Bila je nedelja popodne u aprilu ove godine. Zazvonio mi je telefon. Javila sam se. Glas je rekao: "Rebeka je. Htela sam samo da te pozovem na moju sahranu." Rekla sam: "Rebeka, o čemu govoriš?" Rekla je: "Džoj, prijatelj si mi, moraš me pustiti. Vreme je." Sledećeg dana, umrla je. Rebeka je imala 31 godinu kada je umrla. Vodila je osmogodišnju bitku sa kancerom dojke. Tri puta se vraćao. Izneverila sam je. Naučna zajednica ju je izneverila. Medicinska zajednica ju je izneverila. Ona nije jedina. Svakih pet sekundi, neko umre od kancera. Danas, mi medicinski istraživači smo posvećeni da Rebeka i ljudi poput nje budu među poslednjim pacijentima koje smo izneverili. Američka vlada sama je uložila preko 100 milijardi na istraživanja kancera od 1970-ih, sa ograničenim uspehom u preživljavanju pacijenata, pogotovo određenih vrsta vrlo agresivnih kancera. Zato nam je potrebna promena, jer, očigledno, sve što smo do sada radili ne uspeva. Mi u medicini šaljemo vatrogasce, jer kancer je kao veliki požar. Ovi vatrogasci su lekovi za kancer. Ali ih šaljemo bez vatrogasnog kamiona - dakle bez transporta, bez merdevina, i bez opreme za hitnu pomoć. I preko 99 posto ovih vatrogasaca ne stignu od požara. Preko 99 posto lekova za kancer ne stignu do tumora jer im fali transport i oprema da ih prenese do ciljane lokacije. Ispade da je ipak sve lokacija, lokacija, lokacija. (Smeh) Dakle treba nam vatrogasni kamion da stignemo na pravu lokaciju. Ovde sam da vam kažem da su nanočestice kamioni. Možemo da utovarimo lekove za kancer unutar nanočestica, i nanočestice mogu da funkcionišu kao prenosioci i kao neophodna oprema da prenesu lekove za kancer do srca tumora. Šta su to nanočestice, i šta zaista znači biti nano veličine? Pa, ima više različitih tipova nanočestica koje se prave od raznih materijala, poput nanočestica sačinjenih od metala ili nanočestica sačinjenih od masti. Ali da bih stvarno ilustrovala šta znači biti nano veličine, uzela sam jednu dlaku iz svoje kose i stavila je pod mikroskop. Imam vrlo tanku kosu, te mi je kosa otprilike 40.000 nanometara u prečniku. To znači da kada bismo uzeli 400 nanočestica i posložili jednu na drugu, dobili bismo debljinu jedne dlake. Vodim laboratoriju nanočestica u borbi protiv kancera i drugih bolesti ovde u Majo klinici u Džeksonvilu. U Majo klinici, imamo opremu da učinimo sve za pacijenta, zahvaljujući izdašnim donacijama i grantovima koji finansiraju naše istraživanje. Dakle, kako ove nanočestice prenose lekove za kancer do tumora? Imaju obimnu kutiju za alat. Lekovi za kancer bez nanočestica se brzo isperu iz tela kroz bubrege jer su premali. Kao voda koja protiče kroz sito. Tako da nemaju vremena da stignu do tumora. Ovde vidimo ilustraciju toga. Imamo vatrogasce, lekove za kancer. Protiču krvotokom, ali su brzo isprani iz tela i ne završavaju u tumoru. Ali ako stavimo ove lekove za kancer unutar nanočestica, neće se isprati iz tela jer su nanočestice prevelike. I nastaviće da protiču kroz krvotok, dajući im više vremena da pronađu tumor. Ovde vidimo lek za kancer, vatrogasce, u vatrogasnom kamionu, nanočesticama. Cirkulišu krvotokom, ne ispiraju se i konačno dosegnu tumor. Koje druge alatke poseduju nanočestice? Pa, mogu zaštititi lekove za kancer da ih telo ne uništi. Postoje izvesni veoma važni ali osetljivi lekovi koji se lako rastvore enzimima u krvi. Tako da bez zaštite koju pruža nanočestica, ne mogu funkcionisati. Druga alatka