Oduvek sam hteo da postanem laboratorija društvene interakcije na dve noge, da rezoniram osećanja, misli, namere, motivaciju drugih ljudi boraveći s njima. Kao naučnik sam oduvek hteo da izmerim tu rezonancu, osećaj drugog koji nastaje brzo, u tren oka. Predviđamo osećanja drugih. Svesni smo značenja njihovih dela i pre nego što se dogode. Uvek smo u položaju objekta tuđe subjektivnosti. Neprestano je tako. Ne možemo toga da se otresemo. To je toliko važno da čak i na sredstva koja koristimo da bismo razumeli sebe, da bismo razumeli svet oko njih, utiče taj položaj. U potpunosti smo društveni. Moj put kroz autizam započeo je kad sam boravio na bolničkom odeljenju za odrasle osobe sa autizmom. Većina njih je dobar deo svog života provela u bolnicama za dug boravak. Bilo je to davno. Za njih je autizam bio razoran. Imali su teška intelektualna oštećenja. Nisu govorili. Još je značajnije da su bili izuzetno izolovani od okolnog sveta, od svog okruženja i od ljudi. Ako biste tada ušli u školu za osobe sa autizmom, čuli biste mnogo buke, meteža, pokreta, ljudi koji svašta rade, ali su to uvek radili sami. Možda bi gledali svetlo na plafonu ili bi se osamili u ćošku ili bi samo ponavljali pokrete, auto-stimulatorne pokrete koji ničemu ne vode. Izuzetno, izuzetno izolovani. Danas znamo da je autizam izvestan poremećaj i to poremećaj one rezonance koju sam pomenuo. To su veštine preživljavanja. To su veštine preživljavanja koje smo nasledili kroz mnogo stotina hiljada godina evolucije. Vidite, bebe se rađaju potpuno krhke. Bez negovatelja ne bi preživele, pa je logično što ih je priroda obdarila mehanizmima preživljavanja. Okreću se negovatelju. Počev od prvih dana i nedelja života, bebe radije slušaju ljudske zvuke nego prosto zvuke okruženja. Radije posmatraju ljude nego predmete, a i kad posmatraju ljude, posmatraju oči, zato što je oko prozor u iskustva druge osobe, do te mere da radije posmatraju ljude koji njih posmatraju, nego ljude koji gledaju nešto drugo. Dakle, usmerene su prema negovatelju. Negovatelj traži bebu. Od te uzajamno osnažujuće koreografije zavisi mnogo toga značajnog za pojavljivanje uma, društvenog uma, društvenog mozga. Uvek razmišljamo o autizmu kao nečemu što se događa u kasnijim godinama. Nije tako. Počinje na početku života. Kad bebe komuniciraju sa negovateljem, ubrzo shvate da postoji nešto između ušiju što je veoma važno - nevidljivo je, ali je jako bitno i zove se pažnja. Nauče vrlo brzo, i pre nego što nauče da probrbljaju ijednu reč, da tu pažnju mogu da uzmu i premeste je negde da bi uredile stvari kako žele. Takođe nauče da prate pogled drugih ljudi, jer o onome što posmatraju ljudi i razmišljaju. Vrlo brzo počinju da shvataju značenje stvari, budući da, kad neko nešto posmatra ili neko nešto pokazuje, ne dobijaju samo prostorno uputstvo, već i značenje koje ta osoba pripisuje toj stvari, stavu, a ubrzo počinju da formiraju skup značenja i to značenja usvojenih u okviru društvene interakcije. Ta značenja se usvajaju kao deo iskustava podeljenih sa drugima. Pa, ova devojčica stara 15 meseci ima autizam. Toliko sam joj se približio da sam na možda pet centimetara od njenog lica, a ona me uopšte ne primećuje. Zamislite da to vama uradim, da vam se približim na pet centimetara od lica. Verovatno biste uradili dve stvari. Odskočili biste. Pozvali biste policiju. (Smeh) Nešto biste uradili, jer je doslovno nemoguće ući u nečiji fizički prostor, a da ta osoba ne