Hvala što ste ostali, hvala što vam se veliki crveni X urezao u oči za naredna tri dana. (Smeh) Danas želim da govorim o značenju reči, kako ih definišemo i kako one, skoro kao iz osvete, definišu nas. Engleski jezik je veličanstven sunđer. Volim engleski jezik, drago mi je što ga govorim. Mislim da ste i vi srećni što ga govorite. Ali, uz sve to, ima mnogo praznina. U grčkom postoji reč "lachesism" što znači žudnja za katastrofom. Znate, kad vidite munju na horizontu i prosto se zateknete kako navijate za munju. U mandarinskom imaju reč "yù yī" - ne izgovaram je tačno - a to označava žudnju da naš život ima intenzitet koji je imao kad smo bili dete. U poljskom imaju reč "jouska" a to je neki vid hipotetičkog razgovora koji kompulsivno ponavljate u glavi. I, naposletku, u nemačkom, naravno u nemačkom, imaju reč koja se naziva "zielschmerz" a to je strah od dobijanja onoga što želite. (Smeh) Konačnog ispunjenja celoživotnog sna. Ja sam Nemac, pa tačno znam kakav je to osećaj. Sad, nisam siguran da bih koristio bilo koju od ovih reči u svojoj svakodnevici, ali mi je zaista drago što postoje. Ali jedini razlog zašto postoje je zato što sam ih ja izmislio. Ja sam autor "Rečnika nejasnih tuga", koga sam pisao poslednjih sedam godina. A čitava misija projekta je da se pronađu praznine u jeziku za osećanja i da ih pokušam popuniti kako bismo mogli da razgovaramo o svim tim ljudskim sitnim gresima i kapricima ljudskog stanja koje svi mi osećamo, ali možda ne pomišljamo da govorimo o njima jer nemamo reči za njih. Počelo je gledanjem odjavne špice za emisiju "Saturday Night Live", i pritisla me je najlepša i najopčinjavajuća melanholija. Ako vam se pruži prilika da budete budni tako kasno, predložio bih vam da gledate odjavnu špicu te emsije. Pa sam pokušao da definišem tu emociju. I otprilike na polovini ovog projekta sam definisao "sonder", zamisao da svi sebe smatramo glavnim likom, a da su svi ostali samo statisti. Međutim, u stvarnosti, svi smo glavni likovi, a vi sami ste statista u nečijoj priči. Te, čim sam to objavio, dobio sam mnogo poruka od ljudi govorili su: "Hvala što si dao glas nečemu što sam osećao čitav život, ali nije postojala reč za to." Stoga su se osećali manje usamljeno. To je snaga reči, da se zbog njih osećamo manje usamljeno. A nedugo potom sam počeo da primećujem da se sonder ozbiljno koristi u razgovorima na internetu, a nedugo nakon što sam to zapravo primetio, lično sam je čuo u stvarnom razgovoru koji se vodio pored mene. Nema čudnijeg osećaja od toga kad izmislite reč i onda vidite kako se osamostaljuje. Još uvek nemam reč za to, ali imaću. (Smeh) Radim na tome. Počeo sam da razmišljam o tome šta čini reči stvarnim jer me mnogi ljudi pitaju, najčešće pitanje koje mi postavljaju je: "Pa, da li su ove reči izmišljene? Ne razumem baš najbolje." I ja zaista ne znam šta da im kažem jer čim je sonder prhvaćena, ko sam ja da tvrdim koje reči su stvarne, a koje nisu. Pa sam se osećao nekako kao Stiv Džobs, koji je opisao svoje otkrovenje kada je shvatio da većina nas, dok se svakodnevno krećemo, prosto pokušavamo da izbegnemo prečesto udaranje u zidove i prosto težimo da idemo dalje. Ali čim shvatite da ljudi - da su ovaj svet sagradili ljudi koji nisu pametniji od vas, onda možete da posegnete i dodirnete te zidove, čak i da provučete ruku kroz njih i da shvatite da imate moć da ih promenite. Izvanredno je. Mislim da se od tad promenilo to kako posmatram reči kao i šta reči čini stvarnim. Kad me ljudi pitaju: "Jesu li te reči stvarne?" Imam niz odgovora koje sam iskušao. Neki imaju smisla. Neki nemaju. Ali jedan od njih je glasio: "Pa, reč je stvarna, ako želite da bude stvarna." Razlog zašto je ova staza stvarna je jer su ljudi želeli da bude tu. (Smeh) To se stalno dešava na kampusima fakulteta. Naziva se "stazom žudnje". (Smeh) A jezici su odrazi žudnje za nečim što biste voleli da postoji. To može da bude put kojim se ređe ide, ali kad-tad će vas dovesti do cilja. Ali to nije zaista zadovoljavajući odgovor, pa sam odustao od njega. Ali onda sam shvatio da ljudi zaista pitaju, kad pitaju da li je reč stvarna, zaista pitaju: "Pa, kolikom broju mozgova ću imati pristup ovom rečju?" Zato što smatram da tako uglavnom gledamo na jezik. Reč je u suštini ključ koji nas vodi u glave određenih ljudi. A ako nas vodi u jedan mozak, zaista nije vredna truda, nije vredna da je znate. Dva mozga, eh, zavisi čiji su. Milion mozgova, u redu, sad se razumemo. Dakle, stvarna reč je ona koja vam daje pristup što većem broju mozgova. To je ono što je čini vrednom znanja. Slučajno, najstvarnija reč od svih prema ovom merenju je ova. [O.K.] To je to. Najstvarnija reč koju imamo. To je najbliže što imamo univerzalnom ključu. To je najrazumljivija reč na svetu, bez obzira na to gde bili. Problem s tim je što izgleda da niko ne zna šta ta slova predstavljaju. (Smeh) Što je nekako čudno, zar ne? Mislim, mogla bi da bude greška kod pisanja "all correct", valjda, ili "old kinderhook." Čini se da niko zaista ne zna, ali činjenica da nije važno govori nešto o tome kako rečima dajemo smisao. Značenje nije u samim rečima. Mi smo ti koji se pretačemo u njih. I mislim kada svi mi tragamo za smislom u našim životima i kad tragamo za smislom života, mislim da reči imaju neke veze s tim. I mislim da ako tragate za smislom nečega, rečnik je pristojno mesto za početak. Gledao sam intervju sa religijskim učenjakom, Rezom Aslanom. Opisivao je pogrešno razumevanje koje mnogi ljudi imaju o religiji. Rekao je da je religija u suštini skup simbola i metafora u koje se ljudi pretaču kako bi pokušali da izraze nešto neizrecivo. Religija je u suštini samo jezik. To je sve. Ona je spremnik za bilo kakav smisao koji smestimo u nju. A to me je navelo na razmišljanje... Šta ako je jezk neki vid religije. To bi značilo da je ovo u suštini naša sveta knjiga. A ako razmišlajte o priči o postanju, više se radi o priči o definisanju. U početku beše haos nad zemljinim vodama a onda je Bog razdvojio kopno od mora, ribe od ptica, muškarca od žene, večno od prolaznog. Sve to je na ovim stranicama. Tako izgleda definicija. Stoga, ako tragamo za značenjem sveta, ovo je naša vera, ovo je naša sveta knjiga. Zato što je stvarnost, i svrha ove svete knjige, kao i svrha, mislim, svih svetih knjiga, je da donosi osećaj reda u izuzetno haotičan univerzum. Naše viđenje stvari je toliko ograničeno a univerzum je toliko komplikovan da moramo da izmislimo obrasce i prečice i da pokušamo da pronađemo način da to protumačimo i budemo u stanju da nastavimo dan. I zato su nam potrebne reči, da podare smisao našim životima. Čak i više od toga, potrebne su nam reči da nas sadrže, da nas definišu. A na taj način, mislim, uveliko trenutno koristimo reči, svi mi na neki način preklinjemo da budemo na određene načine definisani. A naročito sada, uz tehnologiju i globalizaciju, tako je lako izgubiti se u magli. Svako od nas je na neki način nedovoljno definisan, a svet sve više postaje nedovoljno definisan. I stoga, mislim, da su mnoge strukture kojima se obraćamo kako bismo pokušali da se sadržimo izgledaju ovako. I u smislu "funte" i "haštaga". (Smeh) Pokušaj da se kategorišemo na određene načine i, recimo, da tražimo određene unose i određene kategorije i govorimo: "Da, to sam ja." Gledamo druge ljude i govorimo: "Ti si poput mene... Stoga smo ti i ja 'mi'." A to nam pruža značenje. To je prosto način da se pozajmi značenje. Problem je što mnogo toga zavisi od institucija i ima toliko nas trenutno i život je trenutno toliko komplikovan i haotičan da moramo da se ogradimo zidovima. Postajemo fundamentalisti u našoj veri. Bukvalisti. Zato što svi mi osećamo da se ove kategorije raspadaju. Da li ste primetili koliko je naših razgovora trenutno o definisanju reči? Ne znam koliko sam puta video razgovor na "Hafington postu" koji počinje: "Da li ste feminista?" "Šta 'feminista' znači?" "Ko je na ovoj debatnoj sceni istinski progresivan?" "Šta znači 'socijalista'?" "Ko je fašista?" "Ko je žena?" Kejtlin Džener. "Ko je 'crnac'?" Rejčel Doležal. Ovo su razgovori koje stalno vodimo, ali oni nisu o značenju. Kod njih se radi o etiketiranju sveta. Stoga smatram da je krajnji ishod taj da naposletku izgledamo nekako ovako, gde dozvoljavamo rečima da nas definišu. Zaboravljamo da su sve reči izmišljene. One su prosto modeli toga kakav bi svet mogao ili trebao da bude, pa se svi mi povlačimo u sopstvene zajednice koje nas se tiču. govorimo naše jezike dok je svet zapravo daleko više od toga. Mislim da svi mi osećamo