Prosječni dvadesetogodišnjak zna
između 27 000 i 52 000 različitih riječi.

Do 60. godine, taj broj u prosjeku
iznosi između 35 000 i 56 000.

Izgovorene naglas, većina
ovih riječi traje kraće od sekunde.

Tako sa svakom riječju
mozak mora donijeti brzu odluku:

koja od tih tisuća mogućnosti
odgovara signalu?

Oko 98 % vremena mozak odabere točnu riječ.

Ali kako?

Razumijevanje govora drugačije je
od razumijevanja čitanja,

ali je slično razumijevanju
znakovnog jezika -

iako je prepoznavanje izgovorenih riječi
proučavano više nego znakovni jezik.

Ključ naše sposobnosti
razumijevanja govora

jest uloga mozga kao paralelnog procesora,

što znači da može izvoditi
različite stvari istovremeno.

Većina teorija pretpostavlja
da je svaka riječ koju znamo

reprezentirana odvojenom procesnom
jedinicom koja ima samo jedan zadatak:

procijeniti vjerojatnost dolaznog govora
koji odgovara toj određenoj riječi.

U kontekstu našeg mozga,
procesna jedinica koja reprezentira riječ

jest poput obrasca aktivnosti
okidanja u skupini neurona

u korteksu mozga.

Kada čujemo početak riječi,

nekoliko tisuća takvih jedinica
mogu postati aktivne,

jer sa samo početkom riječi

postoji mnoštvo mogućih spojeva.

Onda, kako se riječ nastavlja,
sve više jedinica prepoznaje

kako neki ključan dio informacije
nedostaje te gube aktivnost.

Moguće i da prije završetka riječi

samo jedan obrazac okidanja ostane
aktivan, koji odgovara jednoj riječi.

To se zove "točka prepoznavanja".

U procesu pridruživanja jednoj riječi,

aktivne jedinice suzbijaju
aktivnost drugih,

štedeći vrijedne milisekunde.

Većina ljudi može razumjeti
do 8 slogova u sekundi.

Ipak, nije cilj samo prepoznati riječ,

nego također pristupiti
njenom pohranjenom značenju.

Mozak istovremeno pristupa
mnogim mogućim značenjima,

prije nego što je riječ
u potpunosti identificirana.

Ovo znamo iz istraživanja koje pokazuje
kako čak i kad čuju samo djelić riječi -

poput "kap" -

slušatelji počinju registrirati
više mogućih značenja,

poput kapetan ili kapital,
prije nego što se cijela riječ pojavi.

To sugerira kako svaki put
kad čujemo riječ,

dolazi do kratke eksplozije
značenja u našim umovima,

i do točke prepoznavanja
mozak se odluči za jedno značenje.

Proces prepoznavanja kreće se brže

s rečenicom koja nam daje kontekst
nego u slučajnom nizu riječi.

Kontekst također pomaže usmjeriti
nas prema namijenjenom značenju riječi

s višestrukim interpretacijama,
poput "luk" ili "grad"

ili u slučaju homofona,
poput "no" i "know" [eng].

Za multilingvalne ljude,
jezik koji slušaju je još jedan znak

koji pomaže da se eliminiraju riječi
koje ne odgovaraju kontekstu jezika.

Dakle, što je s dodavanjem
potpuno novih riječi ovom sustavu?

Čak i kao odrasli, možemo se susresti
s novom riječju svakih nekoliko dana.

Ali ako je svaka riječ reprezentirana
kao fino ugođen obrazac aktivnosti

raspodijeljen preko mnoštva neurona,

kako spriječiti da nove riječi
ne zauzmu mjesta starih?

Smatramo da se,
kako bi se izbjegao ovaj problem,

nove riječi prvotno pohranjuju
u dio mozga zvan hipokampus,

daleko od glavnog skladišta
riječi u korteksu,

tako da ne dijele neurone
s ostalim riječima.

Onda, tijekom više prespavanih noći,

nove se riječi postupno
prebacuju i prepliću sa starima.

Istraživači smatraju kako
ovaj postupni proces akvizicije

pomaže izbjeći ometanje postojećih riječi.

Tako danju,

nesvjesna aktivnost stvara eksplozije
značenja dok mi razgovaramo.

Noću, mi odmaramo, ali naši mozgovi
su zauzeti integriranjem novog znanja

u mrežu riječi.

Kada se probudimo, ovaj proces
osigurava da budemo spremni

za promjenjivi svijet jezika.