odreaguje. Prisetite se, to činimo intuitivno, bez napora. To je naša telsna mudrost. Ona se ne prenosi jezikom. Naše telo je toga svesno, a i mi smo toga već dugo svesni. A ne dešava se ovo samo ljudima. Dešava se i nekim čovekovim rođacima, budući da, ako ste majmun i gledate drugog majmuna, a taj majmun je na višoj hijerarhijskoj poziciji od vas, što se smatra za signal ili pretnju, pa, nećete dugo poživeti. Ono što su kod drugih vrsta mehanizmi preživljavanja, bez čega ne bi opstale, unosimo u kontekst ljudskih bića i na osnovu toga moramo da društveno delujemo. Dakle, ona mene ne primećuje, a toliko sam joj blizu, pomislićete, možda vas vidi, možda vas čuje. Nakon nekoliko minuta, otišla je do ugla sobe i pronašla mali slatkiš, bombonicu. Ja nisam uspeo da joj privučem pažnju, ali nešto, predmet, jeste. Većina nas vrlo jasno razlikuje svet predmeta i svet ljudi. Linija koja ih razdvaja kod ove devojčice nije potpuno jasna i svet ljudi je ne privlači koliko bismo želeli. Prisetite se da mnogo saznajemo deleći svoja iskustva. Upravo se sada njena putanja saznanja svakog trenutka sve više razilazi, a ona se sve više izoluje. Ponekad bismo rekli da nas mozak određuje, da on određuje ko ćemo postati. U stvari i mozak postaje ono što smo mi i u trenutku kad je njeno ponašanje udaljava od okrilja društvene interakcije, to se događa i njenom umu, odnosno njenom mozgu. Autizam je genetski uslovljen više od bilo kog drugog razvojnog poremećaja, a reč je o moždanom poremećaju. To je poremećaj koji počinje mnogo pre rođenja deteta. Danas znamo da je autistični spektar veoma širok. Neke osobe su teško intelektualno zaostale, ali su neke i nadarene. Neke osobe uopšte ne govore. Neke osobe govore previše. Ako biste neke od tih osoba posmatrali u školi, trčali bi uz ogradu školskog dvorišta ceo dan ako biste im samo dozvolili, a neke pak ne možete sprečiti da vam prilaze i iznova pokušavaju da komuniciraju s vama, neumorno, ali često na čudan način, bez one neposredne rezonance. Autizam je mnogo češći nego što smo ranije mislili. Kada sam počeo ovim da se bavim, smatralo se da od 10.000 osoba 4 imaju autizam, veoma retku bolest. Danas smo bliži zaključku da oboli 1 od 100 osoba. Milioni osoba sa autizmom žive u našem okruženju. Cena koju plaća društvo je ogromna. Samo u SAD, oko 35 do 80 milijardi dolara. Pri tome je većina sredstava povezana sa adolescentima i naročito odraslima koji su teško hendikepirani, kojima je potrebna sveobuhvatna nega koja je veoma intenzivna i košta više od 60 do 80.000 dolara godišnje. To su osobe koje nisu prošle kroz rano lečenje. Naime, sada znamo da autizam sam sebe stvara dok nastaje jaz u putanji saznanja, koji sam već pomenuo. Ako bismo ovu bolest mogli da dijagnostikujemo u ranijem stadijumu, da intervenišemo i lečimo je, siguran sam, a verovatno mi je upravo to promenilo život u poslednjih 10 godina, da bismo značajno umanjili posledice ove bolesti. To je moguće u ograničenom vremenskom periodu, pošto se na mozak može delovati samo izvesno vreme, a taj period se javlja u toku prve tri godine života. Neće ta mogućnost promene mozga nestati. Ali će se znatno smanjiti. Uprkos tome, srednja starost postavljanja dijagnoze u ovoj zemlji je i dalje oko pet godina, a u siromašnim zajednicama, zajednicama koje nemaju pristup zdravstvenoj zaštiti, ruralnim zajednicama, manjinama, bolest se otkrije još kasnije i bilo bi skoro isto da vam kažem da primoravamo te zajednice da imaju osobe sa