Želim da vam govorim o mom novinarskom traganju za smislom i kako mi je Doli Parton pomogla da ga otkrijem. Dakle, već dvadeset godina pripovedam audio priče, prvo na radiju, a potom u podkastima. Kada sam pokrenuo radijsku emisiju „Radiolab” 2002. godine, naš suštinski pripovedački postupak se svodio na sledeće. Doveli bismo nekoga - (Audio) Stiven Strogac: To je jedan od najhiponitičnijih i najčarobnijih prizora u prirodi jer morate da imate na umu da je u potpunosti tih. Džed Abumrad: Ovaj čovek, matematičar, Stiv Strogac bi naslikao sliku. SS: Zamislite. Postoji rečna obla na Tajlandu u udaljenom delu džungle, u kanuu ste, klizite niz reku. Ništa se živo ne čuje, možda povremeno, znate, egzotična ptica ili nešto slično. DžA: U ovom ste zamišljenom kanuu sa Stivom, a u vazduhu svuda oko vas su milioni svitaca. A ono što vidite je nekakav nasumičan efekat zvezdane noći. Iz razloga što svi svici trepere različitim tempom. A to biste i očekivali. Međutim, prema Stivu, baš na ovom mestu, iz razloga koje nijedan naučnik ne može skroz da objasni - SS: Vup. Vup. Vup. Sa hiljdama svetala upaljenih, pa ugašenih, potpuno sinhronizovano. (Muzika i elektronski zvuci) DžA: Otprilike u ovom trenutku uopšteno bih uveo lepu muziku, kao što upravo i jesam, i sustizao bi vas onaj osećaj topline. Osećaj koji je, kao što znamo iz nauke, nekako lokalizovan u vašoj glavi i grudima i širi se kroz vaše telo. To je osećaj zadivljenosti. Od 2002. do 2010. godine, napravio sam na stotine ovih priča. Naučnih, neuronačnih, veoma pametnih, priča mozgalica koje bi se uvek razrešile osećanjem zadivljenosti. Smatrao sam to svojim zaduženjem da dovedem ljude u trenutke zadivljenosti. A to je zvučalo ovako: (VIšestruki glasovi) „Ha!” „Opa!” „Opa!” „To je sjajno!” „Voa!” „Opa!” DžA: No, postao sam nekako umoran od ovih priča. Mislim, delom, radilo se o ponavljanju. Sećam se dana kada sam sedeo za kompjuterom praveći zvuk neurona. (Pucketavi zvuk) Znate uzmete malo belog šuma, isečete ga; taj zvuk je lako napraviti. Sećam se da sam razmišljao: „Napravio sam ovaj zvuk 25 puta.” Međutim, radilo se o nečem većem - ove priče su imale poznatu stazu. Hodate stazom istine, koja je sačinjena od nauke i dosežete zadivljenost. Volim nauku, nemojte da me pogrešno shvatite. Moji roditelji su emigrirali iz ratom razorene države, stigli u Ameriku i za njih je nauka više bila poput identiteta nego bilo šta drugo, a ja sam to nasledio od njih. Međutim, bilo je nečeg u tom prostom pokretu od nauke do zadivljenosti što je meni počelo da se čini pogrešnim. U smislu, da li je to jedina staza kojom priča može da krene? Oko 2012. godine, naleteo sam na gomilu različitih priča zbog kojih sam pomislio: „Ne.” Naročito jedna priča u kojoj smo intervjuisali momka koji je opisivao hemijsko oružje koje je korišćeno protiv njega i drugih seljana u planinama Laosa. Naučnici sa zapada su išli tamo, merili su tragove hemijskog oružja i nisu ih našli. Intervjuisali smo ga u vezi s ovim, rekao je da su naučnici pogrešili. Rekli smo: „Ali testirali su.” Rekao je: „Baš me briga, znam šta mi se dogodilo.” Pa smo se vrteli tamo i ovamo, tamo i ovamo, i da skratim priču, intervju je završen u suzama. Osećao sam se... Osećao sam se užasno. Inisistiranje na naučnoj istini, uprkos nečijoj patnji. To ne može da zaleči bilo šta. I možda sam se suviše oslanjao na nauku da dođem do istine. I zaista se činilo u tom trenutku da ima mnogo istina u prostoriji, a da mi samo gledamo u jednu. Pomislio sam: „Moram ovo bolje da radim.” Te sam narednih osam godina bio posvećen pričama sa suprotstavljenim istinama. Radili smo priče o politici pristanka, gde ste slušali perspektive preživelih i počinilaca čije su se priče sudarale. Radili smo priče o rasi, kako su crni muškarci sistematski eliminisani iz porota, pa ipak, pravila koja pokušavaju to da spreče čine stvari još gorim. Priče o kontraterorizmu, zatvorenicima