Kirurg ste, radite noćnu smjenu u hitnoj službi. Doveden vam je mladić koji bez svijesti leži na kolicima. Upucan je u nogu i obilno krvari. Sudeći po ulaznoj i izlaznoj rani te po količini krvarenja, metak je vjerojatno okrznuo bedrenu arteriju, jednu od najvećih krvnih žila u tijelu. Kao njegov doktor, što biste trebali učiniti? Ili bolje pitanje, što biste prvo trebali učiniti? Bacite pogled na njegovu odjeću koja je stara i iznošena. Možda je nezaposlen, beskućnik, nedovoljno obrazovan. Započinjete li liječenje tako da mu pronađete posao, stan ili tako da mu pomognete maturirati? S druge strane, mladić je bio u nekakvom sukobu i možda je opasan. Prije nego što se osvijesti, hoćete li mu staviti lisice, pozvati bolničke zaštitare ili policiju? Većina nas ne bi učinila ništa od toga. Umjesto toga, učinili bi jedinu razumnu i humanu stvar moguću u tom trenutku. Prvo bismo zaustavili krvarenje. Zato što ako ne zaustavimo krvarenje, ništa drugo nije bitno. Ono što vrijedi za hitnu službu, vrijedi i za gradove diljem zemlje. Kada je u pitanju urbano nasilje, prioritet je spašavanje života. To nasilje treba tretirati istom razinom hitnosti kojom bi tretirali ranu od metka u hitnoj službi. O čemu pričamo kada kažemo „urbano nasilje”? Urbano nasilje je smrtonosno ili moguće smrtonosno nasilje koje se događa na ulicama naših gradova. Poznato je i kao: ulično nasilje, nasilje među mladima, nasilje među bandama, oružano nasilje. Urbano nasilje se događa među onima koji su u najnepovoljnijem položaju i koji su najviše obespravljeni. Uglavnom su to mladići bez mnogo mogućnosti ili nade. Proveo sam stotine sati s tim mladićima. Predavao sam im u srednjoj školi u Washingtonu, gdje je jedan od mojih učenika ubijen. Stajao sam preko puta njih u sudnicama u New Yorku, gdje sam radio kao tužitelj. I naposljetku, išao sam od grada do grada kao kreator politike i kao znanstvenik, upoznavao sam te mladiće i razgovarao s njima o tome kako učiniti naše zajednice sigurnijima. Zašto bi nam trebalo biti stalo do tih mladića? Zašto je urbano nasilje bitno? Urbano nasilje je bitno jer dovodi do više smrti u SAD-u nego bilo koji drugi oblik nasilja. Također je bitno jer mi zapravo možemo poduzeti nešto u vezi s tim. Kontrola toga nasilja nije nemoguć i nerješiv zadatak kao što mnogi vjeruju. Štoviše, danas su dostupna brojna rješenja koja dokazano djeluju. Ono što je zajedničko tim rješenjima je jedan ključni sastojak. Sva prepoznaju činjenicu da je urbano nasilje ljepljivo, što znači da povezuje i grupira iznenađujuće mali broj ljudi i mjesta. U New Orleansu, na primjer, mreža koju čini manje od 700 pojedinaca odgovorna je za većinu smrtonosnog nasilja u tom gradu. Neki te pojedince nazivaju „žarišni ljudi.” Ovdje u Bostonu, 70 posto pucnjava događa se u ulicama i na uglovima koji pokrivaju samo pet posto površine grada. Ove lokacije su poznate kao „žarišta.” Od grada do grada, mali broj žarišnih ljudi i žarišta povezano je s većinom smrtonosnog nasilja. Zapravo, ovaj je fenomen potvrđen tako puno puta da ga znanstvenici sada nazivaju zakon koncentracije zločina. Gledano iz perspektive znanosti ljepljiva rješenja najbolje djeluju. Najjednostavnije rečeno, ne možete zaustaviti pucnjave ako se nećete baviti onima koji pucaju. I ne možete zaustaviti ubijanje ako ne idete tamo gdje se ljude ubija. Prije četiri godine, s kolegama sam napravio sustavni meta-pregled protunasilnih strategija sa sažetim rezultatima iz više od 1400 individualnih procjena učinka. Opetovano smo utvrdili da su strategije koje su najusmjerenije, najciljanije, strategije koje su najljepljivije, također i najuspješnije. To smo vidjeli u kriminologiji, u izučavanju policije, borbi protiv bandi, povratka zatvorenika u društvo. To smo vidjeli i u javnom zdravstvu, gdje ciljana tercijarna i sekundarna prevencija djeluju bolje od općenitije primarne. Kada se kreatori politike fokusiraju na najopasnije ljude i mjesta, dobivaju