autizmom u mnogo gorem stadijumu. Mislim da prema njima imamo bio-etičku obavezu. Naučna saznanja postoje, ali od njih nema koristi ako ne utiču na zajednice, a prosto ne možemo priuštiti da propustimo tu priliku jer deca sa autizmom postaju odrasle osobe sa autizmom i smatramo da će ono što možemo da učinimo za tu decu i porodice u ranom stadijumu imati uticaj na ceo život, za dete, za porodicu i za zajednicu u celini. Ovo je naše viđenje autizma. Više od stotinu gena je povezano sa autizmom. U stvari, smatramo da će se utvrditi da je oko 300 do 600 gena povezano sa autizmom, a mnogo je i genetskih anomalija, čak i više nego gena. Postavlja se jedno pitanje, naime, ako postoji toliko uzročnika autizma, kako da sa podložnosti bolesti pređemo na konkretni sindrom? Kada ljudi poput mene uđu u igraonicu, uoče dete koje ima autizam. Kako onda da pređemo sa mnogobrojnih uzroka na relativno homogen sindrom? Odgovor je: pomoću onoga što se nalazi između tih pojmova, a to je razvoj. I zaista nas veoma zanimaju prve dve godine života, jer se podložnost bolesti ne pretvori nužno u autizam. Autizam sam sebe stvara. Ako bismo mogli da intervenišemo tokom tih godina života, usporili bismo razvoj nekih slučajeva, a neke druge možda i sprečili. Kako da to učinimo? Kako da prodremo u to osećanje rezonantnosti, kako da prodremo u biće druge osobe? Kad sam pokušao da komuniciram sa onom 15-mesečnom devojčicom, palo mi je na pamet pitanje: "Kako da uđemo u njen svet? Da li razmišlja o meni? Da li razmišlja o drugima?" To je teško uraditi, pa smo morali da osmislimo tehnologiju. Praktično je trebalo da uđemo u telo. Trebalo je da svet vidimo njenim očima. Mnogo godina smo razvijali novu tehnologiju zasnovanu na praćenju oka. U svakom trenutku možemo da vidimo sa čime deca interaguju. Ovo je moj kolega Voren Džouns, sa kojim razvijam ove metode i studije poslednjih 12 godina, a tu vidite srećno dete staro 5 meseci, dečaka starog 5 meseci koji će posmatrati stvari uzete iz njegovog sveta, svoju mamu, koja ga neguje, ali će videti i iskustva koja bi doživeo da je u vrtiću. Želimo da obuhvatimo taj svet i prenesemo ga u laboratoriju, ali da bismo to učinili, morali smo da osmislimo vrlo komplikovane postupke u vezi s tim kako ljudi, a kako male bebe, novorođenčad, interaguju sa svetom u bilo kom trenutku, šta je bitno, a šta nije. Osmislili smo te postupke i ovde vidite ono što nazivamo levak pažnje. Gledate video snimak, u kome se sličice smenjuju otprilike svake sekunde, očima 35 dvogodišnjaka normalnog razvoja, i ako zamrznemo jednu sličicu, ovo će većina dece uraditi. A ovde su zelenom bojom prikazani dvogodišnjaci sa autizmom. Na toj sličici deca normalnog razvoja posmatraju ovo, emotivni izraz tog dečaka dok se malo svađa sa ovom devojčicom. Šta rade deca sa autizmom? Ona pažnju usmeravaju na vrata koja se otvaraju i zatvaraju. Mogu da vam kažem da se razlika koju ovde vidite ne događa jedino u našem petominutnom eksperimentu. Događa se neprekidno u njihovim stvarnim životima, pri čemu se obrazuje njihov um i mozak im se usmerava ka nečem drugom od onoga što se dešava sa njihovim zdravim vršnjacima. Osnovu smo uzeli od naših kolega pedijatara u vidu grafikona rasta. Znate, kada odvedete dete kod pedijatra i izmere mu visinu i težinu. Mi smo rešili da napravimo grafikone rasta socijalne interakcije i ispitivali smo decu od vremena kada su rođena, a na X-osi vidite dva, tri, četiri, pet, šest, devet meseci, sve