nanočestice su ovi površinski produžeci koji su kao malene ruke sa prstima koji se hvataju za tumor i odlično pasuju na njemu, tako da kada nanočestice cirkulišu, mogu se zakačiti za ćelije kancera, dajući lekovima za kancer vreme da odrade posao. Ovo su samo neke od brojnih alatki koje nanočestice poseduju. Danas, imamo više od 10 klinički odobrenih nanočestica za kancer koje se daju pacijentima širom sveta. Ipak, imamo pacijente, poput Rebeke, koji umru. Koji su najveći izazovi i ograničenja kod do sada odobrenih nanočestica? Pa, glavni izazov predstavlja jetra, jer je jetra sistem za filtraciju u telu, i jetra prepoznaje i uništava strane objekte, poput virusa, bakterija i nanočestica. Imune ćelije jetre jedu nanočestice, sprečavajući ih da dosegnu tumor. Ovde vidimo ilustraciju gde bubreg više nije problem, ali ovi vatrogasni kamioni, nanočestice, se zaglave u jetri i, zapravo, manji broj njih stiže do tumora. Buduća strategija za poboljšanje nanočestica je da se trenutno razoružaju imune ćelije jetre. Kako da razoružamo ove ćelije? Razmotrili smo lekove koji su već klinički odobreni za druge bolesti da proverimo da li neki mogu obustaviti imune ćelije da ne pojedu nanočestice. I neočekivano, u jednoj od predkliničkih studija, pronašli smo 70 godina star lek za malariju koji može da zaustavi imune ćelije u internalizaciji nanočestica tako da one mogu izbeći jetru i nastaviti put ka svom cilju, tumoru. Ovde vidimo ilustraciju blokiranja jetre. Nanočestice ne idu tamo, i umesto toga završe u tumoru. Ponekad, neočekivane veze se pojave u nauci koje vode ka novim rešenjima. Druga strategija za prevenciju nanočestica da se ne zaglave u jetri je korišćenje sopstvenih nanočestica iz tela. Da - iznenađenje, iznenađenje. Ti, i ti i ti, svi mi imamo puno nanočestica koje cirkulišu kroz naša tela. I pošto su deo naših tela, manje je verovatno da će ih jetra označiti stranima. Ove biološke nanočestice se nalaze u pljuvačkoj, u krvi, u urinu, u pankreatskom soku. Možemo ih sakupiti iz tela i koristiti kao vatrogasne kamione za lekove za kancer. U ovom slučaju, manje je verovatno da će imune ćelije jetre pojesti biološke nanočestice. Koristimo koncept Trojanskog konja da zavaramo jetru. Ovde vidimo biološke nanočestice kako cirkulišu kroz krv. Jetra ih ne prepoznaje, i one završavaju u tumoru. U budućnosti, želimo da iskoristimo prirodne nanočestice za prenos lekova za kancer, kako bismo smanjili neželjene efekte i sačuvali živote sprečavajući lekove za kancer da dospeju na pogrešnu lokaciju. Ipak, veliki problem je bio: kako izolovati ove biološke nanočestice u velikim količinama a ne oštetiti ih? Moja laboratorija je razvila efikasan metod za ovo. Možemo da obradimo velike količine tečnosti iz tela da proizvedemo visoko koncentrisanu, visokokvalitetnu formulu bioloških nanočestica. Ove nanočestice nisu još uvek u kliničkoj upotrebi, jer je potrebno u proseku 12 godina da nešto dospe iz laboratorije do vaše police za lekove. Ovo je vrsta izazova koji zahteva timski rad naučnika i lekara, koji su posvetili život ovoj bitki. Nastavljamo, inspirisani pacijentima. Verujem da ako nastavimo sa radom na ovim nanolekovima, moći ćemo da smanjimo štetu po zdrave organe, poboljšamo kvalitet života i sačuvamo buduće pacijente. Volim da zamislim da, da su ovi tretmani bili dostupni Rebeki, onaj poziv od nje je mogao biti pozivnica ne na njenu sahranu, već na njeno venčanje. Hvala. (Aplauz)