iz Gvantanama, priče u kojima su svi posvađani, sve što ste mogli je da se borite da shvatite smisao. A ova borba je nekako postala poenta. Počeo sam da mislim: „Možda je to moja dužnost.” Da navodim ljude na trenutke borbe. Evo kako je to zvučalo: (Više glasova) „Međutim, vidim - ja, kao -” „Uh, ja -” (Uzdah) „Pa, dakle, kao, eh -” „Smatram da, I -” „Znate - gospode - ja -” (Uzdah) DžA: A taj uzdah baš tu, želeo sam da čujem taj zvuk u svakoj priči jer tako nekako zvuči trenutak u kom živimo, zar ne? Živimo u svetu u kom istina više nije samo niz činjenica koje treba obuhvatiti. Postala je proces. Prešla je iz imenice u glagol. Međutim, kako da završite takvu priču? Bukvalno se stalno dešavalo to da bismo, znate, pripovedali priču, krstareći duž dve sukobljene tačke gledišta, stignete do kraja i prosto je poput - Ne, dozvolite da vidim. Šta kažem na kraju? Oh, gospode. Kako završiti takvu priču? Nema tu srećnog kraja jer se on ne čini stvarnim. Istovremeno, ako prosto ostavite ljude u škripcu, u stilu: „Zašto sam upravo odslušao ovo?” Osećao sam da mora da postoji još jedan potez. Morao je da postoji put van borbe. A to me dovodi do Doli. Ili Svete Doli, kako je mi sa Juga volimo da zovemo. Želim da vam govorim o iskrici prosvetljenja koje sam doživeo prošle godine radeći na devetodelnom serijalu „Doli Partonina Amerika”. Radilo se o iskoraku za mene, ali prosto sam imao predosećaj da bi Doli mogla da mi pomogne da shvatim problem u vezi s krajem. A osnovno predosećanje glasi: odete na Dolin koncert, vidite muškarce u kačketima kako stoje pored dreg muškaraca, demokrate stoje pored republikanaca, žene se drže za ruke, raznorazni ljudi svi izmešani. Svi ti ljudi za koje nam kažu da bi trebalo da se mrze pevaju zajedno. Ona je nekako izdubila ovaj jedinstven prostor u Americi i ja sam želeo da znam kako je to postigla. Intervjuisao sam Doli 12 puta, na dva različita kontinenta. Svaki intervju je započela ovako: (Audio) Doli Parton: Pitaj me šta god želiš, a ja ću da ti kažem ono što želim da čujem. (Smeh) DžA: Ona je nesumnjivo živa vatra. Međutim, problem na koji sam naišao je što sam se, radeći na serijalu, vodio taštinom koja mi je uznemiravala dušu. Doli mnogo peva o Jugu. Ako preslušate njenu diskografiju, čućete pesmu za pesmom o Tenesiju. (Muzika) DP: (Peva, više pesama) Tenesi, Tenesi... Nostalgija za Tenesijem... Osećam nostalgični bluz Tenesija kako juri mojim umom. Tenesi. DžA: „Tenesijevska planinska kuća”, „Planinska sećanja Tenesija”. Odrastao sam u Tenesiju i nisam osećao nostalgiju prema tom mestu. Bio sam žgoljavo arapsko dete koje je poticalo iz mesta na kom su izumeli bombaše samoubice. Proveo sam mnogo vremena u sobi. Kada sam napustio Nešvil, otišao sam. Sećam se kad sam bio u Dolivudu, stajao sam ispred replike, replike njene planinske kuće u Tenesiju. Ljudi oko mene su plakali. Radilo se o postavci. Zašto plačete? Nisam mogao da shvatim zašto su tako potreseni, naročito imajući u vidu moj odnos prema Jugu. I iskreno počeo sam da dobijam napade panike zbog toga. „Da li sam prava osoba za ovaj projekat?” Međutim, onda... obrtom sudbine. Upoznali smo ovog tipa, Brajana Sivera, Dolinog nećaka i telohranitelja. I iz čista mira, on je odvezao producentkinju Šimu Olija i mene izvan Dolivuda, skroz s druge strane planina, 20 minuta uz planine, pa niz uski prašnjavi put, kroz džinovske drvene kapije koje kao da su ispale iz „Igre prestola”, pravo u stvarni planinski dom iz Tenesija. Stvarno mesto. Valhala. Stvarni tenesijevski planinski dom. I uz ovaj deo ću da pustim Vagnera jer morate da razumete, prema predanjima iz Tenesija, radi se o svetoj zemlji, tenesijevski planinski dom. Sećam se da sam stajao u travi, pored reke Pidžn, leptiri su poskakivali u vazduhu, i ja sam imao sopstveni trenutak zadivljenosti. Dolin tenesijevski planinski dom izgleda baš kao dom mog oca u planinama Libana. Njena kuća izgleda