do starosti od 24 meseca, a ovo je procenat vremena koje provedu gledajući, i to gledajući oči ljudi, a ovo je grafikon rasta. Ovde počinje, obožavaju oči drugih ljudi i situacija je prilično stabilna. Možda se malo poveća u prvim mesecima. Da vidimo sad šta se dešava sa decom koja dobiju autizam. Potpuno drugačija situacija. Počinje ovako visoko, ali onda samo opada. Kao da su na svet došli s refleksom koji ih orijentiše prema ljudima, ali nema trenja. Kao da stimulus, vi, nema nikakvog dejstva na to što se događa dok se oni kreću kroz svakodnevni život. Zaključili smo da su ovi podaci veoma značajni, pa smo hteli da vidimo šta će se desiti u prvih šest meseci života, pošto, ako biste pokušali da uspostavite kontakt sa bebom starom dva ili tri meseca, iznenadili biste se koliko su bebe društvene. Uočili smo da se u prvih šest meseci te dve grupe mogu vrlo jednostavno razgraničiti. Korišćenjem ovakvih i mnogih drugih postupaka otkrili smo da bi se pomoću naših naučnih saznanja ovo oboljenje moglo primetiti u ranom stadijumu. Nije bilo potrebe da čekamo da se autističko ponašanje pojavi u drugoj godini života. Ako bismo merili stvari koje su, evolucionarno, teško dostupne, a u razvoju se pojavljuju vrlo rano, stvari koje se javljaju u prvim nedeljama života, pomerili bismo otkrivanje autizma na prve mesece i upravo to sada radimo. Čak i da stvorimo najbolju tehnologiju i najbolje metode za prepoznavanje obolele dece, ne bismo dobili rezultate ako ne bi bilo uticaja na ono što se zaista događa u zajednici. Želimo da te uređaje razdelimo pravim borcima, našim kolegama, lekarima primarne zdravstvene zaštite, koji pregledaju svako dete, a tu tehnologiju moramo preobraziti u nešto što povećava vrednost njihove prakse, jer moraju da pregledaju toliko dece. Želimo da ti pregledi budu univerzalni da ne bismo propustili nijedno dete, ali bi to bilo amoralno ako ne bismo imali infrastrukturu za intervenciju, za lečenje. Moramo biti u mogućnosti da sarađujemo sa porodicama, da podržavamo porodice, upravljamo prvim godinama života zajedno s njima. Moramo biti u mogućnosti da sa univerzalnih pregleda pređemo na univerzalan pristup lečenju, jer će to lečenje promeniti živote te dece i njihovih porodica. Kad razmišljamo o tome šta možemo učiniti u prvim godinama, znate šta, posle ovoliko vremena u ovoj oblasti, osećam se podmlađeno. Imam utisak da nauka na kojoj smo radili može zaista da utiče na stvarnost, odnosno da spreči iskustva kojim je započeo moj put kroz ovu oblast. Tada sam mislio da je ovo neizlečiva bolest. Više nije tako. Možemo mnogo da promenimo. Ne nameravamo da izlečimo autizam. Nije nam to cilj. Želimo da se postaramo da osobe sa autizmom mogu da budu oslobođene razarajućih posledica koje ta bolest ponekad donosi, teškog intelektualnog zaostatka, nemogućnosti govora, veoma duboke izolovanosti. Zapravo mislimo da osobe sa autizmom imaju poseban pogled na svet, pri tom nam je raznovrsnost potrebna, a oni odlično funkcionišu u pojedinim oblastima: u predvidivim situacijama, situacijama koje se mogu definisati. Oni o svetu i uče skoro kao da se radi o nečem odvojenom, umesto da uče kako da funkcionišu unutar njega. Međutim, to je pozitivno ako se, recimo, bavite tehnologijom. Postoje i osobe sa izvanrednim umetničkim darom. Želimo da ih oslobodimo. Želimo da naredne generacije osoba sa autizmom budu u stanju da iskažu svoje veštine, ali i da ispune obećanja. Hvala vam što ste me saslušali. (Aplauz)