kako kategorije koje koristimo da bi našim životima podarili smisao da nam nužno ne pašu tako dobro. Te moramo da objašnjavamo ljudima da: "Da, pretplatio sam se na ovo, ali me to ne definiše." Moramo da nastvimo iznova ovo da radimo, da pregovaramo o tome kako da se uklopimo u postojeće kategorije. Mislim da se mnogi od nas osećaju stešnjeno zbog toga kako koristimo reči. Zaboravljamo da su reči izmišljene. Ne samo moje reči, sve reči su izmišljene, ali sve one ne znače nešto. Te mislim da bih želeo - Prizor koji imam o tome gde smo trenutno, setim se Ane Frank. Jer ona je bila u svom malenom stanu u Amsterdamu u vreme kad su svi oko nje pokušavali da urede čovečanstvo na način koji je imao smisla, jasnim linijama i brutalnom efikasnošću, ona je bila unutra, uređivala je sopstvenu čovečnost. Mislim da ima nešto prelepo u tome jer je mnogo toga bilo u vezi s njenom sopstvenom zbunjenošću i njenom sopstvenom ranjivošću. I zato mislim da nam je potreban novi vid jezika koji je više sličan ovome. Jer bi svako od nas mogao da bude bilo ko. U bilo kom momentu nismo samo jedna osoba, mi smo mnogi ljudi odjednom. Zato moramo više da smo svesni toga kakv je svet zaista, da se previše ne zapetljamo u modele koje smo nametnuli svetu. GPS uređaji vas upozoravaju, podsećajući vas da karta koju vidite nije stvaran svet, zato se ne zalećite u jezero. (Smeh) Mislim da nam je potreban isti podsetnik, da karta nije stvarn svet i, ako naletimo na ove probleme, da imamo opciju da sami definišemo stvari, ne moramo nužno da samo pozajmljujemo značenja koja daju značaj našim životima. Moguće je - a to znam jer to radim proteklih sedam godina - smisliti nove metafore koje nevidljivo iznose na videlo. Ima nešto zaista lepo u tome. I mislim kad bismo izgradili bolji odnos prema haosu, kad bismo prestali da pokušavamo da suviše pojednostavljujemo unutrašnju oluju s kojom se svi suočavamo, kao i zbunjenost i ranjivost, i to koliko je uistinu komplikovan svet, onda bismo mogli da se osećamo malo udobnije u svojoj koži i ne bismo morali da se povlačimo u kategorije kojima dozvoljavamo da nas definišu. I mogli bismo da preuzmemo moć od naših reči i da ih definišemo. Mislim da je to malo zdraviji odnos. Ne znam kolikim razgovorima bi doprineo neko - Poput igre "Krilatica", gde vam je ponuđena stvarna tema da govorite o njoj, a izazov je: "Ne izgovarajte datu reč." Mislim da kad bismo svi tako radili, svima bi nam bilo malo bolje. Jer bi to omogućilo izvesnu leksičku tečnost koja nam trenutno izmiče. Svi smo mi na neki način zarobljeni u našim ličnim leksikonima koji se nužno ne poklapaju sa ljudima koji već nisu kao mi i zato imam utisak da se udaljavamo svake godine sve više, što ozbiljnije shvatamo reči. Jer, setite se, reči nisu stvarne. Nemaju značenje. Mi imamo. Mislim da je važno da se setimo toga. A ako bismo izdovjili nešto kreativnosti i autorstva u osmišljavanje toga ko smo, to bi bilo moguće. Moguće je pokušati posegnuti za bogatijim metaforama. Ovaj svet nikad nije bio ovako komplikovan, a naši životi nikad nisu bili komplikovaniji nego danas. Stoga, umesto posezanja za najbližom standardizovanom reči ili pukog preklinjanja da nam nešto dijagnostikuju, zapravo vredi biti prisutan, na primer, u tuzi. U haosu emocija. Mislim da vredi tako postupiti. Mislim da su nam potrebna nova sočiva da nam pomognu da kontekstualizujemo haos s kojim se stalno suočavamo. A ako tako postupimo, ako je svako od nas voljan da zaista defniše to ko smo mi nekim vidom kreativnosti, mislim da bi svet mogao više da liči na ovo. Istinski nered. Mislim da smo mi zaista neuredni ljudi i da je svet zaista neuredan svet. I mislim da ovo ne bi bilo tako loše, kad bismo se oslobodili tih institucija, koje sve vreme slabe, i kad bismo se susreli kakvi jesmo, u našoj potpunoj ranjivosti, noseći naše emocije na izvolite. I mislim, koliko god da je neuredno, time bismo bili ispunjeniji. I želeo bih da završim čitanjem jednog od mojih omiljenih filozofa, Bila Votersona, koji je stvorio "Kalvina i Hobsa." Rekao je: "Stvoriti život koji odražava vaše vrednosti i prija vašoj duši je nesvakidašnji uspeh. Pronaći smisao sopstvenog života nije lako, ali je i dalje dozvoljeno i mislim da ćete zbog truda biti srećniji." Hvala vam. (Aplauz)