baš kao mesto koje je napustio. I taj prosti delić raslojavanja me je naveo da razgovaram s njim kako nikad pre nisam, o bolu zbog napuštanja njegovog doma. I kako on to čuje u Dolinoj muzici. Potom sam razgovarao sa Doli kada je opisala svoje pesme kao muziku migracija. Čak i ta klasična pesma: „Tenesijevski planinski dom”, ako je poslušate - (Doli Parton „Tenesijevski planinski dom”) „Sedeć' na tremu u sunčano popodne na kuhinjskoj stolici na dve noge, naslonjena na zid.” Radi se o pokušaju hvatanja trenutka za koji znate da je već prošao. Međutim, ako možete živopisno da ga oslikate, možda možete da ga zamrznete u mestu, gotovo kao u ćilibaru, zarobljen između prošlosti i sadašnjosti. To je iskustvo imigranata. I ta jednostavna misao me je navela na milion razgovora. Razgovarao sam sa muzikolozima o kantri muzici uopšteno. Žanr za koji sam uvek osećao da nema nikakve veze s mojim poreklom je zapravo sastavljen od instrumenata i muzičkih stilova koji potiču direktno sa Bliskog istoka. Zapravo, postojale su trgovinske rute koji su vodile od današnjeg Libana skroz do planina istočnog Tenesija. Iskreno mogu reći, stojeći tamo, gledajući u njen dom, prvi put sam se osetio kao Tenesijanac. Kunem se da je to istina. I nije se radilo o jednom trenutku, mislim, iznova i iznova, gurala me je izvan prostih kategorija koje sam sagradio o svetu. Sećam se kada smo razgovarali o njenom sedmogodišnjem partnerstvu sa Porterom Vagonerom. Pridružila se bendu 1967. godine, on je najveće ime u svetu kantri muzike, ona je prateći vokal, niko. Za kratko vreme ona postaje senzacija, on postaje ljubomoran, potom je tuži za tri miliona dolara kada pokuša da ode. Sad, bilo bi zaista lako posmatrati Portera Vagonera kao određeni tip ličnosti: klasična, patrijarhalna budala, koja pokušava da je zadrži. Međutim, kad god bih joj to natuknuo, kao, ma hajde. (Audio) Radi se o tipu, mislim, vidi se to i na snimcima, drži ruku oko tebe. Imamo ispoljavanje moći, zasigurno. DP: Pa, daleko je složenije od toga. Mislim, samo razmisli o tome. Imao je taj šou godinama, nisam mu bila potrebna da bi imao hit šou. Ni on nije očekivao da ću da budem sve što jesam. Bila sam ozbiljan zabavljač, on to nije znao. Nije znao koliko snova imam. DžA: U suštini, govorila mi je: „Ne mešaj svoj glupi pogled na svet sa mojom pričom jer nije tako bilo. Da, radilo se o moći, ali nije se sve svodilo na to. Ne možeš to da svedeš.” U redu, samo da se udaljimo. Kako da ovo shvatim? Smatram da ovde počiva trag, staza ka napred. Kao novinari, volimo različitost. Volimo da fetišizujemo različitost. Međutim, sve češće, u ovom zbunjujućem svetu, moramo da premošćujemo različitosti. Kako da to postignemo? Mislim da je sad za mene odgovor jednostavan. Ispitate te različitosti, držite ih se koliko god možete, sve dok se, kao na toj planini, nešto ne desi, dok se nešto ne otkrije. Priče ne mogu da se završe mimoilaženjem. Moraju da se završe otkrovenjem. I vraćajući se sa tog putovanja u planine, prijatelj mi je dao knjigu koja je čitavoj ovoj ideji podarila ime. U psihoterapiji postoji ideja koja se naziva treći, a koja u suštini glasi ovako. Obično o sebi razmišljamo kao o autonomnim jedinicama. Ja nešto uradim tebi, ti nešto uradiš meni. Međutim, prema ovoj teoriji, kada se ljudi sastanu i zaista se posvete viđenju jedno drugog, u tom uzajamnom činu prepoznavanja, oni zapravo stvore nešto novo. Novi entitet koji čini njihova veza. Možete posmatrati Doline koncerte kao vidove kulturoloških trećih prostora. Način na koji ona vidi različite delove njene publike, način na koji oni vide nju stvara duhovnu arhitekturu tog prostora. I ja sad to smatram mojim pozivom. Kao novinar, kao pripovedač, prosto kao Amerikanac, koji živi u državi koja se muči da opstane, svaka priča koju pripovedam mora da pronađe trećeg. Mesto gde se stvari koje smatramo različitim razrešavaju u nešto novo. Hvala vam.