Kako morski puž hvata ribu? Mislim, radi se o pužu, dakle, spor je, a riba nije. Međutim, ovo se ipak dešava. Sakriven pod peskom je puž konus. A ta narandžasta stvar koju vidite je nešto nalik jeziku. Nazivamo je surlom. Koristi je da prati i savlada ovu neupućenu ribu. U ovoj interakciji između grabljivice i plena, očito se ne radi o vašim uobičajenim plodovima mora. Ovo su morske ubice. A njihovo omiljeno oružje je otrov. Otrov, poput otrova koji zatičete kod otrovnih zmija i škorpija, ovi morski puževi koriste svoj otrov da savladaju ribe, crve i druge puževe. A otrov ovih puževa nije nešto pojedinačno, zapravo se radi o koktelu otrovnih molekula koji su upakovani i isporučeni preko lažnog zuba koji se naziva radulom. Možete da posmatrate radule kao potkožne igle. Sad, ne brinite, ovi puževi pametno koriste igle jer svaku radulu mogu da upotrebe samo jednom. Na osnovu vašeg ličnog znanja o otrovnim organizmima, kao i snimka koji sam vam upavo prikazala a koji će vas držati budne po noći, možete da pomislite da je otrov opasan i skroz loš. Pa, i da i ne. Ispravnije razmišljanje o otrovu je da razmišljate o njemu i kao superzlikovcu i kao superheroju. U mojoj laboratoriji izučavamo evoluciju otrova kod ovih morskih puževa kao silu na strani dobra. Zvuči nategnuto ili možda čak kao zmijsko ulje, ali zapravo, iako su tu negde i zmije prisutne, proizvod je verodostojan. Jedan od razloga zašto je otrov tako uspešan je zato što fizičko ratovanje preobraća u biohemijsko. Dok se obično interakcija između plena i grabljivice zasniva na sirovoj snazi, otrov je prebacuje na molekularni nivo. I nije veličina važna, već smeša vašeg otrovnog arsenala. Hemija toksina u vašem arsenalu je ono što će da omogući Davidu da porazi Golijata. A u našem scenariju, David je očito puž. Druga osobina otrova zbog koje je uspešan je to što toksini deluju preciznošću švajcarskog vojničkog noža. Dakle, ovi toksini potiču iz uporišta koja pomažu organizmu da funkcioniše. Stoga oni ciljaju krv, mozak i membrane. Bilo da se radi o otrovu puža ili zmije, svi oni imaju sastojke koji mogu da uzrokuju stvari poput zgrušavanja vaše krvi, nešto što nazivamo „hemotoksičnošću”. Ili uzrokuju da vam neuroni u mozgu ne funkcionišu normalno, a to nazivamo „neurotoksičnošću”. Ili poseduju otrove koji buše rupe na membranama vaših ćelija, zbog čega one pucaju i, u suštini, eksplodiraju, nešto što nazivamo „citotoksičnošću”. Ćelijska eksplozija, ljudi. Ako to nije svemoćno i sveprisutno, ništa nije. A sad malo o meni i zašto sam toliko opsednuta otrovom. Odrasla sam u Njujorku sa prinudnim pristupom Muzeju prirodnjačke istorije. Kažem „prinudnim pristupom” jer sam jedna od petoro dece, a moji roditelji su koristili muzeje kao oblik produženog boravka. Imali smo dva pravila: niko ne sme da se izgubi i susret sa mamom i tatom je kod afričkih slonova u 5:30 kada se muzej zatvara. Ti dani bez ikakvog nadzora kada smo jurcali hodnicima muzeja su bili ispunjeni avanturama i istraživanjem. A upravo se tako osećam kada izučavam otrov. Radi se o naučnoj avanturi. Hrabro istražujemo ovaj entitet koji povezuje prirodu i čovečanstvo. Drugi razlog zašto sam opsednuta otrovom je njegova dualnost. Kada ubrizgate u organizam sastojke iz otrovnog arsenala, otrov može da ubije ili izleči. Na molekularnom nivou, dešava se nekoliko stvari. Videli ste jednu od njih, paraliza ribe. To se dešava jer toksini u otrovu napadaju to kako riblje ćelije međusobno komuniciraju, sprečavajući je da otpliva. Postoje li druge stvari koje bih želela da otrov napadne? Zasigurno. A jedna od njih je rak. Karcinoidni tumori su ćelije. I kao i sve ćelije, komuniciraju međusobno i sa neposrednim okruženjem. Voleli bismo da otkrijemo sastojke otrova koji su veoma dobri u ometanju komunikacije između ćelija tumora. Slično tome kako je otrov omeo ćelijsku komunikaciju kod ribe i riba nije mogla da otpliva. U mojoj laboratoriji, izučavamo rak kao kanalopatiju. U suštini to znači da tražimo sastojke otrova koji bi ciljali kanale koji su prekomerno izraženi kod ćelija tumora nasuprot normalnim ćelijama. Rak na koji