bolje rezultate. Što je sa zamjenom i premještanjem, možda ćete se pitati. Istraživanja pokazuju da se nakon uhićenja dilera pojave novi koji ih zamjenjuju. Neki se brinu da će fokus policije na određena mjesta dovesti do premještanja zločina, u drugu ulicu ili iza drugog ugla. Srećom, sad znamo da su zbog fenomena ljepljivosti učinci zamjene i premještanja povezani s ljepljivim strategijama minimalni. Potrebna je dugogodišnja trauma da bi se stvorio zločinac i nekoliko desetljeća smanjenog ulaganja da bi se stvorilo žarište. Stoga se ovi ljudi i mjesta ne sele tako lako. Što je s temeljnim uzrocima? Nije li fokus na siromaštvo ili nejednakost ili manjak prilika najbolji način prevencije nasilja? Pa, znanost kaže, da i ne. Da, zato što su visoke stope nasilja jasno povezane s različitim oblicima otežavajućih društvenih i ekonomskih okolnosti. Ali ne, zato što promjena tih čimbenika ne vodi nužno promjeni stope nasilja, pogotovo ne kratkoročno. Uzmimo siromaštvo, na primjer. Za značajan napredak u pogledu siromaštva bit će potrebna desetljeća, a siromašni ljudi trebaju i zaslužuju oslobođenje od nasilja upravo sada. Temeljni uzroci također ne mogu objasniti fenomen ljepljivosti. Ako siromaštvo uvijek vodi nasilju, očekivali bismo ga među svim siromašnima. Ali to ne pronalazimo. Umjesto toga, empirijski promatramo da siromaštvo koncentrira, zločin koncentrira još više, a nasilje koncentrira najviše. Zbog toga ljepljiva rješenja djeluju. Djeluju jer se po redu bave problemima. A to je važno, zato što iako siromaštvo može dovesti do nasilja, snažni dokazi ukazuju na to da nasilje zapravo produbljuje siromaštvo. Evo samo jedan primjer kako. Kao što je zabilježio Patrick Sharkey, sociolog -- on je pokazao da kada su siromašna djeca izložena nasilju, to ih traumatizira. To utječe na njihovu sposobnost spavanja, koncentracije, ponašanja i učenja. A ako siromašna djeca ne mogu učiti, postižu slabe rezultate u školi. A to na kraju utječe na njihovu sposobnost da zarade plaću kasnije u životu koja je dovoljno visoka za izlaz iz siromaštva. A, nažalost, u nizu značajnih istraživanja koje je proveo ekonomist Raj Chetty, možemo vidjeti upravo to. Siromašna djeca izložena nasilju imaju slabiju mobilnost prihoda nego djeca koja su odrasla bez nasilja. Nasilje doslovno zarobljava siromašnu djecu u siromaštvu. Zbog toga je bitno fokusirati se neumorno na urbano nasilje. Evo dva primjera kako. Ovdje u Bostonu, u 90-ima, partnerstvo policajaca i članova zajednice postiglo je smanjenje ubojstava među mladima za 63 posto. U Oaklandu ta je ista strategija nedavno smanjila nefatalne napade pištoljom za 55 posto. U Cincinnatiju, Indianapolisu i New Havenu oružano je nasilje smanjeno za trećinu. Jednostavnije, ova strategija identificira one koji će najvjerojatnije pucati ili biti upucani, a zatim im šalje dvostruku poruku empatije i odgovornosti. „Znamo da si ti odgovoran za pucnjavu. To mora prestati. Ako nam dopustiš, pomoći ćemo ti. Ako nas natjeraš, zaustavit ćemo te.” Onima koji su voljni promijeniti se ponudi se pomoć i podrška. One koji nastavljaju s nasilnim ponašanjem policija ciljano dovodi pred lice pravde. U Chicagu se koristi kognitivno bihevioralna terapija kako bi se pomoglo tinejdžerima da se nose s teškim mislima i emocijama tako što ih se uči kako izbjeći ili ublažiti sukobe. To je među sudionicima smanjilo uhićenja zbog nasilnog zločina za 50 posto. Slične strategije su smanjile ponavljanje zločina za 25 do 50 posto. Sada je Chicago počeo koristiti te iste tehnike kod onih s najvišim rizikom za počinjenje oružanog nasilja. Program pokazuje obećavajuće rezultate. Nadalje, zato što su ove strategije tako usmjerene i ciljane, obično ne koštaju puno, gledajući apsolutni iznos. A djeluju i sa zakonima koje već imamo. To je dobra vijest. Možemo imati mir u gradovima već sada. Bez velikog proračuna i bez novih zakona. Zašto se onda to već nije dogodilo? Zašto su ova rješenja