz na mom licu, jer je nakon toga rekla: „Gdin Randolf je moj otac.“ Publika: Jaaao. Lisa Godvin: „I često se pita: da li je promenio nešto? Danas, mogu da odem kući i da mu kažem da je definitivno promenio.“ Kakav dar. Kakav dar. I to me je podstaklo da potražim i kćerku gđe Makfaden, i podelim sa njom kakav uticaj je gđa Makfaden napravila. I htela sam da zna da sam se zalagala za više sredstava za školske savetnike, za školske socijalne radnike, za psihologe, medicinske sestre, jer su tako važni za mentalno i fizičko zdravlje naše dece. Zahvalna sam na gđi Makfaden. (Aplauz) Jednom sam čula da je neko rekao da, kako biste našli svoj put iz tame, morate da pronađete svetlost. Danas se nadam da ćete otići odavde i potražiti prilike da budete svetlo. Ne samo za učenike već i odrasle u svojoj učionici, u svojoj školi, zajednici. Imate dar da pomognete nekome da prođe kroz svoju traumu i učini svoju priču vrednom pričanja. Hvala vam. (Aplauz)