smo trenutno najviše usredsređeni je rak jetre. A to je zato što od 1980-ih, stopa smrtnosti od raka jetre se udvostručila i radi se o sve većoj pretnji u SAD-u. U ispitivanju gde smo imali ćelije raka grlića materice, neuroblastoma, prostate i jetre, otrkili mo da jedan sastojak iz puža terebrida čini se da napada karcinoidne ćelije jetre i isključivo karcinoidne ćelije jetre i nijedne druge na kojima je testirano. Potom smo uzeli ovo jedinjenje i ubrizgali ga u mišje modele koji su imali karcinoidne ćelije jetre, ono je značajno inhibiralo rast tumora. I dalje nismo potpuno sigurni kako ovo deluje, i dalje istražujemo mehanizam i kako možemo da jedinjenje učinimo efikasnijim, te ne možete da pohitate u apoteku i poručite terapijski tretman za rak jetre na bazi puževa ubica. Još uvek ne. U suštini, smatramo da se dešava to da jedinjenje blokira specifične kanale, sprečavajući prenos specifične hemikalije koja dovodi do nizvodne signalizacije i omogućuje tumoru da se množi i da za sebe prikuplja krv. Naše izučavanje otrovnih jedinjenja da bismo otkrili lekove za ljudske bolesti i poremećaje nije novina, radi se o nečemu što nazivamo otkrićem prirodnih lekova i dešava se već vekovima i to u kulturama širom sveta. Otrovi nam ne pružaju samo nova strava jedinjenja, već nam i pružaju nove načine razmišljanja o tome kako lečimo ljudske bolesti i poremećaje. I daću vam tri primera. Prvi je o puževima ubicama, naravno. Dakle, prvi lek od ovih puževa koji se nalazi na tržištu se naziva zikonotid ili prialt i koristi se kao tretman za hronični bol kod pacijenata sa HIV-om i rakom. Terapija bola prialtom ne izaziva zavisnost. Tri čarobne reči kada razmišljate o tome kako trenutno lečimo bol. Koristimo stvari koje uzimaju veliki danak u vidu zavisnosti. Setite se morfijuma ili se setite bilo kog vama omiljenog opioida koji postoji. Ono što su puževi uradili jeste da su nam pokazali način kako da lečimo bol bez zavisnosti, a to je ogromna stvar. Sledeći primer dolazi od brazilske ljutice. Iz ovih zmija smo dobili jedinjenje koje se naziva kaptopril. Kaptopril se koristi za lečenje visokog krvnog pritiska i kaptopril je revolucionaran lek. Međutim, ne isključivo sam po sebi, već jer je unapredio čitavu klasu lekova koji se nazivaju ACE inhibitori, koji se najčešće propisuju za lečenje hipertenzije i zatajenja srca. Poslednji primer je otrovni bradavičar. A ovo je uistinu uzbudljiv primer razumevanja ekologije ovih organizama i njenog spajanja sa otkrićem učinkovitih lekova. A otrovni bradavičari kad jedu banče. Kada zagrizu veliki obrok, oslobađaju sastojke u svom otrovu koji snižavaju šećer u krvi. Dakle, šta mislite koji smo lek otkrili kod otrovnog bradavičara? Jedinjenje koje se koristi za snižavanje šećera kod dijabetičara. Sad, ovo su tri predivna primera, ali tek smo zagrebali površinu. Ima još toliko otrova suvda oko nas za izučavanje. Zapravo, smatramo da je 15 procenata svih životinja na planeti otrovno. I ja to smatram nižom procenom, imajući u vidu činjenicu da nismo ispitali sve životinje na planeti. No, čini se da je priroda otkrila nešto što joj se sviđa i ponavljala je to iznova, iznova i iznova, dajući čitavu lepezu životinja koje vidimo svuda oko nas i duž drveta života. Dakle, bilo da govorimo o mojim favoritima, puževima ubicama, ili meduzama ili larvama leptira i moljaca ili kljunaru ili lenjim lorijima, bilo u moru, na kopnu ili u vazduhu, zagarantovano ćete naleteti na otrovno biće. Sećate se kad sam vam rekla da otrov može da bude i superheroj i superzlikovac, a vi ste posumnjali u mene? Hm. U trci smo da upregnemo svu ovu dobrobit otrova pre nego što izgubimo veliku većinu životinja na našoj planeti. Radi se o holističkom procesu. Ne možete da imate terapijske tretmane bez životinja. I ne možete da imate životinje bez njihovih ekosistema. To za mene i puževe znači da moramo da spasimo okeane. A kako su otrovne životinje prisutne svuda, u suštini moramo da spasimo planetu. Učinite to zbog otrovnih životinja, ako ne želite zbog sebe. I ko zna, jednog dana, otrov puža vam možda jednostavno spasi život. Hvala vam.