još uvijek ograničena na mali broj gradova i zašto, čak i kad su uspješna, teško zadržavaju podršku? Pa, to je loša vijest. Iskreno, nismo dobro organizirali naše djelovanje vezano uz fenomen ljepljivosti. Postoje bar tri razloga zašto ne slijedimo dokaze o smanjenju urbanog nasilja. A prvi je, kao što biste očekivali, politika. Većina ljepljivih rješenja nisu usklađena ni s jednom političkom platformom. Umjesto toga, nude i mrkve i batine, i obećanje o liječenju i prijetnju uhićenjem, i investiranje u mjesta i policiju na žarištima. Drugim riječima, ova rješenja su i blaga i stroga istovremeno. Budući da nisu u savršenom skladu s tipičnim idejama ni ljevice ni desnice, političari ih neće prihvatiti bez edukacije ili čak malo pritiska. Neće biti lako, ali možemo promijeniti kako politika gleda na ova pitanja tako što predstavimo nasilje kao problem koji treba riješiti, a ne raspravu u kojoj treba pobijediti. Moramo naglašavati dokaze, ne ideologije i ono što djeluje, ne ono što zvuči dobro. Drugi je razlog zašto ne slijedimo dokaze ponešto komplicirana priroda tih rješenja. Tu postoji ironija. Koje je najjednostavnije rješenje za smanjenje nasilja? Više policajaca. Više poslova. Manje oružja. Ovo je lako za reći, ali često ne djeluje u praksi. S druge strane, rješenja temeljena na istraživanjima teže je objasniti, ali bolje djeluju. Imamo puno profesora koji pišu o nasilju u znanstvenim časopisima. Imamo i puno ljudi koji nas štite na ulici. Ali nemamo puno komunikacije između te dvije grupe. Nemamo snažnu povezanost između istraživanja i prakse. A kad istraživanja doista pomažu u praksi, to se ne događa slučajno. To je moguće kad se netko potrudi pažljivo objasniti što istraživanja znače, zašto su važna i kako zapravo mogu pomoći na terenu. Puno vremena trošimo na provođenje istraživanja, ali premalo na to da ih pojednostavimo tako da ih policajci i socijalni radnici mogu razumjeti. Možda je teško priznati ili prihvatiti, ali rasa je treći i posljednji razlog zašto više toga nije učinjeno da se smanji nasilje. Urbano se nasilje koncentrira u siromašnim manjinskim zajednicama. Zbog toga je lako za nas koji ne živimo u tim zajednicama ignorirati problem ili se praviti da nije na nama da ga riješimo. To je, naravno, pogrešno. Urbano je nasilje svačiji problem. Izravno ili neizravno, svi patimo zbog pucnjava i ubojstava koja se događaju na ulicama naših gradova. Zato moramo pronaći načine da motiviramo više ljudi da prijeđu klasnu i rasnu liniju i pridruže se ovoj borbi. Budući da ove strategije ne zahtijevaju puno resursa, ne trebamo motivirati puno novih saveznika -- samo nekoliko. A oni moraju biti glasni. Kada bismo savladali ove izazove i primijenili ljepljiva rješenja u onim kvartovima koja ih trebaju, spasili bismo tisuće života. Kada bi se ove strategije sada primijenile u 40 najnasilnijih gradova u SAD-u, spasili bismo više od 12 000 ljudi u sljedećih osam godina. Koliko bi to koštalo? Oko 100 milijuna dolara po godini. To možda zvuči puno, ali zapravo je ta brojka manja od jedan posto od jedan posto godišnjeg federalnog proračuna. Ministarstvo obrane potroši toliko na samo jedan F-35 borbeni avion. Metaforički gledano, lijek je isti, bilo da se radi o mladiću s ranom od metka, zajednici izrešetanoj takvim ranama ili naciji ispunjenoj takvim zajednicama. U svakom slučaju, liječenje uvijek počinje zaustavljanjem krvarenja. Znam da to može dati rezultat. Znam jer sam vidio da djeluje. Vidio sam ljude kako spuštaju oružje i posvećuju živote navođenju drugih da čine isto. Hodao sam kroz subvencionirana naselja, notorna po pucnjavama, i vidio djecu kako se igraju vani. Pričao sam s policajcima i članovima zajednice koji su se mrzili, a sada rade zajedno. I vidio sam ljude iz različitih društvenih skupina, ljude poput vas, kako napokon odlučuju pridružiti se ovoj borbi. Zbog toga znam da zajedno možemo i hoćemo prekinuti ovo besmisleno klanje. Hvala. (Pljesak)